Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Marija Ott Franolić • 18.06.2019.

Anita Peti Stantić : Čitanjem do (spo)razumijevanja

Anita Peti-Stantić: Čitanjem do (spo)razumijevanja

Čitanjem do (spo)razumijevanja Peti-Stantić Anita

Je li čitanje čovjeku prirodno? Koja je razlika između čitača i čitatelja? Kako školsku lektiru učiniti zanimljivijom? Je li moguće kod mladih ljudi istovremeno poticati užitak u čitanju i navoditi ih na čitanje kvalitetnih sadržaja? Kako odgojiti čitatelje sposobne za dubinsko čitanje?

Tim se pitanjima bavi nedavno objavljena knjiga Anite Peti-Stantić „Čitanjem do (spo)razumijevanja: od čitalačke pismenosti do čitateljske sposobnosti“, koja nam dolazi u pravom trenutku. Prije svega, krajnji je čas za reviziju lektire ali i čitavih školskih programa koji se svode na tzv. bulimično učenje – upamćivanje gomile nepotrebnih podataka koji u dječjim glavama čuče neiskorišteni. Zatim, vrijeme je da Nacionalna strategija za poticanje čitanja iznjedri različite čitalačke programe i pokuša popraviti porazne statistike koje uporno pokazuju da više od polovine stanovnika Republike Hrvatske ne čita ništa. 

Šire gledano, knjiga Anite Peti-Stantić djeluje kao slamka spasa u sve više antiintelektualnoj društvenoj klimi. Svuda oko nas štancaju se brzi i laki sadržaji, površni tekstovi s često neprovjerenim činjenicama, jednostavnoga vokabulara, nelektorirani, ne razmatra se njihova kvaliteta niti istinitost. Događa se paradoks: dok se svijet pred našim očima širi, prostori za mišljenje i kritičnost kao da su sve uži. Osim toga, kad se znanost hvali i potiče gotovo se dominantno govori o STEM-u, humanistika je efemerna, suvišna, sve se slabije financira kao parazitska, uzaludna i bez pravih rezultata, te se zbog toga već neko vrijeme bori za opstanak.

Ne treba hijerarhijski niti vrijednosno uspoređivati prirodne i humanističke znanosti, nego trebamo biti svjesni da se ta dva područja razlikuju, ali teško mogu jedno bez drugoga. Primjerice, kad govorimo o čitanju – ono je doslovno korisno. Anita Peti-Stantić navodi istraživanja koja pokazuju da su razine čitalačke pismenosti bolji pokazatelj gospodarskog rasta od obrazovnog postignuća, da je čitalačka pismenost povezana sa sklonošću cjeloživotnom učenju, te da će se pojedinci kadri dubinski čitati moći cijeli život usavršavati, preuzimati odgovornost, da će imati veće samopouzdanje i bolje razumjeti svijet. Pismenija djeca polučit će bolje rezultate u svim predmetima. I oni koji se odluče za STEM aktivnosti trebat će vještinu razumijevanja teksta, sažimanja bitnog, imat će potrebu za bogatim vokabularom. Trebat će im mašta i kreativnost da bi mogli zamisliti drugačije mogućnosti u svome području. Sve im to, i više od toga, može omogućiti čitanje s razumijevanjem. 

Knjigu Anite Peti-Stantić nije lako sažeti, to je razgranata studija za stručnjake koja se poziva na neuroznanost, psihologiju, lingvistiku, filologiju, psihologiju, a zapravo je, objašnjava autorica u uvodu, zamišljena „kao uvod u znanost o čitanju, ali i kao priručnik namijenjen onima koji žele raditi s djecom, svjesni da je čitanje s razumijevanjem pretpostavka razumijevanja sebe i svijeta oko sebe“.

Važno je početi rano

Osnovna poruka knjige je jednostavna: čitanje čovjeku nije prirodno, ono je najsloženija jezična aktivnost. Autorica se poziva na neuroznanstvenicu Marianne Wolf koja objašnjava da smo čitanje naučili prije nekoliko tisuća godina, i to je bio jedan od najvažnijih izuma u ljudskoj povijesti jer nam je omogućio intelektualnu evoluciju. Unatoč tome, ljudski mozak nije prirodno „programiran“ za čitanje. Dijete će u normalnom okruženju prije ili kasnije naučiti govoriti, dok se u poticanje i učenje čitanja treba uložiti veliki trud. I treba početi što prije i što intenzivnije, jer danas gotovo 20% djece ima neki poremećaj čitanja. 

Zato Anita Peti-Stantić jednim od osnovnih zadataka svih edukatora drži podučavanje čitanja, osobito čitanja s razumijevanjem tj. dubinskoga čitanja. Toliku važnost pridaje poticanju čitalačke pismenosti da učitelje, knjižničare, roditelje, djedove i bake i sve one koji mlade na neki način potiču na čitanje, naziva „neurokirurzima bez noža“, jer oni svojim djelovanjem mijenjaju mozgove mladih ljudi, omogućujući im bolje snalaženje u tekstu, ali i životu. Zapravo, čitanje djeci i čitanje s djecom toliko važno, tvrdi autorica, da bismo trebali osvijestiti da je to pitanje javnog zdravstva, baš kao i zadovoljavanje primarnih potreba za hranom, sigurnošću, ljubavlju, odmorom ili igrom.

Da bismo djeci približili čitanje, trebamo početi rano, i to jezičnim igrama koje autorica definira kao prostor u kojem se odrasli i djeca oslobađaju u vlastitom jeziku. Izgovaranje brojalica, zagonetki, vježba rimovanja, rastavljanje riječi na slogove, osvještavanje završetka i korijena riječi – sve to kod djece pojačava jezičnu svjesnost i olakšava im savladavanje čitanja i pisanja. Preporuča stoga da se uspješni primjeri podučavanja čitanja jezičnim igrama u obrazovnom procesu preuzmu iz nastave stranih jezika. Koga zanimaju jezične igre i praktični primjeri kako ih koristiti, može se poslužiti knjigom „Jezične igre za velike i male“ (Alfa, 2008.) koju je Anita Peti-Stantić napisala s kroatisticom Vladimirom Velički

Autorica prepoznaje važnost čitanja u obitelji, knjižnicama, lokalnim zajednicama i sl., no školski sustav drži nezamjenjivim za stvaranje čitatelja i važnije, kritičnih građana, i zato na njega stavlja najveću odgovornost za područje poticanja čitanja. Nažalost, nastava jezika i književnosti u hrvatskim školama učenike pretjerano zamara gramatikom (kao da će svi biti kroatisti ili lingvisti!), pa Anita Peti-Stantić preporučuje da se program više fokusira na ovladavanje osnovnim modalitetima jezika: slušanjem, govorenjem, čitanjem i pisanjem. Osim toga, drži da čitanje valja poticati u svim predmetima, a ne samo u okviru nastave hrvatskoga jezika, jer i drugi predmeti mogu raditi na širenju vokabulara u djece i čitanju s razumijevanjem, osobito na neknjiževnim tekstovima. Stručnjaci tvrde da za čitanje s razumijevanjem na stranici teksta koje dijete čita ne bi smjelo biti više od dvije nepoznate riječi, a osnovnoškolski udžbenici često sadrže i po desetak nepoznatih i teških riječi na jednoj stranici!

U poticanju čitanja i mišljenja autorica posebno inzistira na važnosti vokabulara. Mladim ljudima treba pomoći da riječi učine svojima, da ih u-svoje, osobito danas kad im se sve više nude simplificirani, jezično okljaštreni tekstuljci. Sustavno ih treba suočavati s brojnim raznolikim, a opet povezanim značenjem riječi i mogućnostima njihovih kombinacija, a posebnu pozornost valja pridati razlikama između konkretnih i apstraktnih riječi. Time djeca postaju bolji čitači, radije čitaju i dalje sami sebe obrazuju čitanjem. Tu dolazimo do zatvorenog kruga – oni koji više znaju, više čitaju, i onda još više šire svoje obzore, dok oni koji otpočetka zaostaju u čitanju kasnije imaju smanjene mogućnosti napredovanja do one razine koju su njihovi kolege već dostigli. Naravno, čitateljska je kompetencija povezana i sa socijalnim statusom, pa će djeca s kućnom bibliotekom otpočetka imati bolji vokabular i veće jezične mogućnosti, ali zato je tu škola da te razlike ublaži ili poništi sustavnim poticanjem jezičnog razvoja.  

