Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Helena Sablić Tomić • 23.02.2008.

Boris Domagoj Biletić : Pristrani čitatelj I. i II.

Devet zbirki poezije, pet uredničkih izdanja, dvije knjige studija, ogleda i kritika, jedna monografska studija locira Borisa Domagoja Biletića, inicijatora međunarodnih Pulskih dana eseja, urednika časopisa Nova Istra, utemeljitelja i predsjednika Istarskog ogranka DHK u kontekst onih osobnosti čija energija projicira odjeke o egzistencijalnom prostoru znatno šire i jače nego što se to često i njemu samomu čini.

Dvoknjižje "Pristrani čitatelj" sastavljeno je od stotinjak žanrovski različitih tekstova, od javnih napisa do intimnih, ponekad i anegdotalnih zapisa, pisanih jasnim i personaliziranim pristupom bez obzira na to o kojemu se licu autor obraća čitateljima. Ono je dobar vodič kroz pisanu riječ i kulturna zbivanja u Istri u posljednja dva desetljeća (od 1983. godine do danas). Čita se "Čitatelj" i kao oblik zavičajne čitanke oblikovane kroz nekoliko pripovjednih glasova kojima se ocrtava mikro-univerzum jednoga prostora, ali i njegova mnogolika identitetska fizionomija.

Objelodanjivanje ovoga mozaika tekstova ne prepoznaje se samo u njegovoj spomenarskoj vrednoti tipa "da se ne zaboravi", već ponajprije u energiji "prohujalih" knjiga i prošlih događanja kojom se može oblikovati nacrt za novo pisanje povijesti jednoga značajnog korpusa hrvatske književnosti, dajući joj pri tome potrebne informacije o izvanjskoj i unutarnjoj dinamici života oko knjige.

Biletić tekstovima iz "Pristranog čitatelja" ne želi krenuti u neka teška redefiniranja kulturnoga identiteta Istre, odnosno nacionalnog, regionalnog ili bilo kakva globalnog aspekta koji bi trebao ukazati na hrvatsku kulturnu identifikaciju regije, već se oni čitaju kao jedan mogući, a zašto ne i novi način komunikacije i razmjene informacija o specifičnostima zavičajnoga književnog kruga.

Nije pri tome zanemarena niti poveznica sa sličnim osobnostima iz kontaktnog talijanskog ili slovenskog kruga (Vježbanje boljeg života - F. Tomizza i N. Fabrio; U Trstu, o istarskoj književnoj sceni danas). Nije promaklo autoru u koncipiranju ovih knjiga prostorne granice preklopiti s kulturnim elementima drugih (od Slavonije preko Litve do Frankfurta i Makedonije). Iz tih se književnih i kulturnih pretapanja, među ostalim, crpi legitimitet označavanja granica i kolektivnih identiteta.

Posebice se otvaraju pitanja jezika kao kulturnog dobra što kroz afirmativno pisanje o dijalektalnoj književnosti (Čakavska krležijanska konstanta Zvane Črnja; Istarska čakavska anabaza - put k suvremenosti) i njezinim istarskim predstavnicima (Matko Laginja, Mato Balota, Evelina Rudan, Milan Rakovac) Boris Domagoj Biletić pažljivo bira, bez predumišljaja naglašavajući kako je upravo ona važan kapital istarske kulture i književnosti.

Ovo emocionalno okupljanje oko zavičajnika zadobiva vrijednost u onome trenu kada ono nije samo frazeološki usmjereno iskazivanju hvalospjeva, već kada ova "slagalica motrišta" poprimi oznake "istinske magije koja je posve neprimjetna". Tada čitatelji Biletićevu ponekad oštru (O pogubnosti kampanilizma i prigodničarstva u kulturi; Banalnost života i/ili poezije - Tatjana Gromača: Nešto nije u redu?), provokativnu, gotovo svađalački zavodljivu riječ, posebice kada piše o agramerskoj kulturnoj i književnoj centralizaciji, osjećaju kao sredstvu provokacije, a ne kao autorov cilj manipulacije njihovim mišljenjem.

Jer  "zavičajno jest vrijednost, neprispodobiva i iznimno dragocjena, uvijek kada nije obrambeni alibi", piše na jednom mjestu u ogledima Biletić, nastojeći još jedanput pokazati intenzivnosti burnost književnoga života u Istri i oko nje.

Upravo se čitljivost ovih odmjereno i kulturno napisanih tekstova očituje u mogućnosti da se širem krugu čitateljstva dade temelj i potakne vjera u afirmaciju kulturnog dijaloga, osobito u komparativnoj perspektivi procesa civiliziranja Hrvatske u odnosu na Europu i Balkan.

Biletić kao pristrani čitatelj nastoji riječju i kulturnim djelovanjem preinačiti teritorijalnu graničnu (ne)propusnost u mjesto energičnijeg prožimanja i zbližavanja, pristupajući književnim djelima kao prostorima iz kojih se kreće u propitivanje mikrohistorije toliko potrebne u razumijevanju povijesti, određivanju identiteta u svoj njegovoj širini i dubini.

Ako se u tome "pristranome" ogleda nešto fatalističko i ograničavajuće, onda se Biletiću takav pogled ne pripisuje, već ga se vidi kao ozbiljnog i analitičnog kritika osnaženog prostorom koji mu je odredio osobnost i prepoznatljivost.


( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –