U neodređenom trenutku (postapokaliptične?) budućnosti tragačica Leta pregledava svoju zbirku: Najdraži joj je ipak komad glatkog bijelog drveta na dnu kovčega, jedva je stao unutra, jedva će ga izvaditi. Na njemu tri riječi ispisane sjajnim, šarenim slovima, svako slovo glatko zaobljeno, njihova cijelost još dojmljivija u usporedbi s okrhnutim rubovima drvene ploče. Ta ploča je očito istrgnuta iz nečega, ali svaka riječ na njoj neosporiva je cjelina: VJEŠANJE – KRADLJIVACA – OVACA. Leta će pokušati pronaći kontekst koji bi ovom fragmentu dao koherentno značenje, ali će svaka riječ na njezinoj ploči i dalje biti neosporiva cjelina, svojevrstan verbalni artefakt.

"Vješanje kradljivaca ovaca", novi roman Sanje Lovrenčić, nudi čitatelju izazovan hibrid. Smještajući radnju u neodređenu ali blisku budućnost, on propituje neke od akutnih problema sadašnjice: koje su moguće konsekvence reklamiranja, gomilanja smeća, društvene polarizacije, narcisističkog društva, genetskih eksperimenata, manipulacije vremenom.

Istodobno, tekst funkcionira kao niz pojedinačnih epizoda, pisanih vrlo često u prvom licu, gotovo ispovjednim tonom, u kojima se uz navedene 'velike teme' uvijek pojavljuju i intimniji sadržaji – ljubav, nošenje sa starošću, smrću, pokušaj profiliranja vlastitih uvjerenja u okolnostima u kojima sam koncept uvjerenja postaje neodrživ te propitivanje etičkih pozicija.

Balansirajući neprekidno između općeg i pojedinačnog, javnog i intimnog, stvarnosti bliskog i fantazmagoričnog, žanrovski-popularnog i hermetičnog, "Vješanje kradljivaca ovaca" uvlači čitatelje u jedinstven prostor i problematiku, te i oni sami postaju sudionici u njegovom znanstveno-fantastičnom heterokozmosu koji uvijek poziva na osobnu odgovornost.

Sanja Lovrenčić (Knin, 1961), književnica i prevoditeljica, ušla je u hrvatsku književnost 1987. zbirkom pjesama "Insula dulcamara". Otad je objavila još sedam pjesničkih zbirki, a poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski, slovenski, švedski, danski. Za knjigu "Rijeka sigurno voli poplavu" dobila je nagradu Kiklop za najbolju knjigu pjesama 2007. godine.

Autorica je zbirki kratkih priča "Wien Fantastic", "Portret kuće" i "Zlatna riba i istočni Ariel", romana "Dvostruki dnevnik žene sa zmajem", "Klizalište", "U potrazi za Ivanom" (nagrada "Gjalski" 2007), "Martinove strune / Martins Seiten" (Literaturpreiss SMSK 2008.), "Ardura" (2012), "Vješanje kradljivaca ovaca", roman (2015) i "Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost" (2018). Autorica je fantastične trilogije "Zmije Nikonimora" te dviju zbirki autobiografskih zapisa: "Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih" (2017.) i "Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti" (2020.)

Napisala je nekoliko knjiga namijenjenih djeci; za zbirku priča "Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić" dobila je nagradu "Grigor Vitez".

U programima Hrvatskog radija izveden je niz njezinih radio-dramskih tekstova, među kojima su neki izvođeni i izvan Hrvatske (na njemačkom, mađarskom, slovačkom i estonskom). Kao samostalni dokumentarist snimila je i režirala šest dokumentarnih radio-drama. Triput je sudjelovala u radu međunarodnog žirija festivala Prix Europa u Berlinu. Kao suradnica III. programa Hrvatskog radija izabrala, prevela i priredila niz tekstova s područja svjetske književnosti.

Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika; za prijevod zbirke kratkih priča "Kuća duhova" Virginije Woolf dobila nagradu "Kiklop" 2012.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.