Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
ČITAONICA • Piše: MV Info • 14.02.2020.

Andrija Škare : Dva prsta iznad gležnja (ulomak)

​Pročitajte ulomak iz novog romana Andrije Škare Dva prsta iznad gležnja (Hena com, 2020.) koji donosi priču o jednom odrastanju, o mladosti koja je sazrijevala paralelno s mladom hrvatskom demokracijom, boreći se sa svime što joj je stajalo na putu…

 

* * *

Dva prsta iznad gležnja Škare Andrija

U srpnju ne bi trebalo biti sprovoda. Ni u kolovozu. Ljudi ne bi smjeli umirati ljeti, ne dok je paklenski vruće, ne ako nije cilj da im se im se i živi brzo pridruže. Monika je na Andrejin ispraćaj stigla s posla, odjevena u crne hlače i crni sako, ispod njega bijela košulja. Odjeća sasvim primjerena za dan u uredu, pod klimom; odjeća sasvim neprimjerena za dan na Krematoriju, pod suncem. Gore je uvijek hladno, čak i usred ljeta, tako joj je govorila Željana, i Monika je stvarno osjećala tu hladnoću koja je izbijala iz mramora, stakla, iz stuba, ploča, iz svakog čempresa, iz svakog i najsitnijeg komadića šljunka, samo što ta hladnoća nije imala veze s temperaturom, to je bila hladnoća odlaska, dostojanstveni led umiranja. Njoj je bilo vruće unatoč tome, osjećala je kako se znoj formira u kapljice koje onda cure niz čelo i niz vrat, stalno se brisala papirnatom maramicom koju je, već sasvim razmočenu, stiskala u lijevoj ruci. Desnom je za ruku držala Zorana. On je Andreju znao iz osnovne škole, iz viđenja, došao je kako bi bio potpora Moniki, zamolila ga je.

Previše smrti, previše umiranja, previše tih stvari za mojih niti trideset. Što će tek biti kasnije, znojno je zdvajala Monika, možda je najbolje ne vezati se za ljude, osamiti se, jer ne znam koliko sprovoda mogu podnijeti, a ako nikoga ne poznaješ, ako ni s kim nisi blizak, onda nikome niti ne moraš ići na pogreb, to je čista jednadžba, formula bez greške, recept za uspješno izbjegavanje groblja i čitave te priče o kojoj ne želim i ne mogu razmišljati.

Ispraćaj prolazi kao u bunilu, kao u avangardnom spotu koji prikazuje nadrogirane ljude. Lako je moguće da je to zato što je popila dva Normabela od dva miligrama, jedan odmah ujutro, prije posla, a drugi neposredno prije odlaska na taksi koji će je dovesti na Krematorij. Sve joj se čini kao da gleda kroz napunjeni akvarij, lica izobličena, riječi usporene. Lako je moguće da je tome pridonio i onaj jedan pelinkovac koji je popila dok je u grobljanskoj birtiji čekala Zorana, neprimjereni pelinkovac na neprimjerenom mjestu, plus što nema pojma kako on reagira s tabletama, u tom se trenutku činilo kao dobra ideja. 

Sada zna kako pelinkovac reagira s Normabelom, misli da zna. Akvarij, to je jedna stvar. Usporavanje vremena, druga. Sve što netko izgovara zvuči joj kao da je pušteno s kazete koja je previše puta poslušana, a walkman koji je vrti ima već bolno istrošene baterije, to je treće. I vruće joj je, užasno vruće, ali to nije od tableta i pelinkovca, to je zato što je jebeni srpanj. Jebeni je srpanj, a ljudi umiru. Ljudi se ubijaju.

Loše joj je, ali zna da će izdržati. Nekako hoće. Stišće tu sirotu Zoranovu ruku i u njoj ne traži samo sigurnost i uporište, u njoj vidi sve ono što je s druge strane, sve ono što nije groblje, sve ono što počne čim se malo spusti s brijega i vrati nazad u grad, kroz njegovu ruku upija život. Mnogo tereta za jednu običnu ruku.

Sprovod je kratak, tako obično biva sa sprovodima samoubojica. Za Moniku je to pozitivna okolnost. Ne stiže se niti zapitati što osjeća, a već je gotovo, već se ljudi razilaze, poneki već čak i blago nasmiješeni, život je tu, iza ugla, i sada mu se vraćamo.

Monika i Zoran hodaju prema parkiralištu, pozdravljaju ljude, dosta je poznatih, nekih i njemu i njoj, nekih samo jednome od njih, većinom samo Moniki. Došla je većina njihovog razreda iz osnovne škole, Monika se dobrog dijela njih nije mogla sjetiti, povezati odrasla lica s onima koje je pamtila, dječjim, glatkim i bez izraženih karakterističnih crta. Prepoznaje štrebericu Moranu iako se poprilično promijenila, sada je visoka i vitka mlada žena, iznimno zgodna, od onih za kojima se muškarci okreću. Vidi kako je Zoran pogledava ispod oka i to je mrvicu zapeče, ali i razveseli. Sigurno još jedna nuspojava kombinacije alkohola i tableta za smirenje.

Monika, čekaj! – prene ih poznati glas i oni se okrenu, a prema njima ide Irena, uređena kao da je krenula u večernji izlazak, u crnoj kožnatoj suknji, s previše teške šminke, u nimalo decentnim crnim štiklama i s velikim, visećim naušnicama. Jebote, ona je karikatura, pomisli Monika kroz izmaglicu, ona je žena-kokoš, a možda je to oduvijek i bila samo što ja to nisam primjećivala. Od te joj se pomisli dodatno zavrti jer ako je to istina, ako je tako pogrešno procjenjivala vlastitu najbolju prijateljicu, okej, jednu od dvije, pa ma koliko bila mlada u vrijeme kad se to procjenjivanje događalo, je li onda moguće da je pogrešno procijenila i sebe? Kako nju uopće drugi vide? Vide li je onako kako ona vidi samu sebe ili je vide onako kako ona sada vidi Irenu, savršeno čisto unatoč tome što joj je pogled zamućen? Poznajemo li ikada uopće ikoga?

Bok, Irena – pozdravi je Zoran koji se prije snađe, Zoran koji je uočio da se s Monikom nešto događa i da joj nije drago što ih Irena zaustavlja pa u znak podrške stišće njezinu ruku još malo jače, želi joj reći da će sve biti u redu, sve je dobro dok su njih dvoje zajedno.

Kam ste krenuli? – pita Irena s neobičnom afektacijom koju Monika tek sada primjećuje, kao i toliko toga kod svoje nekadašnje prijateljice. Žena zvuči kao da se silno trudi djelovati kao da je učena i da vodi računa o dikciji, samo što je problem što je prije govorenja napunila usta pikulama pa joj se ozbiljnost tužno spotiče na fizičkim ograničenjima.

Idemo doma, doma idemo – promrmlja Monika nemušto, tek sada shvaćajući da onaj pelinkovac stvarno jest bio pogreška, tek je sada sigurna. Ni ona ne artikulira najbolje.

Pa nemrete doma nakon sprovoda! To se ne radi! Znate da se nakon sprovoda mora otići nešto popiti, nikako direktno doma – gotovo je uzrujana Irena, ali to djeluje na Moniku i Zorana i koliko god njezine riječi bile prenaglašene i bez argumenata, njima se čini da iz njih izbija neka logika ili neko blijedo prisjećanje na prastaro praznovjerje. Stvarno, ne ide se doma nakon sprovoda.

No, kaj vam je, idemo nekaj popiti? – više naređuje nego pita Irena, a njih dvoje su odjednom kao slomljene volje, kao mornari na otoku lijenosti gdje jednom kada dođeš možeš samo ležati i slušati zapovijedi.

Hoćemo li? – pita Zoran Moniku ispod glasa, tonom koji je rezerviran za intimne razgovore i dogovore, tonom koji, u milijardama različitih frekvencija, imaju svi parovi na svijetu, tonom koji je kôd i koji istovremeno par izolira od ostatka svijeta, a Monika samo kima, može, slaže se bez glasa.

Ja sam s autom, možemo u grad – kaže Zoran već u praktičnom, organizacijskom modu i njih troje se uputi prema njegovim kolima, prema sivoj Opel Corsi na parkiralištu Krematorija.
 

 * * *

Irena je znala sve. Od nje su o ljudima iz Monikinog razreda doznali sve što su htjeli i gomilu toga što ih uopće nije zanimalo. Blebetala je i bila je glasna, ali nije bila glupa i to se Moniki sviđalo. Sada joj je izgledalo kao da je njezina nekadašnja prijateljica mogla krenuti jednim od dva smjera i, jebiga, tko zna zašto, krenula je krivim. Umjesto da postane pristojna i pametna cura, za što je svakako imala potencijala, ona se pretvorila u kreštavu kozu, ali je i dalje posjedovala bridak i brz jezik, sirovu inteligenciju s kojom nije znala što bi. Onda opet, tko to postavlja kriterije onoga što je „pristojno“ i „pametno“ i je li te pridjeve uopće razumno koristiti bez debele rezerve, bez nužne zadrške, kao da nisi svjestan razmjera njihove relativnosti?

Sjeli su u Krivi put, birtiju blizu centra koja s centrom grada nije imala nikakve veze, birtiju u koju je Monika odlazila relativno često, Zoran katkad, a Irena u njoj nije bila nikada. Željeli su se maknuti s groblja i od grobljanske atmosfere, a za to nije bilo boljeg od birtije koja je uvijek prštala životom, čak i usred srpnja, u radni dan poslijepodne. Na prostranoj, širokoj i razvedenoj terasi nije bilo mnogo ljudi, bila je zauzeta možda tek trećina ili četvrtina stolova, ali je među onima koji su već prionuli na svoj dnevni alkohol unatoč vrućini i ranom poslijepodnevnom satu strujala fina, opuštena dokolica, Krivi put je i inače bio svojevrsna izdvojena enklava, mjesto koje kao da nema veze s ostatkom svijeta, kafić koji funkcionira po nekim svojim pravilima, malo izmaknutim i iščašenim, ali jednom kad se na njih naviknete teško je prihvatiti da cijeli svijet ne funkcionira upravo na takav način, opušten, bez žurbe, razbarušen, bez pritisaka i s poprilično labavim odnosom prema ikakvim normama.

Popili su kavu i Monika se malo dobila. Malo kofein, malo cigarete, malo ledena voda uz kavu, uskoro se opet osjećala sasvim solidno. Raspoloženje joj se popravljalo, čak do te mjere da je predložila da popiju još nešto, da ostanu još malo. Empatična nota u njoj je zakazala, da je malo promatrala svoje sugovornike vidjela bi da je Zoran na pola puta između dosade i očaja, a da se Irena u Krivom putu osjeća kao Jeti u malom dalmatinskom mjestu usred sezone. Ipak su oboje kimnuli kad je predložila još jedno piće, on zato što joj je volio udovoljavati, ona zato što nije znala kako odbiti; morala je ostati s njima jer su je obećali voziti doma, a to joj je bilo komotnije nego se probijati kroz užareni grad, sve u štiklama, po vrućini ili opet zvati taksi i podnositi vjerojatno uznojenog taksista i njegove loše šale.

Monika je otišla do šanka jer konobari u Krivom putu nisu često izlazili na terasu, ako su to ikada činili. To je pridonosilo šarmu, taj snađi se, druže duh.

Iza šanka Pero, dobroćudni grmalj s licem i pokretima bivšeg boksača i aktualnog džankija. Suluda kombinacija. Kao i mnogošto drugo na tom mjestu. Pero je usporen, ali učinkovit. Moniku ne prepoznaje iako ju je vidio i poslužio preko dvjesto puta. Iako je s njom ćaskao barem dvadeset puta. Profesionalac.

Pero ima crvene oči (valjda je nedavno popušio džoint) i ogroman herpes na donjoj usni (valjda je nedavno ustima bio blizu nekog drugog herpesa). Ogroman. Monika nikad u životu nije vidjela toliki herpes, prekriva mu pola usnice i širi se prema bradi, kao da ima vlastiti život i plan.

Kad završi s mijenjanjem CD-a, Pero se okrene prema šanku, vidi Moniku i kaže joj „Reci!“, kao da je vidi prvi put. Ona na to ne obraća pozornost, već dvjesto puta ju je vidio prvi put. To je Pero.

Jednu kolu, jedan pelin i jedan gemišt, molim te – izdiktira Monika spremno i brzo doda: – I molim te tri čaše vode, za sve.

Pero samo kimne tom svojom ogromnom glavom, tom loptetinom nasađenom na gigantsko tijelo koje unatoč svojih valjda 195 centimetara visine uspijeva iza šanka izgledati skoro graciozno.

Monika je još malo smušena pa ponavlja u sebi „kola, gemišt, pelin, voda“, čisto da se podsjeti da je dobro naručila, da potvrdi da je dobro zapamtila. Kola je za Zorana, on vozi i, odgovoran je momak, ne pije kad vozi. Pelin je za Irenu, iako je postala tvrda šminkerica, i dalje se drži pića uz koje su stasale, a Monika to iznimno cijeni. Ona je odlučila preći na gemišt, on bi joj trebao ponuditi pravi omjer omamljenosti i osvježenja, o istom je trošku podići i razbuditi, ali i uljuljkati. To je ono što očekuje.

Na šanku je metalna tacna na koju Pero slaže pića i onda tu tacnu gurne prema gostu da se s nje posluži. Pažljiviji promatrač će zaključiti da je tacna suvišna jer zašto Pero ne bi pića slagao direktno na šank, ali pažljiviji promatrač ne bi bio u pravu jer u slučaju da pića ima toliko da ih gost ne može sam iznijeti van, Pero će ih iznijeti na tacni, ta nije Pero amater, on je konobar. I to kakav!

