Ana Lemić na Velebitu je zatjecala samo napuštena sela, ruševine kamenih kuća i stanova, a sve što je vidjela zabilježila je fotoaparatom. Fotografirala je što je ondje zatekla, kuće, kamenice, čatrnje, posude, alat koji su ljudi koristili, ruševine pastirskih stanova obrasle šikarom... Osobno su mi, osim fotografija, dojmljivi dijelovi gdje bilježi razgovore s posljednjim velebitskim gorštacima koji...

'Živa planina' nije planinarska, već planinska književnost, kako je to zamijetio pisac predgovora. I bez obzira na to što Shepherd piše o jednoj sasvim određenoj škotskoj visoravni, knjiga se itekako tiče svih visoravni, planina i krajolika, ona zainteresiranom čitatelju može promijeniti pogled na planinu i na svijet općenito. Meni jest.

Poruka je vrlo jednostavna: čuvati možemo samo ono do čega nam je stalo, ili preciznije – ono što volimo. A ono što volimo, veli jedan američki pjesnik, to postanemo, dijelimo njegovu prirodu. Bez te identifikacije, bez takvog odnosa, ne možemo sačuvati ni cipele koje nosimo, a kamoli planet na kojem živimo i kojeg smo samo jedan mali dio.

Temeljna nakane moje knjige je u tome da napravi sve suprotno onome što se od službene historiografije očekuje. To konkretno znači da je, umjesto održavanju državotvornih mitova, posvećena njihovoj temeljitoj i argumentiranoj dekonstrukciji. Pri tome ne računa na popust kod čitatelja, niti na izostanak ozbiljne rasprave.

Subrat španjolskih picara i američkih beat junaka, vršnjak Kerouacova Moriartyja, Čangi je u svoje doba bio šaka u nos podjednako poetici socrealističkog realizma u književnosti i realsocijalizmu u politici. Pisan bez rukavica, Majetićev roman bio je "neprekidno vrijeđanje, ispljuvak u lice Umjetnosti, noga u tur Bogu, Čovjeku, Sudbini, Vremenu, Ljubavi, Ljepoti", kako je u prvom poglavlju "Rakove...

Poput svih drugih stvari i pojava i književna djela lišena su apsolutne, "objektivne" vrijednosti; a "dobro" i "loše", "vrijedno" i "bezvrijedno" puki su konstrukti ljudskog uma. Vrijednost književnim djelima daju (i osporavaju je) drugi: čitatelji, kritičari, obrazovne institucije, Akademije, novinari, žiriji... Da ništa od onoga što priroda stvori, a čovjek proizvede, nije vječno - ne treba posebno...