Besmrtnost je uvjetna

( Kako sam brojao ružičaste robote )

 
Kraj ožujka 2013.

 
Što je rad?

Rad je izrada različitih korisnih predmeta, na primjer hlača i cipela koje nosimo. Gradnja koliba u kojima živimo također je rad.

Rad je, znači, dobar.

Ne uvijek. Rad može postati problem kad se pretvori u proizvodnju i gomilanje nepotrebnih predmeta. Kad se proizvede hlača više nego što treba, ili hrane više nego što je ljudi mogu pojesti.

Zar se i hrana proizvodi, zar ona ne raste sama od sebe?

U onom tamo svijetu da. Tamo proizvode sve. Tamo proizvode i ljude. Djecu ne rađaju žene, kao kod nas. Djecu proizvode u velikim posudama sličnim teglama. Osim toga, tamo ljudi ne dijele hranu i stvari. Pa tako jedni imaju jako mnogo, a drugi nemaju ništa.

Zašto bi netko pravio više nego što mu treba?

Zato da nahrani pohlepu.

A pohlepa je želja za nečim što ti uopće ne treba.

Da. Ona je sila koja pokreće onaj svijet tamo.

Što nas pokreće?

Život.

Ovi ljudi na fotografijama, jesu li oni hranili pohlepu?

Ne. Bili su hrana tuđoj mržnji i mahnitosti. Tada si je jedan narod umislio da je bolji od ostalih naroda, i da može vladati ljudima kao što vlada prirodom.

Zar se prirodom može vladati?

Oni tamo su si umislili da mogu.

Pa oni su potpuno ludi.

Jesu.

 
***

Pogledaj prazninu pred svojim očima. Kako je možeš proizvesti, ili uništiti? (Huang Po)

Kako je možeš prisvojiti?

 
***

Kako je čovjeku uspjelo postati robom vlastitih alata koji se na koncu okreću protiv njega?

 
***

Mostovi nisu građeni da povezuju ljude, već da omoguće promet/cirkulaciju robe i novca. Krajnja posljedica prvih skela i mostova je Wall Street.

 
***

Ne mogu se izgubiti u planini, samo se u glavi mogu izgubiti.

2. travnja

Na snimanju emisije Hrvatske radiotelevizije "Knjiga ili život". Razgovor je vodio kolega Gordan Nuhanović.

Zaobilaze te nagrade, rekao je u jednom trenutku.

Odgovorio sam da nagrade zaobilaze moje knjige, a ne mene.

Svejedno, Nuhanović je na izvjestan način u pravu - književne nagrade su prije socijalna, nego književna kategorija. Zato se uz njih češće veže ime pisca, nego nagrađenog djela.

Što se mene tiče, penjanje i položaj na društvenoj ljestvici ne zanimaju me. A kako nagrade posve sigurno ne mogu učiniti djelo boljim, tako me ni one ne zanimaju.

 
3. travnja

 
Prema naslovima na news-portalima čini se kao da je 1. travnja.

MORAMO STAVITI KRIŽ PRIJE NEGO ŠTO DOÐU KOMUNISTI

MINISTAR ZABRANIO PROIZVODNJU PROŠEKA

DRŽAVNI ODVJETNIK ISTRAŽUJE JE LI ŽUPANICA NAPRAVILA LIPOSUKCIJU

 
Danas, jer je svijet apsurdan, apsurd kao literarni žanr nije moguć. Gradovi u Hrvatskoj propadaju, raspadaju se, javni prostor nestaje brže nego što se otapaju ledenjaci, a politika se bavi podizanjem križeva i fontana, spomenika ludim vođama.

 
***

 
"U traganju za žanrom" Vasilija Aksjonova jedan je od rijetkih knjiga na mojim policama koju nisam pročitao. Kupio sam je u jednoj sarajevskoj knjižari krajem osamdesetih, i otada čeka da bude pročitana. Često sam je uzimao u ruke, i ponovo odlagao na policu, i počeo čitati nešto drugo, baviti se nečim drugim. Zaboravljao je. I evo, tražeći neku drugu knjigu na polici, uzimam Aksjonovljev kratki roman. Bit će da je došlo njegovo vrijeme.           

