|
Ključno je pitanje Malešove poezije, pa tako i "Vertiga" - što je ostalo upravo od čovjeka u vrijeme kada su se protiv njega urotili i (polu)mrtvi bogovi i svemoguća tehnika, i možemo li još ikako jesti, spavati i živjeti danas, kada je sve što je ljudsko stavljeno pod znak pitanja, a religija, bar za Maleša, ne nudi baš nikakvu utjehu ili objavu konačne istine.
Branko Maleš u "Vertigu" piše o radosti života, pa ma koliko u njemu bilo samoprogutano i hermetične crne žuči, koja nikada neće odgonetnuti za čim to, zapravo, toliko pati ako već ne - za životom samim. Jer, ako je ono doista melankolično duboko podsvjesno i prilično neiskazivo, ne čuvaju li još jedino upravo podsvijest* i poezija kao njezin povremeni jezik, onda kada je sve postalo virtualno, zapravo, izgubljeno stvarno - život sam, pa ma kakav on bio.
* O podsvijesti kao jedinoj čuvateljici posljednjega mosta k istinskome jedinstvu čovjeka i prirode sjajno je pisao Bela Hamvas, čovjek koji je također obožavao život za život i trešnjino stablo pretpostavio svakoj metafizici.
( iz popratnog eseja "Život za život ili protiv lažljivaca svih vrsta od zemlje do saturna i natrag" Delimira Rešickog )
MV
Info , 17.11.10
Facebook | | Croportal 
|
