Ono što je Talijanima Dante, a Englezima Shakespeare, to je Hrvatima Držić! Ova monografija o velikanu hrvatske književnosti mogla bi se najsuvremenijim žargonom nazvati "Ultimate Držić". Autor iznosi do danas najdetaljniju kronologiju Držićeva života s nizom podataka koji su nepoznati i stručnoj javnosti. Na suveren i metodološki suvremen način, Prosperov Novak analizira sve piščeve tekstove i osvjetljava otvorena pitanja.

Svi autorovi tekstovi o Marinu Držiću pisani su sa sviješću o potrebi uvažavanja prethodnika. Izvodi u ovoj knjizi temelje se na pokušaju rekonstruiranja odnosa Držićevih dramskih tekstova i njegove biografije koju on ne uspostavlja u estetskom prostoru, već je shvaća kao dio renesansne socijalne energije, kao dio političkog života. Stoga autor odbacuje književno-stilističke paradigme, pa iz teatrološke pozicije kritizira izdvojenost dramskog teksta od njegova povijesno-političkoga konteksta: „Naša dosadašnja književna historiografija i teatrologija oslobodile su starije hrvatsko kazalište važnog i vrlo opasnog tereta vlasti!“ Ta prva rečenica ove knjige njezin je putokaz.

Analiza dovodi autora do zaključka kako su Držićevi scenski tekstovi bili dijelom kulturnog miljea i njegova simboličnog jezika, pri čemu kulturni milje nije ovdje opisan prema tradicionalnim uzusima, već se scena shvaća kao mjesto ideoloških borbi, pri čemu ideologija nije sklop ideja, nego materijalistička praksa utkana u tkivo svakidašnjeg života. U tom poslu Držićeva biografija postaje temelj političkog projekta koji je bio latentno subverzivan.

Knjiga Slobodana Prosperova Novaka "Pisac i vlast" svakako je do danas najvažniji doprinos držićologije. Ona je završni akord jedne neobične, tri desetljeća duge istraživačke avanture, koja je pridonijela vrlo dubokom poznavanju ovoga najvažnijeg hrvatskog starijeg književnika.

Slobodan Prosperov Novak hrvatski književni i kulturni povjesničar, teatrolog (Beograd, 11. IV. 1951). Diplomirao komparativnu književnost te engleski jezik i književnost 1973. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Na istom fakultetu je magistrirao 1976. a dvije godine kasnije i doktorirao radom o Petru Kanaveliću. Radio je kao novinar Vjesnika u srijedu (1973.–1974.), bio asistent u Institutu za književnost i teatrologiju HAZU-a (1974.–1977.) te profesor na Filozofskome fakultetu u Zagrebu (1977.–1997., redoviti profesor od 1988.). Predavao je i u Institutu za slavensku filologiju Sveučilišta u Rimu (1981.–1984.) te na Odsjeku za slavistiku Sveučilišta Yale u New Havenu (2001.–2007.), na Filozofskome fakultetu u Splitu (2005.–2010.) te na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (2010.-2021.).

Bio je pomoćnik ministra prosvjete, kulture i športa Republike Hrvatske (1990.–1992.) te predsjednik Vijeća(1990.-1992.) i ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara (2000.); predsjednik Hrvatskoga P.E.N. centra (199.0–2000.). Glavni urednik ili pokretač više časopisa (Vijenac, Lettre internationale, Cicero i Most/The Bridge). U najvećem dijelu opusa tematski je usmjeren na istraživanje i kulturnopovijesnu kontekstualizaciju pisaca i djela starije hrvatske književnosti, napose dubrovačke (Dubrovački eseji i zapisi, 1975.; Komparatističke zagonetke, 1979.; Zlatno doba: Marulić, Držić, Gundulić, 2002.; Ugovor s tijelom: šesnaest lirskih pokusa, 2004.); posebno su mu zapažene teatrološke i držićološke studije (Teatar u Dubrovniku prije Marina Držića, 1977.; Vučistrah i dubrovačka tragikomedija, 1979.; Planeta Držić: Držić i rukopis vlasti, 1984., prošireno izdanje Pisac i vlast: poetika Marina Držića, 2017.). Eseji i feljtoni, skupljeni u knjigama Zašto se Euridika osvrnula (1981.), Kad su đavli voljeli hrvatski (1988., Hrvatski pluskvamperfekt (1991.), Figure straha (1994.) i Kratka povijest avanturizma (2000.), lucidne su skice iz hrvatske književne i kulturne povijesti, namijenjene u prvome redu široku krugu čitatelja.