4. travnja,  Stranica Gornja

Samo hrpice snijega koji je skliznuo s krova podsjećaju na to kako je zima bila duga. Dvorište je prošarano jarkim žutilom jagorčevine i ljubičastim šafranima. Jesenas smo raskrčili dio zapadne padine obrastao svibovinom i posadili tu mladice divlje jabuke, na koji su nedavno nakalemljene stare vrste poput Carevića, Ciganke ili Bobovca - naš novi jabučnjak. Sad nam valja zaštiti mladice od zečeva i srna.   

Siječem svibovinu za kolce, krčimo preostale grmove trnine u jabučnjaku, prekrivamo vrtne gredice kartonima koje smo jučer uzeli u jednoj trgovini, cijeli dan smo vani. Sunčano je, oblake i kad naiđu iznad doline vjetar brzo odnese dalje. Škanjci šestare nebom i dozivaju se. Vieh, vieh. Šestare?! Pročitao sam negdje taj izraz, ne znam gdje, ali lijepo opisuje kretanje grabljivica nebom. Dvije bijele pastirice slijeću na krov kuće. Vidim i crvendaća koji je cijelu zimu bio privržen našem imanju. Sjenice pregledavaju šljivik u potrazi za hranom.

I mi užinamo u šljiviku. Nakon tolikih tjedana zagrebačkog sivila, kiše i hladnoće.   

5. travnja

Ima pisaca koji vjeruju da njihova djela posjeduju apsolutnu vrijednost, te da su, tako, besmrtna. Otud ona njihova tragikomična umišljenost. 

Poput svih drugih stvari i pojava i književna djela lišena su apsolutne, "objektivne" vrijednosti; a "dobro" i "loše", "vrijedno" i "bezvrijedno" puki su konstrukti ljudskog uma. Vrijednost književnim djelima daju (i osporavaju je) drugi: čitatelji, kritičari, obrazovne institucije, Akademije, novinari, žiriji... Da ništa od onoga što priroda stvori, a čovjek proizvede, nije vječno - ne treba posebno dokazivati. Kako onda išta što ovisi o ljudskom umu može biti čvrsto, nepromjenljivo, vječno? 

Besmrtnost mnogih klasičnih djela mit je koji se održava zahvaljujući obrazovnom sustavu i nizu kulturnih i drugih institucija koje se hrane mitovima. Kulturni perpetuum-mobile. Malo je onih djela koja su doista preživjela vrijeme, jedno na tisuću, možda. To su djela genija, poput poeme "Pusta zemlja" T.S. Eliota, romana "Pseudo" Romaina Garyja, "Putovanja nakraj noći" L.F. Célinea, poezije Ikyyûa Sojuna, Lin-chievih govora...

Ovo što kažem vrijedi, naravno, samo za mene, i za trenutak u kojem ovo pišem.

Besmrtnost je uvjetna. Dobro se to sjetio stari lisac Vergil!

 
Stihovi su Šoljanovi. Ovih je dana u biblioteci Društva hrvatskih književnika izišla knjiga izabranih pjesama Antuna Šoljana. Izbor naslovljen "Svojeručno - Šoljan" i pogovor zahvaljujemo Tomislavu Brleku. Ni Šoljanova djela, pored genijalnosti koja odlikuje neke njegove pjesme, prijevode i proze, nisu besmrtna. Zato ih valja brižno čuvati od zaborava. Izdanja poput ovog najbolji su način da se to učini.  

 
***

Najbolja djela napisana su bez ikakve namjere i primisli, a naročito bez namjere da se svide, da zavedu čitatelja, da budu vječna.  

Siguran sam da je Hakuin u takvom stanju napisao ove stihove:

How I would have them hear,
In the woods of Shinoda,
At an old temple,
When the night is deepening,
The sound of the snowfall!