"Sjećanje šume" Damira Karakaša kratki je roman poetskog tempa, knjiga o jednom neobičnom odrastanju pod sjenom misterija koji se krije u samom tijelu. Knjiga u kojoj se natječu strah i volja, dodiruje trauma, humor i poezija. Knjiga s ruba šume, posve karakaševska, uvrnuta u svojoj logici, točna i tečna, pomaknuta i razumljiva, knjiga koja može u svijet. Mala velika knjiga.

Robert Perišić

Čitajući najnoviju knjigu Damira Karakaša u pamet navire sve ono što smo svih ovih godina o njemu znali. O literarnom njemu, dakako. Stvarna je osoba zanimljiva samo biografima. Snažna je to i ogoljena, surova – kako je jednom prigodom napisala Jagna Pogačnik – proza u kojoj jezik titra na granici pojavnoga, prikazujući eliptičnom šutnjom barem onoliko koliko i jasnim, direktnim govorom. U "Sjećanju šume" Lika je opet glavni lik, a njene metamorfoze - kojima su podarena imena, dvije noge, ruke, oči, uši, jezik i sve ono što ih čini nalik ljudima - mračne su, tihe, ćudljive, tvrde, zatvorene i pune potisnute agresije.

Lika se odražava u ljudima i običajima, prikazanima jezikom nezainteresiranim za diskurzivne modele etnografije. Čitajući prošlost jedne obitelji, u njenim odnosima i interakciji s ostalim akterima društvenog tkanja, sa selom, gradom i tračcima vanjskog svijeta što skupa s modernizacijom polako zadire u šume i planine, prepoznajemo barem dva svijeta. Jedan je onaj kojemu se u svojim ličkim prozama Karakaš uvijek vraća i taj se već, nakon petnaestak godina rada i promišljanja, ponaša kao autoreferentni intertekst. Drugi je smješten negdje na granici prošlosti i mita, stvarnosti i simbola. I kod Karakaša se, baš kao i kod Ursule Le Guin, svijet kaže šuma.  

Matko Vladanović (iz kritike)

Damir Karakaš rođen je 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko je godina radio i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinejdžer objavljuje karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i s nekoliko uglednih nagrada za karikaturu.

Objavio je knjigu putopisa "Bosanci su dobri ljudi" (1999), roman "Kombetari" (2000), zbirku priča "Kino Lika" (2001), roman "Kako sam ušao u Europu" (2004) zbirku priča "Eskimi" (2007), roman "Sjajno mjesto za nesreću" (2009), zbirku priča "Pukovnik Beethoven" (2012), roman "Blue Moon" (2014), roman "Sjećanje šume" (2016), roman "Proslava" (Naklada OceanMore, 2019), roman "Okretište" (Disput, 2021), roman "Potop"(Naklada OceanMore, 2023), a 2024. objavljena mu je i zbirka drama "Avijatičari".

Po knjizi "Kino Lika" redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Izvedene su mu i dvije drame, "Skoro nikad ne zaključavamo" (2009) te "Snajper" (2013), a romani "Sjajno mjesto za nesreću", "Blue Moon" i "Sjećanje šume" adaptirani su za kazalište.

Roman "Proslava" dobio je 2025. PEN Translate Award britanskog PEN Centra. Prozna djela prevedena su mu na arapski, češki, francuski, makedonski, engleski, njemački, slovenski, rumunjski, bugarski, španjolski i talijanski jezik. Živi u Zagrebu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.