Andrija Škare : Dva prsta iznad gležnja
Dva prsta iznad gležnja
Književnost, ukoliko želi ići u korak s vremenom, mora u svoj krvotok periodično uvoditi nove glasove, i otvoriti prostor za njihovu evoluciju u punokrvne nositelje budućih tokova iste, kako bi u budućnosti oni bili ti koji će igrati istu ulogu i otvarati vrata nekome drugome. Andrija Škare je, sada se to već može reći, evoluirao u nekoga tko je svojim dosadašnjim radom opravdao svoj status u mlađoj generaciji autora, pa je u nezahvalnoj situaciji da svakom novom knjigom pokuša nadmašiti prošlu, a u određenom smislu i sam sebe, što mu je doista pošlo za rukom već prijašnjom, zbirkom kratkih priča “Društvene igre” iz 2018. godine. U svom prvom romanu "Dva prsta iznad gležnja" Škare potvrđuje da je primarno kratkopričaš, jer je strukturno gledajući, roman pomalo raštrkana skupina proznih niti koje se preklapaju. Nije to samo po sebi loše, tek traži malo vremena da se čitatelj u svemu tome snađe, nakon čega stvari idu poprilično glatko.
Okosnica koja sve te priče povezuje je glavna junakinja Monika Mlinarić, koja odrasta u liberalnoj zagrebačkoj obitelji u kojoj su joj dopuštene mnoge stvari koje su u malograđanskom veltanšaungu nepojmljive, poput tetovaže kultnog indie rock benda The Velvet Underground. Od tog detalja dolazi i naziv knjige, jer se ista nalazi upravo dva prsta iznad gležnja. Sama simbolika tetoviranja kao nečega što nas, poput žigosanja, trajno obilježava prirodno se nudi kao karakterni reper kojem se autor u romanu uvijek iznova vraća. To je tek jedan od brojnih koji nam Škare prezentira, i koji se polako razvija u punokrvni bildungsroman. Sveznajući pripovjedač daje nam gotovo voajerski uvid u intimu likova, iako se time gubi aura misterioznog i nepredvidljivog.
Monikini roditelji su bivši hipiji, što je u više navrata naglašeno, pa funkcioniraju kao suprotnost uobičajenih konzervativaca koji svoju djecu također usmjeravaju, ali u suprotnom smjeru. Problem je što je poanta bunta kao takvog postojanje prepreke koja je u slučaju njene obitelji labavija pa samim time u svojim malim pobjedama nad roditeljskim autoritetom manje i uživa. U tome pogledu ljudi konzervativnog miljea više profitiraju, jer je njihove pobjede mnogo teže izvojevati. Isprva je riječ o idiličnoj slici obitelji koja ljetuje na obali, bavi se svojim manje-više komfornim životom u velikom gradu i svakodnevnim stvarima koje sačinjavaju svačiju dnevnu rutinu. Priča postaje zatamnjena kada njen otac Josip oboli od teške bolesti koja će zakomplicirati ne samo njegov, nego i život cijele obitelji. To mijenja istovremeno i Monikin pogled na svijet oko sebe, na određeni način je prisiljena odrasti prije mnogih vršnjaka kako bi se borila sa problemima kod kuće, a najteži dio tog iskustva je nužno suočavanje sa krhkošću onih koje smo doživljavali kao čvrsti, nepokolebljivi oslonac. Prirodno se nameću određene asocijacije na roman “Nemirnica” Mihaele Gašpar, čiji je glavni junak također bolesni otac. Sada je kćer ta koja mora biti oslonac: Josip je uspio istisnuti smiješak. Shvatio je da je cijela priča glupa, shvatio je da je glupo pričati o životu i o smrti. Pomislio je da je život tu kako bi ga se živjelo, a ne pričalo o njemu i njegov je cinični duh istog trena reagirao predbacujući mu melodramatičnost ali ratio se nije dao.
Kao i u “Društvenim igrama” i u "Dva prsta..." glazba je od krucijalne važnosti, no iako knjiga ima preko 300 stranica, do konkretnog se narativnog tkiva doista mora probijati kroz šumu glazbenih referenci, žanrova, te povremenog koketiranja s glazbenom esejistikom što će iznenaditi samo one čitatelje koji su neupućeni u cjelokupno autorovo dosadašnje pisanje. Da bismo u potpunosti mogli kontekstualizirati identitet glavne junakinje treba biti barem okvirno upoznat sa opusom The Velvet Undergrounda i ostalih. “Dva prsta iznad gležnja” doista i jesu generacijski roman u tom smislu - riječ je o portretu jednog miljea koji će najlakše razumjeti oni koji se u njemu kreću, pa tako zapravo Škare kao scenografiju priče postavlja kontekst u kojem se sam formirao.
Društvene igre
Kada bih sam sastavljao neku vrstu playliste za ovu knjigu, na njoj bi se sasvim sigurno našla “I’m Every Woman” od Whitney Houston. Prije svega zato što je knjiga doista kronologija Monikinog odrastanja iz djevojčice u ženu, razvijanja punkerice u majku. Pritom govori i o njenim ukusima van domene glazbe: čita autore poput Pascala Brucknera i filozofa Alaina de Bottona. Njena proverbijalna “every woman” od početka do kraja knjige proživljava ono što se u engleskom jeziku naziva “rite of passage”- trenuci koji nas formiraju i usmjeravaju, oblikuju naše stavove i vrijednosti. Autor i sam u tekstu koristi neke anglizme, u doslovnom prijevodu (“ukrasti šou”/steal the show). Jezik knjige prilagođen je miljeu u kojem se glavna junakinja kreće, pa ćemo sresti stvari poput “zahaltati”, “kulerština” isl. To je još jedna poveznica sa prethodnom knjigom jer roman možemo, u određenom smislu, tretirati kao prirodan nastavak “Društvenih igara”. Osim toga, Škare impresionira humornim konstrukcijama poput “udarničkog samozadovoljavanja” i dovitljivošću novotvorenica (“nekolikodnevna”), što njegov stil spašava od pretencioznosti, zamke u koju mlađi autori vrlo lako upadnu.
Roman je svojevrsni zemljovid zagrebačkog noćnog života, kroz čije se klubove i kafiće kreću glavni junaci, ostavljajući za sobom dugački trag opušaka i alkohola. Škare reafirmira svoju sklonost dramatičnom kroz grandiozne scene klupskih partya koje djeluju kao hommage njujorškom Studiju 54. Protagonistica knjige u gotovo svakoj sceni u ruci drži cigaretu, što djeluje više kao inzistiranje na “kulerštini” a manje stvarnoj ovisnosti. To je popraćeno i razvojem tehnologije, od walkmana, preko discmana, sve do najnovije mp3 tehnologije. Glazbena orijentacija u svijetu koji je Škare stvorio fluidna je poput seksualne: to je tematski okvir njezina odnosa sa Elenom, djevojkom koju upoznaje na koncertu u Grazu. Njihov odnos se razvija u nešto što će poput odnosa sa glazbom, utjecati i na odnos sa muškarcima, kao što su Zoran i Luka, druga dva kraka tog trokuta koji će obilježiti dugotrajnije čak i od tetovaže iznad gležnja.
Tu i tamo njen ljubavni život u svojoj eksperimentalnoj polivaletnosti igra se gotovo sa elementima sapunice. To ublažavaju neobične scene seksa koje odišu gotovo analitičkim pristupom nečemu tako strastvenom. Monika se naprosto uči kako biti društveno, etičko i seksualno biće istovremeno, što je dovoljno teško čak i sa tako liberalnim roditeljima poput njenih. U jednom trenutku moramo se emancipirati, jer bez toga ćemo se ugušiti, čega je svjesna i ona sama, da bi kasnije otkrila da je njezin otac također pronašao put ka emotivnoj emancipaciji, ali u digitalnoj sferi. Drugim riječima, ma koliko bili upućeni jedni na druge, kvalitet zajednice u kojoj živimo ovisit će o tome koliko prostora ostavlja da budemo ono što jesmo kada u njoj nismo.
Škare je svojim romanom izvrsno secirao zagrebačku subkulturu, njene potrebe, probleme, karakter. Poput eksponata u muzeju, u romanu su izloženi svi stereotipi o pankerskoj subkulturi, politički idealizam prezentiran je buntom prema vlastima, no sveden na gestu jer je lociran u komforu velegrada, miljama udaljenog od ruralnog gdje bi pobuna bila puno riskantnija. Tu se opet vraćamo na kratku priču “Golman” iz prethodne knjige, gdje je ta tema obrađena konciznije i oštrije. Škare nam pokazuje da je pogled urbanih liberala na konzervativnu provinciju jednako opterećen lošim stereotipima kao u obrnutom smjeru, te da u tom dvostrukom staklenom zvonu nema dijaloga, nego tek monolozi o vlastitoj nadmoći nad drugim i drugačijim, odsutnost inkluzivnog. S jedne strane, provincijska malograđanština, a s druge egoistični individualizam metropole.
Ipak, problem neprihvatljivosti “drugog” u društvu pokazuje se kao nešto što povezuje male i velike sredine, kroz priču o dvojbi druženja sa onima krive nacionalnosti, od Zagreba do Tribunja. Autor koristi smrt predsjednika Tuđmana kao politički lakmus papir zagrebačkih punkera: Svi mladi ljudi na tulumu imali su razlog da preziru Tuđmanov režim i njega samoga, osjećali su da je došao kraj jedne ere, mudriji među njima znali su da najveći posao tek predstoji, ali baš svatko je osjećao određenu uzvišenost, svi su bili svjesni da su dio povijesnog trenutka, da svjedoče nečemu o čemu će generacije i generacije učiti u školama i ništa im neće biti jasno.
"Dva prsta iznad gležnja" do svoga vrhunca dolazi poimanjem da čovjek može biti potpun samo kao dio neke cjeline, kao ta poslovična “bolja polovica” koja služi istovremeno kao emotivni oslonac i korektiv. Dirljive scene obiteljske bliskosti Moniku ponovno spuštaju na zemlju, kada, uza sve ono što želi od Elene, ipak shvaća da su njeni najbliži oni koji imaju prioritet, ma koliko takav kompromis bio težak. Sve se poput mozaika slaže na svoje mjesto, krug se zatvara, djevojčica je postala žena. Kao što zmija guli kožu, tako je i ona uspjela odbaciti sve ono što ju je sprečavalo da doista bude ono što jeste, umjesto onoga što se od nje očekuje.
Na kraju dolazi neočekivani zaključak da su predrasude karakteristika ne samo onih protiv kojih se punkeri bune, nego i njih samih. A Elena ostaje poput vrata koja će, za svaki slučaj, ostati otvorena. Kao što je rekao Ernest Hemingway, nijedan čovjek nije otok. Ako je to doista tako, onda su "Dva prsta iznad gležnja" impresivan prozni arhipelag, skupina likova čiji su životi niz uzročno-posljedičnih razočaranja i užitaka.
Što će Škare nam servirati na svojoj sljedećoj literarnoj playlisti? Nadam se da nećemo predugo čekati da saznamo.
Dva prsta iznad gležnja
- Hena com 01/2020.
- 372 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789532592740
Andrija Škare ispričao je priču o jednom odrastanju, o mladosti koja je sazrijevala paralelno s mladom hrvatskom demokracijom boreći se sa svime što joj je stajalo na putu. U 'Dva prsta iznad gležnja' Škare ispisuje život kao melodiju koja, bez obzira na sve zajedničke refrene, uvijek ima neki ubojit stih u kojem se krije jedinstvena priča.