"Sjećanje šume" Damira Karakaša kratki je roman poetskog tempa, knjiga o jednom neobičnom odrastanju pod sjenom misterija koji se krije u samom tijelu. Knjiga u kojoj se natječu strah i volja, dodiruje trauma, humor i poezija. Knjiga s ruba šume, posve karakaševska, uvrnuta u svojoj logici, točna i tečna, pomaknuta i razumljiva, knjiga koja može u svijet. Mala velika knjiga.

Robert Perišić

Čitajući najnoviju knjigu Damira Karakaša u pamet navire sve ono što smo svih ovih godina o njemu znali. O literarnom njemu, dakako. Stvarna je osoba zanimljiva samo biografima. Snažna je to i ogoljena, surova – kako je jednom prigodom napisala Jagna Pogačnik – proza u kojoj jezik titra na granici pojavnoga, prikazujući eliptičnom šutnjom barem onoliko koliko i jasnim, direktnim govorom. U "Sjećanju šume" Lika je opet glavni lik, a njene metamorfoze - kojima su podarena imena, dvije noge, ruke, oči, uši, jezik i sve ono što ih čini nalik ljudima - mračne su, tihe, ćudljive, tvrde, zatvorene i pune potisnute agresije.

Lika se odražava u ljudima i običajima, prikazanima jezikom nezainteresiranim za diskurzivne modele etnografije. Čitajući prošlost jedne obitelji, u njenim odnosima i interakciji s ostalim akterima društvenog tkanja, sa selom, gradom i tračcima vanjskog svijeta što skupa s modernizacijom polako zadire u šume i planine, prepoznajemo barem dva svijeta. Jedan je onaj kojemu se u svojim ličkim prozama Karakaš uvijek vraća i taj se već, nakon petnaestak godina rada i promišljanja, ponaša kao autoreferentni intertekst. Drugi je smješten negdje na granici prošlosti i mita, stvarnosti i simbola. I kod Karakaša se, baš kao i kod Ursule Le Guin, svijet kaže šuma.  

Matko Vladanović (iz kritike)

Damir Karakaš rođen je 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko je godina radio i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinejdžer objavljuje karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i s nekoliko uglednih nagrada za karikaturu.

Objavio je knjigu putopisa "Bosanci su dobri ljudi" (1999), roman "Kombetari" (2000), zbirku priča "Kino Lika" (2001), roman "Kako sam ušao u Europu" (2004) zbirku priča "Eskimi" (2007), roman "Sjajno mjesto za nesreću" (2009), zbirku priča "Pukovnik Beethoven" (2012), roman "Blue Moon" (2014), roman "Sjećanje šume" (2016), roman "Proslava" (Naklada OceanMore, 2019) i roman "Okretište" (Disput, 2021).

Po knjizi "Kino Lika" redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Izvedene su mu i dvije drame, "Skoro nikad ne zaključavamo" (2009) te "Snajper" (2013), a romani "Sjajno mjesto za nesreću", "Blue Moon" i "Sjećanje šume" adaptirani su za kazalište.

Prozna djela prevođena su mu na arapski, češki, francuski, makedonski, njemački, slovenski i talijanski. Živi u Zagrebu.    

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.