Pero na tacnu stavi kolu i čašu, stavi gemišt u koji je fljasnuo tri kocke leda, da se nađe, stavi tri čaše vode i, konačno, stavi pelinkovac. Onda se kanda predomisli, uzme pelinkovac u ruku, pogleda ga kao da mu je ljubavnica na kojoj traži tragove prevare, pa ga ulije u sebe u jednom efikasnom gutljaju. Potom rezignirano u tu istu čašu ulije novu dozu i vrati je na tacnu, led iz pelinkovca se nije ni počeo otapati, kriška limuna nije ni primijetila da se nešto dogodilo. Monika je zaustila da nešto kaže, pred očima joj titra Perin monstruozni i monstruozno veliki herpes koji je još maločas bio na čaši iz koje će Irena uskoro piti, ali jednostavno nema snage, ne može se sada baktati s Perom, ne može se sada baktati ni s kim, samo želi popiti svoj gemišt i otići doma, jer maloprijašnji začeci euforije su nenadano isparili, ispostavilo se da nisu dobacili dalje od začetaka. Možda zato što je u birtiji mračno, a to je ružan kontrast kad uđeš iz prekrasnog ljetnog dana, kao izmišljenog, s blještavo modrim nebom i čistim linijama, a možda i zato što unutra smrdi na slabo održavanu konobu, na kombinaciju ustajalog vina i piva, znoja i očaja, razularenih, pijanih noći i neminovnih jutara poslije. 

Pokušava iznijeti sve na terasu, pelin, gemišt, kolu u bočici, čašu za kolu i tri čaše vode, Pero nije pokazao pretjeranu želju da joj pomogne, a nositi toliko čaša odjednom ne samo da nije lako nego možda nije ni moguće, a ona se u to uvjeri kad joj sve ispadne iz ruku, taman na onom kritičnom mjestu kad bi je još jedan korak dijelio od sigurne zone, kad bi je Zoran i Irena ugledali i gotovo sigurno priskočili u pomoć. Upravo je razmišljala o tome mogu li virusi Perinog herpesa prijeći sa stakla na staklo jer se čaša pelinkovca neminovno dirala s čašom za vodu i s njezinim gemištom i je li alkohol ubio virus jer je ona stara poslovica da vodu ne smiješ piti ni iza koga, vino iza nekoga koga dobro poznaješ, a rakiju iza koga god želiš, a i pelinkovac bi se, ako zažmirimo na jedno oko, mogao smatrati nekom vrstom rakije, dobro, žestokog alkohola, kad joj sve, svih šest čaša i jedna bočica, spektakularno padnu na pod, raspu se u poslovičnih tisuću komada i daju Peri novog, neočekivanog posla s metlom.

Netko s terase zaviče „Bit će muško!“, drugi vikne „Nekome je ispala leća!“ i svi se nasmiju, a onaj prvi je, i ne znajući, bio u pravu.

O autoru:

Andrija Škare (Zagreb, 1981.) je diplomirani novinar. Više od desetljeća radio je na Hrvatskoj televiziji kao novinar, scenarist, urednik i voditelj. Pisao je za brojne časopise i portale. Organizirao je koncerte, književne večeri i soareje opće prakse. Prozu je objavljivao u mnogim časopisima u zemlji i inozemstvu, a priče mu se mogu pronaći i u nekoliko zbornika i antologija. Prve je ozbiljnije korake u svijetu književnosti napravio kao osnivač eventualizma pa vrijedi istaknuti "Zbornik eventualizma – Nagni se kroz prozor" (Celeber, 2006.) gdje je, kao i ostatak eventualističke ekipe, zastupljen s četiri priče. Jedan je od pokretača programa Tko čita, platforme za afirmaciju autora rođenih nakon 1980. godine.

Od samostalnih knjiga objavio je: "S više mlijeka, molim" (Celeber, 2008.), "Život svijeta koji će doći" (CeKaPe, 2014.), "Slušaj me" (Durieux, 2016.), "Društvene igre" (Hena com, 2017.) i "Dva prsta iznad gležnja" (Hena com, 2020.).

Andrija Škare

Dva prsta iznad gležnja

  • Hena com 01/2020.
  • 372 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789532592740

Andrija Škare ispričao je priču o jednom odrastanju, o mladosti koja je sazrijevala paralelno s mladom hrvatskom demokracijom boreći se sa svime što joj je stajalo na putu. U 'Dva prsta iznad gležnja' Škare ispisuje život kao melodiju koja, bez obzira na sve zajedničke refrene, uvijek ima neki ubojit stih u kojem se krije jedinstvena priča.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –