Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 16.12.2013.

Umberto Eco : Konstruiranje neprijatelja

Godine 2010. Umberto Eco je objavio "Praško groblje", roman o fabriciranju "Protokola sionskih mudraca", pamfleta koji cijeli svijet prikazuje kao židovsku zavjeru. Početkom XX stoljeća "Protokoli" su postali "najraširenije djelo na svijetu nakon Biblije", prevedeno na bezbroj jezika, i s bezbroj promicatelja, od Henrya Forda do Hitlera. No Eca nije zanimao utjecaj koji je ta krivotvorina imala na povijest antisemitzma, već kuhinja u kojoj je ona nastala. Pa je tako "Praško groblje" pisao kao golemi mozaik špijuna, urotnika, krivotvoritelja i prokazivatelja, koji su od Židova željeli napraviti idealnog neprijatelja za svaku potencijalnu stranku (rasiste, nacionaliste, katolike, socijaliste) i za svaku prigodnu upotrebu.

Ideju za to kako se "konstruira neprijatelj" Ecu je izgleda dao jedan newyorški taksista pakistanskog podrijetla. Prilikom posjeta New Yorku razgovarao je s taksistom koji se zanimao otkuda dolazi, koliko ima Talijana, zašto ne govore engleskim jezikom. Na kraju je pitao i tko su neprijatelji Talijana. Eco se malo zbunio. Taksista je pojasnio da želi znati s kim se Talijani spore oko teritorijalnih, etničkih, povijesnih ili vjerskih pitanja. Jednostavno, koga ubijaju Talijani, a tko ubija Talijane? Eco je govorio da Talijani nemaju neprijatelja, da mir vlada već više od pola stoljeća, a da i zadnji puta kad je bio rat Talijani su ga započeli s jednim neprijateljem a završili s drugim.

Taksista nije bio zadovoljan. Ako ne zna tko su neprijatelji Talijana kako onda može znati tko su Talijani? Veliki pisac je tek kasnije shvatio na što je mislio veliki taksista. Možda njegovi talijanski sunarodnjaci trenutačno i nemaju vanjskog neprijatelja (začudo, Bruxelles, islam, neoliberalni kapitalizam, imigranti, Kina... nisu mu odmah pali na pamet kao sasvim vjerodostojni antagonisti!), ali sasvim sigurno imaju unutarnje podjele i neprijatelje: sjevernjaci protiv južnjaka, država protiv mafije, ljevica protiv Berlusconija, i tako dalje. A upravo te podjele su ono što čini suvremenog Talijana.

Ono što je bilo jasno newyorškom taksisti sada je postalo jasno i Umbertu Ecu. Bez neprijatelja se izgleda ne može, kaže on u eseju "Konstruiranje neprijatelja", napisanom za izlaganje na Sveučilištu u Bologni. Nekad je to konkretan neprijatelj koji nam izravno prijeti, mašući sjekirama na našim vanjskim granicama; nekad su to neprijatelji koji se ne ističu toliko zbog same prijetnje koliko su znak prijetnje, kao recimo Židovi; a nekad potreba za neprijateljem "jednostavno seli s nekog ljudskog objekta na prirodnu ili društvenu silu koja nam na neki način prijeti i koja mora biti pobijeđena, bila ona kapitalističko iskorištavanje, zagađenje okoliša, glad Trećeg svijeta"...

"Konstruiranje neprijatelja" može se čitati kao odličan popratni tekst "Praškog groblja". Ako roman i nije potpuno uspio, neveliki esej efektno fiksira njegovu tezu. Nažalost, tekst je bio prigodan, dugačak tek dvadesetak stranica, Eco nije duboko ušao u njegovu temu - pa u predgovoru za istoimenu zbirku eseja i sam sugerira da oni koji žele znati više pročitaju knjigu Giana Antonia Stelle „Crnci, pederi, Židovi & co. Vječni rat protiv drugoga" (Negri, froci, giudei & co. L'eterna guerra contro l'atro, Milano, 2009.).

Nije baš uobičajeno da knjige započinju upućivanjem na tuđu literaturu. Ali jednom, kada se napišu bitne knjige, onda slavnom autoru sve postaje knjiga. "Konstruiranje neprijatelja i drugi prigodni tekstovi" dobar je primjer tog sindroma. Da nije bilo "Imena ruže" i drugih knjiga najvjerojatnije ne bi bilo ni ove zbirke. Ona je derivat Ecove slave; izdavački konstrukt. U "Konstruiranju neprijatelja" ima i vrlo dobrih tekstova, i vrlo zanimljivih detalja, ali u cjelini zbirka je tek Ecov "popis za dućan", "post it bilješke", ili "papirići iz džepa sakoa" koji se tiskaju pod imenom slavnog autora.

Međutim ima još nečega u "Konstruiranju neprijatelja". Kroz zbirku se dobro može vidjeti kako Eco danas "funkcionira", gdje su mu interesi, što čita, i kako procesuira pročitano. Iako zbirka uvezuje najrazličitije tekstove - od eseja o vatri do Wikileaksa, od tekstova o vjerskim relikvijama, embriju i čovjeku, medijskoj buci i bremenitoj šutnji, do sjećanja na Grupu 63. - ona je i dobar kroki Umberta Eca.

Talijan koji spremno objašnjava newyorškom taksisti kako su Talijani u svjetskim ratovima mijenjali saveznike i dalje je oduševljeni pripovjedač. I još više - oduševljeni čitatelj. U "Konstruiranju neprijatelja" nalazimo ga kako se s infantilnom razigranošću posvećuje najrazličitijoj literaturi, kako poput djeteta putuje imaginarnim svijetovima proučavajući stare zemljopisne karte, kako proučava požutjele novinske kritike Joyceova "Uliksa", kako kad zatreba, i sam izmišlja i fabricira izgubljena i zaboravljena knjiška izdanja.

U "Lovu na blago" neumorno nabraja vjerske relikvije: stolnjak s Posljednje večere, zub svete Margarete, rebro svete Sofije i bradu svetog Eobana iz katedrale svetog Vite u Pragu, mošnje svetog Stjepana iz bečke carske riznice, Isusov prepucij koji se izlagao u mjestašcu Calcati sve dok nije ukraden 1970., ili lubanju svetog Ivana u dobi od dvanaest godina (!?) iz katedrale u Amiensu, dok se glava odraslog Krstitelja čuva u Rimu...

U drugom tekstu kreće u potragu za nepostojećim otocima, citirajući bezbroj knjiških izvora; u „Imaginarnim astronomijama" proučava zemljopisne karte zamišljenih svijetova; na drugom mjestu kompilira kritike Joycea u jednu frankensteinovsku recenziju; na trećem neumjerenosti lančanih preokreta kod Hugoa; na četvrtom ulomke iz djela Alexandrea Dumasa; na petom kompilira gadljive opise, itd., itd.

U tekstu o Grupi 63. Eco se prisjeća mladosti koju je proveo u kuhinji čitajući dok bi ga majka tjerala da izađe van i udahne malo zraka... Eco kao da je i dalje u toj kuhinji. Kao da je i dalje isti bljedunjavi tinejđer. Majka je već odavno mrtva, Eco proćelav, sa sijedom bradom, na pragu osamdesetih - ali i dalje je dijete koje pasionirano čita sve što mu padne pod ruku.

"Konstruiranje neprijatelja" demonstracija je njegove erudicije, različitih intelektualnih interesa, u pravilu vrhunskog esejizma (među kojima esej "Konstruiranje neprijatelja" ulazi među vrlo bitne) - i ponajprije, portret jednog opsesivnog bibliofila.  

 
Umberto Eco: "Konstruiranje neprijatelja i drugi prigodni tekstovi"
Prevela Mirna Čubranić

Mozaik knjiga, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –