Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 11.07.2014.

Ankica Tomić : Damen kapric

Oni su mladi bračni par s adresom u Zagrebu. Godina imaju nekoliko, nije ni bitno, imaju ih dovoljno da rade i radom otplaćuju troškove života. On ima najboljeg prijatelja Damira, ujedno i vjenčanog mu kuma s kojim je Ona u nekoj od prethodnih faza života pomalo mutila što ovoga dovodi do ludila. Ona sa svoje strane ima najbolju prijateljicu Elviru, ujedno i kumu, s kojom se uglavnom čuje preko telefona s obzirom da ova živi u 400 kilometara udaljenom Splitu. Oboje pak imaju Nevenku, majku-zmajku i napornu svekrvu, alfa-ženku koja ideju gledanja vlastitog posla nikad nije do kraja shvatila. Ni ona ni on nemaju perspektivu, oh – moglo je biti i gore, no za njih nemati perspektivu zapravo znači nemati vlastiti stan. Podstanarstva im je dosta, seldiba na tavan kod njegovih roditelja ne dolazi u obzir, kao ni višedesetljetna kreditna obveza, pa im ne preostaje mnogo opcija.

Zapravo – ne preostaje im niti jedna. S jednom (njegovom) plaćom koja nije ni blizu mendažerske, koncept vlastitog stambenog prostora apstraktniji je od n-dimenzionalnih matematičkih modela. Tu negdje u priču ulazi Damir, gorespomenuti kum i lokalna varijanta Del Boya (samo s daleko većim uspjehom kod žena), koji im predlaže rješenje problema u obliku ugovora o doživotnom uzdržavanju. Primatelj uzdržavanja je Karlo (od milja zvan Prapočelo zbog opravdane sumnje da je i Broju 1 mijenjao pelene), starčić od devedesetak godina s nekretninom na Zelenom valu, bivši fotograf i stari švaler preko čijega su objektiva (a potom i kreveta) prošle brojne žene. Planu nitko ne nalazi mana i čini se kako će za obitelj Bilićevih stvari konačno krenuti nabolje.

Tako nekako izgleda svijet "Damen kaprica", najnovije knjige Ankice Tomić, autorice koja je u proteklih nekoliko godina ostavila traga u hrvatskoj književnoj konstelaciji (barem po pitanju osvojenih nagrada). Prepoznatljiv je to svijet, napučen prijateljima i nama samima, ljudima kakvi smo bili ili kakvi ćemo tek postati, ni po čemu neobičnim, ni po čemu stranim, ni po čemu nesvakidašnjim ljudima koji čine jezgru suvremenog društva i na kojima se najslađe prelamaju sve globalne i lokalne ekonomske, ideološke i posve arbitrarne krize.

Njihova se socio-kulturna povijest daje tek u naznakama. Fragmenti teksta daju naslutiti njihovu povijest, a jezik i reference kojima se služe smještaju ih u sada već sredovječnu urbanu generaciju odraslu na jugoslavenskoj i američkoj pop-kulturi. Kao u pjesmi Hladnog piva, divlje izlaske u grad zamijenile su povremene pive sa sve užim krugom prijatelja, žalovanja za propuštenim prilikama, i niz stresova koji se s radnoga mjesta prelijevaju u svaki ambijent u kojemu se zateknu. Grad se od dobroga druga prometnuo u neprijatelja, a život u njemu u preživljavanje.

Pišući o svojim likovima Ankica Tomić odlučuje ignorirati genezu te transformacije. U njezinom tretmanu likova povijest (bilo svjetska, bilo intimna) je potpuno nevažna. Čitatelj ih zatiče ovdje i sada, već transformirane i pomalo olinjale, zajedljive i licemjerne, u stalnim trvenjima sa svijetom oko sebe. I kako roman odmiče, osnovna pripovijest o mladom paru u potrazi za stanom sve više uzmiče i ustupa mjesto pripovijesti o međuljudskim odnosima, o nizu napetih, emocionalno iscrpljujućih interakcija između sina, snahe, svekrve, muža i žene. U toj novoj pripovijesti Karlo više nije tek onemoćali starac u posjedu nekretnine već kontrapunkt zatvorenim, licemjernim i malograđanskim likovima protagonista. 

Likovi Ankice Tomić ne razgovaraju, ne doista. Oni tek govore kako bi se održao privid komunikacije. Umjesto razgovora tu je ritual. Ritual njegovih roditelja koji su četrdeset godina u braku, ritual nje i njega koji su skupa već deset godina i ritual prijateljstava koja već pomalo kopne. Ne razgovaraju oni jer nemaju što reći, njihovi su unutrašnji svjetovi bogati, no zaista razgovarati značilo bi otvoriti se drugome, izložiti se pogledu i potencijalno narušiti zidove od kojih je sačinjena njihova civilizacijska ljuštura. Svi likovi Ankice Tomić nastanjuju vlastite zatvorene svjetove iz kojih tek povremeno proviruju samo da bi se povukli preplašeni onim što vide. Njeni likovi preziru ljude nesklone kompromisima, svaki od njih je od nečega odustao pa ne mogu razumjeti one koji to nikad nisu htjeli, no jednako tako zamjeraju i onima zbog kojih su kompromise učinili. Daleko više od nesređene stambene situacije, nemir u bračnu zajednicu Igora i Vesne Bilić unijet će spoznaja da postoji svijet izvan njih samih i da se taj svijet ne obazire na njihove egzistencijalne modele. 

Kako bi održala interes čitatelja za ono što se u konačnici ispostavlja kao mučna priča o svakidašnjim razočaranjima, Ankica Tomić koristi različite žanrovske elemente među kojima čak i elemente kriminalističkog romana. To joj kolažiranje u većoj mjeri polazi za rukom iako joj se povremeno šavovi teksta raspadnu. Taj je rasap najuočljiviji u tretmanu likova Damira i Elvire za koje se Ankica Tomić uglavnom ne može odlučiti želi li od njih napraviti samodostatne likove čija je priča u najmanju ruku jednako vrijedna poput priče protagonista, ili od njih želi tek puke pripovjedačke mehanizme – usmjerivače radnje koje odbacuje kad posluže svrsi.
 
"Damen kapric" je jednostavan roman. Ne mari za književne trendove, ne mari za eksperimente, ne mari za šok-efekte, a ne mari ni za angažirane teme u bilo kojem obliku. To naravno ne znači da je loš roman. Ono što ga interesira, obrađuje dobro. Likovi su mu uvjerljivi (dobro, većina njih jest), postupci u skladu s karakterima, a priča, iako meandrira i više no što je potrebno, ne gubi ni na ritmu ni na zanimljivosti kroz svih 365 stranica. "Damen kapric" mari za svijet oko sebe, jedino što ga ne zanimaju makrostrukture, zanimaju ga priče koje se odvijaju iza zatvorenih vrata, u glavama ljudi koji se nikad nisu uspjeli odmaknuti od egzistencijalnog trokuta posla, kuće i birtije, zanimaju ga – u konačnici – portreti članova generacije kojoj i sama autorica na ovaj ili onaj način pripada. Pronicljiv je to portret jedne generacije, iako ga nitko od njezinih članova ne bi kao takvog htio naručiti.

Nije to kronika jedne obitelji, i bila bi najveća pogreška shvatiti "Damen kapric" tako – kao kroniku nečega što se događa drugima, paradu socijalno neprilagođenih nakaza kojima se treba smijati. "Damen kapric“ je kronika jednog društva koje ne ide nikamo i koje je, baš poput Nevenke, Vesne i Igora, zapelo negdje u prošlosti. Budućnost mu je izvan dohvata. To je nešto što se događa drugima.


Ankica Tomić: "Damen Kapric"

Naklada Ljevak, 2014.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –