"Parezija je, dakle, specifičan način govorenja istine. Podrazumijeva da to što je rečena istina ima ozbiljne posljedice po onoga ko je izgovara, i da on to zna. Ona podrazumijeva rizik za govornika, koji uključuje i smrt."

"Odlaganje. Parezija" nova proza Andreja Nikolaidisa već svojim naslovom jasno pokazuje da se oslanja o spisateljske tekovine Thomasa Bernharda, a svatko tko proguta ovu knjigu, kao Aspirinixov napitak za hrabrost, shvatit će da je oslanjanje i dublje, da se radi i o tonu i o beskompromisnosti, o rukopisu riješenom da ide prema kraju i koji, gotovo terapijski, oslobađa od straha i kukavičluka.

No, Odlaganje nije samo parezija i Nikolaidisov (još jedan?) obračun sa svi(nja)ma. Pripovjedačevo autofabularno pripovijedanje o hajci – koja dosegne razinu države i Ministarstva – na njegovu glavu zbog novinske kolumne se kombinira s fikcijskim pripovijedanjem o kotorskom svećeniku koji se prije svog misterioznog nestanka zatekne u pat poziciji između službe Bogu i odanosti majci, između svećeničkog i sinovljevskog, poziva i dužnosti, poziciji koja ne podnosi odugovlačenje.

Trudna je ova proza i od analogija koje nikako da se ispile i riješe. Priče o pripovjedačevoj baki i svećenikovoj majci, o vješticama, nestancima i izdajama, cijela niska analogija pokazuje da se neprobavljeni odnosi i neriješene traume vraćaju kroz povijest, kao lajt-motivi koji laju iz utrobe, kao nečista savjest ili buuumerang koji se vraća i eksplodira pred licima, u sadašnjosti.

Ova je amalgamirana i eksplozivna prozna smjesa i nježan pokušaj namirenja dugova prema baki koja je pripovjedača odgojila, naknadno održan posmrtni govor samo za nju, unatoč njegovu htijenju da se odbaci "svaku sentimentalnost, prije svega nostalgiju i melanholiju, koje čovjeka neumitno vuku natrag u sigurnost malograđanskog, u humus iz kojega niče gadost protiv koje galamim."

Ali čovjek je, na početku manje a na koncu više, korumpirano biće. Ipak, biće sposobno za pareziju i bijeg u istinu.

Andrej Nikolaidis, rođen 1974. godine u Sarajevu, bosanskohercegovačko-crnogorski je književnik i novinar. Objavio je više romana, zbirki priča, eseja i publicističkih knjiga: Ogledi o ravnodušnosti, zbirka priča (1995.); Zašto Mira Furlan, roman (1997.); Katedrala u Seattleu, zbirka priča (1999.); Oni!, roman (2001.); Mimesis, roman (2003.); Sin, roman (2006.); Dolazak, roman (2009.); Poetika apokalipse, publicistika (2010.); Odlaganje; Parezija, roman (2012.); Devet, roman (2014.); Mađarska rečenica, roman (2017.) Odlazak, roman (2020.); Anomalija, roman (2022.) Crna Gora: Hronika propasti, eseji (2023.); Antonije napušta Boga, roman (2023.) Most na Drini, roman (2025.).

Za književni rad dobio je brojna priznanja, između ostalih: Nagradu Britanskog PEN-a za prevedenu književnost u Londonu. Za roman Sin dobio je EUPL-Europsku nagradu za književnost. Za roman Mađarska rečenica dobio je Nagradu Meša Selimović. A za knjigu eseja Hronika propasti dobio je najveće crnogorsko državno priznanje, Trinaestojulsku nagradu.

Radi kao kolumnist crnogorskog portala CDM. Njegovi romani prevedeni su na 15 jezika. Živi u Ulcinju.  

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.