Problem s obaveznim čitanjem

Obavezni lektirni naslovi u Hrvatskoj djeci često nisu poticajni jer su zastarjeli, osim toga svi čitaju iste naslove i od svih se očekuju jednake reakcije, što kod djece onemogućuje individualni doživljaj, pa u rubrici „dojam o djelu“ redovito lažu da im se knjiga svidjela. Ozbiljno, dubinsko čitanje zahtijeva tišinu i koncentraciju, a i jednog i drugog je uz nove tehnologije sve manje. I kad bi se mogli više koncentrirati na čitanje, i dalje bi teško stizali čitati od prenatrpanosti školskih programa. Većinu će učenika u tim uvjetima u svijet čitanja uvesti roditelji ili posebno motivirani nastavnici kojih sigurno ima ali sustav ne bi smio počivati samo na njima. Ako se čudimo zašto lektira djecu ne motivira na daljnje čitanje, dovoljno se osvrnuti na istraživanje spomenuto u knjizi, da su za potencijalnu uspješnosti u nekoj aktivnosti najvažnija sljedeća dva čimbenika: naša motivacija i osjećaj da je ta aktivnost dovoljno vrijedna da bismo se njome bavili. 

Djeci bi zato trebalo omogućiti više izbora pri čitanju. Što god mi mislili o Harryju Potteru, on je brojnu djecu dovoljno motivirao da su postali cjeloživotni čitatelji. Ukoliko ih više pustimo da slobodno biraju, mladim ljudima dajemo do znanja da uvažavamo njihovo mišljenje, i to će ih motivirati na čitanje i promišljanje pročitanoga. Lektira bi zato trebala balansirati između preporučenih dobrih naslova (uvjetno rečeno: kanona), jer djeci treba im zadati i teže naslove kako bi njima nadograđivali svoja znanja. Samo argumentirana rasprava je dobra, a za nju je potrebno činjenično znanje. Osim toga, pita se autorica, zašto bi se lektira sastojala isključivo od književnih tekstova, zašto popis obaveznih knjiga ne bi uključivao popularnu znanost, eseje – nefikcijske tekstove koje naziva „objasnidbenima“, koji bi brojnu djecu motivirali na čitanje prije nego književnost?

Lektira bi, napominje Anita Peti-Stantić, trebala biti proces aktivnoga čitanja, a ne kao što je sada, očekivanje da učenici iz teksta iščitaju ono što bismo mi htjeli. Učitelj bi zapravo otvorenim pitanjima trebao ustanoviti što su djeca iz teksta iščitala. Zato valja ponoviti autoričinu misao da je čitanje umijeće, ali i „otvaranje prostora vlastite slobode“. Jer, čitajući, tuđi tekst nadograđujemo svojim kontekstima, unoseći u njega svoju dob, prethodno pročitane knjige, motivaciju, trenutno raspoloženje i sl. Zato neke knjige u raznim razdobljima života doživljavamo drugačije. O tome govori knjiga „My life in Middlemarch“ u kojoj novinarka Rebecca Mead opisuje kako je opetovano čitala roman „Middlemarch“ od George Eliot, i kako se svaki puta u tekstu zbog svojih životnih okolnosti identificirala s nekom novom stvari. Riječima Anite Peti-Stantić: „svjetovi koji izranjaju iz teksta obogaćeni [su] svijetom svakog od nas“.   

Dubinskim čitanjem do kritičnih i empatičnih građana

Divna je definicija čitanja kao „susreta s drugim“ koju autorica spominje referirajući se na Marianne Wolf. U knjigama u tom susretu s drugim upoznajemo nove, nepoznate ljude i krajeve, dobivamo uvid u njihove sudbine, postajemo im bliski, intimno udišemo njihove najdublje i najdramatičnije misli i osjećaje, suosjećamo s njima. Čitanje nam omogućuje i više od toga da upoznajemo druge izvana – jer čitajući mislimo o sebi u svim tim situacijama, katkad razgovarajući s drugima o tekstu, a ponekad tekst sami proživljavamo. Postoje razna istraživanja o povezanosti empatije i književnosti, i neka će čak ustvrditi da nam je lako suosjećati s likovima jer nas zapravo ne obvezuju i da se, ostajući unutar teksta, to suosjećanje nikad ne prelijeva na sam život. I zaista, postoje ljudi koje će čitanje ostaviti ravnodušnima. No to ne mijenja činjenicu da će mnogima upravo knjige osvijestiti raznolike mogućnosti mišljenja i bivanja, otvoriti im neznane svjetove, čime će možda postati manje usmjereni na sebe: tuđim sudbinama obogatiti, stalno iznova obogaćivati svoje ljudsko iskustvo i postati solidarniji. 

