Odrastao u zagrebačkoj građanskoj sredini, djetinjstvom vezan i uz Hrvatsko zagorje (Zlatar), Batušić se slijedom obiteljskih prilika formirao uz kazalište, a vlastitim je opredjeljenjem za jedan iščeznuli svijet, u ovoj knjizi evocirao niz uspomena na ljude i događaje koji su mu se od ratnih dana četrdesetih godina prošloga stoljeća, pa sve do njegovih zrelih godina neizbrisivo usjekli u pamćenje.

Svjedok za našu kulturnu povijest možda marginalnih, ali iz autorove vizure apartnih zbivanja, Batušić se sjeća susreta s Brankom Gavellom, Miroslavom Krležom, Igorom Stravinskim, Ljubom Babićem, Josipom Horvathom, Krstom Hegedušićem i Lovrom Matačićem, razgovora sa svojim profesorima Ivom Hergešićem i Zdenkom Škrebom te klasicima naše književnosti Rankom Marinkovićem i Dragutinom Tadijanovićem.

Uz slavne dubrovačke i zagrebačke glumce (Milka Podrug Kokotović, Miše Martinović, Tonko Lonza, Vanja Drach), prisjeća se on i svojih zlatarskih vršnjaka – bosonogih seljačića, oživljavajući u svojim uspomenama na zajedničku mladost ne samo njihovu pitoresknu kajkavštinu, već i njihov osebujni pikarski mentalitet. Batušić, kako bi rekao Goethe u "Faustu", priziva "lelujave sjene" do ruba potkove, na čijemu mu obodu pripovijedaju one o svojoj i njegovoj prošlosti.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.