Takvim modelom prezentacije književnopovijesne građe koristi se i u nedovršenoj Povijesti hrvatske književnosti (I–III, 1996., 1997. i 1999.), u prvim trima svescima koje je obradio povijest hrvatske književnosti do prosvjetiteljstva XVIII. st., te u jednosveščanom sintetskom prikazu Povijest hrvatske književnosti (2003., pretiskano u četiri sveska 2004.), nastalom na metodološkom raskoraku postmodernističkog rastvaranja književnopovijesnoga diskursa i kulturološkoga pristupa. U opsežnim knjigama Vježbanje renesanse (2008.) i Slaveni u renesansi (2009.) popularno je, književnim stilom usustavio svoja predavanja za američke studente slavistike, a u knjizi Zločesti tekstovi (2011.) probrao višegodišnje polemičke tekstove.

U kasnijem se opusu posvetio popularno i lapidarno pisanim kulturnopovijesnim monografijama: Volite li Dubrovnik? (2005.), Hvar (2006.), 101 Dalmatinac i poneki Vlaj (2007.), Pričaj mi o Europi (2009.), 101 Dalmatinka (2010.), Boka kotorska (2011.), Knjiga o teatru (2014.), Split (2015.), Vruja: grad vode i vjetra (2016). Uredio je niz antologija i hrestomatija (Hrvatska drama do narodnog preporoda, s Josipom Liscem, 1984.; Stara bokeljska književnost, 1996.; Antologija hrvatskog pjesništva ranog moderniteta, 2004.; Tragedije XVI. stoljeća, 2006.; Abrahamova žrtva: Abraham i Izak u hrvatskoj književnosti i njihove europske inačice, s Viktorijom Franić Tomić, 2015.; Književnost ranog novovjekovlja u Boki kotorskoj, s V. Franić Tomić, 2015.; Zlatna knjiga bokeljskih književnika, s V. Franić Tomić, 2016.; Objavio u tri sveska Hrvatska srednjovjekovna književnost, I–III, s V. Franić Tomić, 2019. U istoj ediciji 2022. objavio je sljedeće sveske: Hrvatska književna renesansa .1.Zlatno doba. Ideje , osobe i mjesta književne proizvodnje; Hrvatska književna renesansa. 2. Kriza i naznake moderne osjećajnosti. Ideje , osobe i mjesta književne proizvodnje.; Hrvatski književni barok .1. Sloboda i njezini pjevači. Ideje , osobe i mjesta književne proizvodnje.; Hrvatski književni barok. 2. Oživljavanje nacionalne ideje. Ideje, ljudi i mjesta književne produkcije; Prosvjetiteljstvo, 1. Hrvatska književnost u doba racionalističkih integracija. Ideje, ljudi i mjesta književne produkcije.; Prosvjetiteljstvo 2. Hrvatska književnici uvježbavaju ustanak. Ideje , osobe i mjesta književne proizvodnje. U više izdanja nakon 2019. objavljena mu je monografija Sveti Jeronim Dalmatinac, a zatim 2025. knjiga Vlado Gotovac, život i djela.

Ostvario je i niz multimedijskih projekata (kazališne predstave Ecce homo i Kako bratja prodaše Jozefa na Dubrovačkim ljetnim igrama 1985. i 1990., izložba Gundulićev san u Zagrebu 1989., Dom Marina Držića u Dubrovniku 1989.; izložba Hrvatska biljezi identiteta, sa Željkom Kovačićem, Beč 1991.). Utemeljitelj i jedan od urednika urednik Leksikona Marina Držića (2009.).Objavio na talijanskom jeziku monografiju o Marinu Držiću: Marino Darsa Raguseo. La sua vita e le sue opere dramatiche e politiche, 2022.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.