Zbirka je monolitne strukture, prigodno se otvara pjesmom Iz tame prema svjetlu, alegorija rađanja i slavenskih kultova koji u prirodi pronalaze korijen svakog blagoslova i prokletstva. Napisana u maniri lirskog solilokvija, prirodno odražava osobnost samog autora koji uvijek i prije svega govori iz vlastite pozicije, a mogući dijalog prepušta čitatelju. Njegov deus nije ex machina, nego pustinjak koji u svojoj...

Stilski gotovo u maniru sitnog veza, Pogačarov vokabular ne zalazi u metajezik nego, uvjetno rečeno, metalingvistiku. Kroz nju se treba pažljivo probijati kako bismo je adekvatno cijenili, iako svatko za sebe mora odlučiti što (mu) to znači. Ako je istina da o čemu god da piše, pisac zapravo piše o sebi, jednaka je istina da se prije ili kasnije, u različitim oblicima, svaki vraća i u svoj matični žanr.

Arian Leka uspio me zainteresirati za temu o kojoj znam vrlo malo, preko osobnog iskustva koje daje autentičnost umjesto nečega što bi jednako tako mogle biti i udžbeničke natuknice. Politički teleskop koji istovremeno gleda u dva smjera. U vremenu kada se teško koncentrirati samo na jedan, ovo je dobrodošla promjena, što je ujedno i najveća vrlina cjeline kao takve.

Ivan Herceg izgubljenu nevinost svijeta ne pronalazi na aerodromskom šalteru za izgubljene stvari nego ispod površine, u metatekstu bez pretenzija. Nemilosrdan je jedino prema sebi, ali ta svojevrsna autodestrukcija je alat oslobođenja, a ne kazne. Ako uopće postoji, konačna poruka i dilema 'Duhova iz zlatne omče' je vjekovječni prerogativ nepripadanja, otpor tribalizmu svake vrste i njegovih nuspojava.

Ako je istina da među ljudima smrdi ali je barem toplo, onda u ovom romanu junakinji gori pod petama. Već na početku razmišlja o ideji koja nam je spontano usađena putem odgoja i obrazovanja: tko smo, što to podrazumijeva i je li individualizam vrijedan gubitka zaštite koju nam garantira pripadnost plemenu. I to sve bez obzira na toksičnost nuspojava s kojima se mirimo kako ne bi uzdrmali sustav koji nam...