Bjelina papira često je vjetrometina na kojoj, ranjivi i ogoljeni, ali nespremni prihvatiti poziciju žrtve, stoje moji likovi – autsajderi, najčešće autsajderice – i traže smisao. Ako se njihove samoće, emocije, istine i potrage negdje preklope s čitateljevim i donesu mu nešto dobro, tada sam napisala dobru priču ili pjesmu.

Sve pozitivne uredničke prakse koje sam doživio u svojoj spisateljskoj karijeri nastojim primjenjivati i u svom uredničkom radu i ponašam se prema svojim autorima onako kako bih volio da su se moji urednici ponašali prema meni. Neki od njih i jesu, ali ja to još nastojim nadograditi pa sam autorima ne samo urednik nego nerijetko postanemo i prijatelji, šank-kolege, a često sam im i zamjena za psihijatra.

Popularno nužno ne isključuje dobro, ali rijetko uključuje. Populariziranje kroz marketing i influencere, fotkanje knjiga uz šalicu čaja i ruže i svođenje na citate i impresije je zaglupljivanje, svođenje knjige na objekt i nekonfliktni užitak, poziv na opuštanje i laku misao, citatnost u kićenom fontu, kič-pristup sa svojim konzekvencama.

Izvana se služimo tijelom koje ima svoj rok trajanja, i mijenja se naočigled, a iznutra sve postoji istovremeno i neprekidno se pretapaju blokada i profesionalnost, zblanutost i umijeće, ludovanja i proplamsaji uvida, vjerovanje i znanje. U toj melasi jedva se diše, pa je pjesma neka vrsta izrona, ostrvce koje možemo ponuditi i drugima, ako su tog časa skloni toj vrsti predaha.

Na kulturu gledam kao na nešto što je u suprotnosti sa znanjem 'kako?', znanstvenim znanjem, sposobnošću da interveniramo u svijet i oblikujemo okoliš. Kultura se odnosi na stalnu potragu za smislom, na postavljanje velikih pitanja koja traže odgovor 'zašto'. Zašto smo ovdje? Kako da se snađemo u svijetu?