Da bi se to dogodilo, nije dovoljno savladati tehniku čitanja nego je važno da mladi ljudi budu kadri čitati dubinski, tj. s razumijevanjem. Anita Peti-Stantić razlikuje dvije vrste onih koji čitaju. Čitači su oni koji mogu, tj. znaju čitati, koji su savladali osnovne tehnike odgonetavanja slova i njihova povezivanja u riječi, rečenice, značenja. Za razliku od toga, čitatelji uživaju u čitanju i svakim novim čitanjem nadograđuju tu sposobnost, dalje se intelektualno razvijajući i nadograđujući. Čitači tekst upijaju automatski, dekodiraju ga ne razmišljajući o njegovim dubljim značenjima. Čitanjem s razumijevanjem čitatelji proširuju svoja znanja, a i bolje se snalaze u svijetu – lakše se sporazumijevaju u novim situacijama, služe informacijskim tehnologijama, vještije rješavaju probleme, čime se potiče razvoj njihove cjelovite osobe. 

Da bi čitače pretvorili u čitatelje, vrijedan je savjet ove knjige da djeci trebamo nastaviti čitati na glas i nakon što savladaju tehniku čitanja. Dubinsko je čitanje važno bez obzira na to s kojeg medija čitamo. Danas smo pretrpani informacijama i moramo znati razlučiti bitno od nebitnog, prave od lažnih vijesti. Da medij utječe i na način usvajanja sadržaja, to znamo već od Marshalla McLuhana, pa i Anita Peti Stantić ukazuje na istraživanja koja pokazuju da nije isto čitati s ekrana i papira, jer ono pročitano s papira bolje pamtimo. To je vjerojatno zato jer je mozak bolje prilagođen čitanju s papira.
 

Ovo nije lagana knjiga, u nju treba ozbiljno ući, dubinski je čitati i iščitavati, no trud će se svakako isplatiti, jer ona otvara mnogobrojna pitanja, poziva na raspravu i su-mišljenje – o čitanju i pisanju, individualnom razvoju pojedinca ali i široj, društvenoj ulozi teksta i čitanja. Sviđa mi se što ova zakučasta teorijska rasprava sadrži i privatne, subjektivne mrvice o autoričinoj djeci i njihovim zajedničkim čitanjima. To joj je dalo jednu osobnu dimenziju čime utječe na motivaciju onih koji je čitaju – poželjet ćete nakon tih anegdota postati još bolji „neurokirurzi bez noža“, odgojiti takvu djecu koja rado čitaju i dubinski promišljaju pročitano. 

Podučavanjem i uvježbavanjem čitanja s razumijevanjem odgojit ćemo pismene i kritične građane, spremne na izazove demokratskog i multikulturnog društva. Za našu je budućnost važno da mladi ljudi budu empatični prema drugačijima, samosvjesni, širokih pogleda, da znaju odvojiti važno od nevažnog, lažne vijesti od pravih dokazanih činjenica, da mogu jezik koristiti kreativno, bez obzira na to kojim će se zanimanjem u životu baviti.

Ova je knjiga savršeni početak za sve one koji razmišljaju kako spojiti čitanje i mišljenje, kako kritičnost može krenuti od posvećenih i istinskih čitatelja, i kako uopće mlade ljude naučiti da postanu dubinski čitatelji, i to u smislu u kojem ih definira Anita Peti-Stantić: Onaj tko nikada nije osjetio trnce zbog straha o sudbini svog najdražeg junaka, tko nikada nije bio sretan zbog sretnog završetka neke knjige, tko nikada nije plakao, pa makar i u mraku, zbog smrti nekog dragog lika, onaj tko ne zna što je ukočenost u leđima jer je predugo čitao u istom položaju, onaj tko ne zna da se čitati može i u kadi, zavaljen u toplu kupku, onaj tko ne zna kako boli glava kad se predugo zuri u stranice nekog pustolovnog romana, taj se teško može nazvati pravim, istinskim čitateljem.

Anita Peti-Stantić

Čitanjem do (spo)razumijevanja : Od čitalačke pismenosti do čitateljske sposobnosti

  • Naklada Ljevak 05/2019.
  • 318 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533552750
  • Cijena 139.00 kn

U knjizi Anite Peti-Stantić 'Čitanjem do (spo)razumijevanja' na sasvim nov način spajaju se neurolingvistička i psiholingvistička perspektiva koje utemeljuju disciplinu znanosti o čitanju. Polazeći od čitanja kao složene aktivnosti, autorica ističe važnost rada na strukturiranju intelektualnoga vokabulara mladih i upućivanja u strukture teksta. U tome smislu nudi i konkretne vježbe za koje se nada da će učiteljima pomoći u radu.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –