Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 20.04.2014.

Laszlo Krasznahorkai : Rat i rat

Sve do prošle zime za Krasznahorkaja nismo znali - ali smo ga ipak znali. Prvi prijevod Laszla Krasznahorkaja ("Posljednji vuk") stigao je tek nedavno, a literarni mit mađarskog književnika je tek očešao. Do tada, Krasznahorkaja smo mogli pratiti kao scenaristu i autora predloška filmova Bele Tarra. Pokojni Ivan Ladislav Galeta svojevremeno je u Zagrebu organizirao dvije projekcije sedmosatnog "Sotonskog tanga", sam Bela Tarr je bio čest gost u Splitu i na splitskom filmskom festivalu, a nedavno je u ograničenoj distribuciji bio i njegov "Torinski konj".

No zbog specifičnih bijelih mrlja filmofila i filmskih kritičara - dresiranih još od vremena "politike autora" i „teorije autora" da pamte imena i najbeznačajnijih redatelja, ali slijepih za imena i najznačajnijih scenarista - ime Laszla Krasznahorkaija nekako je prolazilo "ispod radara". Mađarski pisci poput Kertesza, Esterhazya, Bodora, Szerba... sasvim su se udomaćili; Krasznahorkai, nikako.

Ali i ako nismo znali za Laszla Krasznahorkaja - znali smo ga. Već s mini romanom "Posljednji vuk", i sada s prvim poglavljima romana "Rat i rat", Krasznahorkaja se trenutačno "prepoznaje". Njegova inklinacija filozofskom poimanju svijeta, njegov specifični humor, njegov uvrnuti stil, mješavina modernizma i postmodernizma, ironije i idealizma - sve je to dio tradicije srednje evropske "čudačke" književnosti: od Witolda Gombrowicza, preko Thomasa Bernharda i Imrea Kertesza, do W.G. Sebalda, i eto, sada konačno i kod nas, Krasznahorkaja.

Krasznahorkajev junak, arhivist Korin, koji strahuje da će mu glava otpasti, jer je tako suptilno zakvačena za kralježnicu, koji sjedeći uz rijeku doživljava duboku spoznaju da je svijet nesaglediva zavrzlama, "istovjetna s vlastitom zamršenošću" - uviđajući pritom kako četrdeset i četiri godine ne da nije shvaćao svijet, "nego mu ama baš ništa nije bilo jasno" - taj Korin, prepoznatljivi je "super heroj" srednje evropske književnosti. Naravno, kad kažemo "super heroj", onda ne mislimo na stripovske junake i određene "super moći", već na tradiciju kojoj pripada, i položaj koji ima unutar onoga što otprilike pokriva književnosti bivšeg teritorija Austro-Ugarske.

"Rat i rat" započinje Korinovim otkrićem nenaslovljena rukopisa. Arhivist ga čita jednom, dvaput, triput, potpuno isključen od svijeta, a onda odlučuje da je njegova životna misija sačuvati taj tajanstveni rukopis za vječnost. Jer ništa nije važno osim umjetnosti. U tu svrhu prodaje svu svoju imovinu, odlazi u New York, zamišljeno središte svijeta, kako bi u njemu prebacio tekst u digitalni oblik i pohranio ga na internetu. I tu sad pratimo dvije radnje: Korinovu misiju, i radnju rukopisa. Korin prepričava rukopis, i kako ga je otkrio, i misiju na koju ga je naveo, i o čemu se u njemu radi; služeći kao narator rukopisa, i kao njegov interpretator.

Dakle, Krasznahorkai vodi dijalog sam sa sobom; piše roman i komentira roman. To uvelike olakšava čitanje, jer "Rat i rat" nije lako čitanje, dapače, na svim razinama riječ je o izrazito hermetičnom, ambicioznom, pa i bizarnom tekstu, kojeg tek humor, također hermetični i bizarni, povremeno olakšava.

Što u tom smislu reći o Krasznahorkaju, o njegovom romanu "Rat i rat"? Najbolje je jednostavno čuti samog pisca i njegovo mišljenje. Za dugačke Krasznohorkajeve rečenice, omeđene tek poglavljima, Krasznahorkai kaže da „ne uzimaju jednostavan zalet, nego kao da su poludjele, ubacuju u neku ludu brzinu i kreću u bjesomučnu jurnjavu, crazy rush... rečenica krene i ne želi stati, ali ne zato što se - recimo to tako - strmoglavlja u provaliju, dakle ne tako kao da je nagoni bespomoćnost, već luđačka strogost...kao da samu sebe tjera da bude što točnija i sugestivnija, te u tu svrhu razvija i ono što jezik može, i što ne može podnijeti, u rečenicama se riječi nižu, nalijeću i nagomilavaju jedne na druge, ali ne kao u prometnoj nesreći, svuda naokolo, već poput slagalice koja se slaže na život i smrt, u zgusnutoj, zbijenoj, zatvorenoj, zrakopraznoj stiješnjenosti... kao da je svaka rečenica, all the sentences, od presudne važnosti, i kao da o njoj ovise i život i smrt, life and death, sve se odvija u sumanutom ritmu, tako da ono što je u tekstu opisano, ono što je izgrađeno i poslagano i predočeno, toliko je komplicirano, so complicated, da više uopće nije razumljivo..."

Eto, dobili smo, iz prve ruke, predodžbu o Krasznahorkajevoj rečenici; a saznali smo nešto i o kompliciranosti ispripovijedanog. Arhivist Korin posljednje poglavlje rukopisa naziva neljudski kompliciranim. Zapravo nečitljivim, ali istovremeno i - "nenadmašno lijepim". I malo dalje: neshvatljivim i predivnim, inapprehensible and beautiful... Tako bi nekako trebali čitati i "Rat i rat": kroz riječi koje se kao čopori lemura bacaju niz litice, kroz djelomičnu nerazumljivost, namjernu zatamnjenost, ali sve zbog ljepote onoga što je nedohvatljivo i što izmiče potpunom shvaćanju i cjelovitom objašnjenju. I naravno, sve zbog humora.

Tako se, naposljetku, i da čitati "Rat i rat". Ako moramo interpretativno otvoriti rukopis koji Korin prepisuje za vječnost onda ga možemo predstaviti kao neobavezno postavljenu tematizaciju utvrda i utočišta: od kretskog Festosa, Venecije, kao harmonije utvrde i ljepote - dakle, utočišta par excellence - preko Hadrijanova zida, stijene Gibraltara, i kelnske katedrale kao ljudskom rukom izgrađene stijene, do Schaffhausena i skulpture Marija Mertza, nalik improviziranom šatoru ili igluu, u koju se naposljetku sklanja Korin. Sve su to mjesta na kojima se zbiva radnja rukopisa. A naravno, i Korinov odlazak na Manhattan, tu suvremenu Veneciju, urbanu utvrdu odvojenu od kopna vodom kao najboljom fortifikacijom, uklapa se u taj pronađeni putopis.

Kroz tematizaciju utvrda Krasznahorkai dotiče i nevidljivi beskraj prijetnji i ratova koji ih je stvorio. A tamo gdje nas vodi rukopis, zaključno s razorenim Rimom, tamo se uvijek nađe i demon, tajanstveni lik koji dolazi kao najava propasti... Moglo bi se i dalje raščlanjivati i roman, i roman u romanu, no "Rat i rat" je dizajniran tako da se opire tzv. "jednostavnim rješenjima", pa onda i samoj "analizi". Humor i autoironijom Krasznahorkai omekšava tekst. Čini ga pristupačnijim, i neobaveznijim.

I to je ono što ponajprije treba istaknuti: i čemu treba dati ruku da nas vodi kroz labirint Krasznahorkajeva teksta. Ostalo, ako dođe - dođe.

 

Laszlo Krasznahorkai: "Rat i rat"
Prevela Viktorija Šantić

Naklada OceanMore, 2014.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –