Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Neven Vulić • 23.09.2014.

Davor Mandić : Valjalo bi me zamisliti sretnim

Nakon 2009. godine i prve Mandićeve objavljene knjige, zbirke pjesama "Mostovi", pojavilo se i njegovih 15 priča okupljenih u njegovoj prvoj proznoj zbirci. Naslov netom objavljenog djela pridružuje se nizu onih knjižnih naslova od kojih neki namjerno, a neki možda i slučajno reflektiraju naše društveno i duševno stanje: Črna mati zemla, Živjet ćemo bolje, Stanje sumraka, Nije ovo Twin Peaks, Umjetne suze; a ovdje se čak može pridodati i Povratak Filipa Latinovića (premda naslov možda nekima nije očigledno mračan).

Ervin Jahić je kao urednik u paratekstualnom dijelu pjesničke zbirke "Mostovi", na stražnjoj korici, napisao kako je već na početku riječ o zrelom i artikuliranom pjevanju. Većem od pukog obećanja. I ovdje se radi o novom početku, i to proznom početku jednog od rijetkih preostalih novinara koji zaista prate kulturu, i koji je upravo zbog svoje pozicije bio prilično dobro medijski popraćen: i kad je knjiga tiskana, i kad je održana njena promocija u Tvornici.

Sve je to, naravno, pridonijelo tomu da se i očekivanja od prozne zbirke malo podignu, jer je to ionako bilo medijski obećano. (Da nam kulturni dio medijskog sektora funkcionira onako kako smatram da bi trebao, mogao bih biti pošten, pa reći kako nekoliko kratkih članaka o nečijoj novoj knjizi nije big deal. Ovako, nemam taj luksuz.)

 
Obećanje novog Mandićevog teksta poprima svoje prve obrise u priči koja otvara zbirku, u alegorijskoj priči "Andrea" koja tematizira i dekonstruira mitološku komponentu vječne ljubavi, onu koja je usađena u sve nas - kako ćemo se zaljubiti i kako će nakon toga sve zauvijek biti super. Dijakronijska napetost između prvog trenutka upoznavanja (i nesavladive privlačnosti prema objektu svoje želje), i onog drugog, kasnijeg momenta kad je sve usmrđeno, zapušteno i kad to mora završiti, razriješena je prenaglo, krnje i pomalo prvoloptaški, trudnoćom koja spriječava protagonistov odlazak.

Ovdje su već inicijalna očekivanja malo načeta, jer obrat izaziva negativan početni dojam kako se naglasak zbirke stavio na ono anegdotalno, a ne na ono ozbiljno.

 
Sljedeća priča, "Romi" (što je ime djevojčice, a ne nacionalne manjine), progovara o dječačkoj nerealiziranoj zaljubljenosti i opsesiji koja nije ostvarena iz onih svima znanih razloga - straha, nesigurnosti i neodlučnosti. Bazirana na onom kolektivnom i svima bliskom, ova priča o propuštenim šansama dala je i ime cijeloj zbirci (tako glasi završna rečenica - Valjalo bi me zamisliti sretnim), te je zaista jedna od boljih, zaokružena je i nepretenciozna.

 
"Slobodom", odužom pričom koja sjajno počinje i govori o relativnosti i apsurdu totalitarizma (i administracije), kao i njegovim licima i naličjima, ipak nisam ostao oduševljen zbog iščašenog kraja u kojem protagonist-prebjeg iz Teherana, kako bi dokazao svoju hinjenu homoseksualnost mora izvesti homoseksualne radnje na nekoliko muških osoba, pred komisijom koja riješava prijave za azil u Velikoj Britaniji.

Shvaćam, ponekad te naguze kako bi ti mogao zadržati iluziju slobode, ali iščašenost ovog zaključka priče nije začudna ili katarzična u kamijevskom smislu, već neuspjela.

 
U preostalim pričama preklapa se niz heterogenih tema: one društvene, traumatični mikro-momenti iz života, nadnaravni motivi, apsurd rata, ljubavno rivalstvo, krimi tema o serijskoj ubojici, patologija osoba koje uzrokuju nesreće (ili onih koji se samo-sakate), ali i fenomeni poput neobjašnjivog  muškog laktiranja koje povećava privlačnost suprotnom spolu.

Smrt, ubojstvo ili patologija česti su pokretači, katalizatori ili posljednji motivi u pričama, no kad obrat u priči služi samom sebi, tj. kad je tu jer bi valjda tako trebalo biti, u tim slučajevima određene priče ne nude ništa novo, te ponekad u takvim neinventivnim završecima gube na težini.

Primjerice, Umberto Eco objašnjava žanrovsku prozu tumačenjem kako je u takvim, krimi-romanima već svatko bio ubojica, i protagonist, i ovaj tu, i onaj tamo (osim možda čitatelja), te nastavlja kako se na tom planu zapravo ne može pružiti ništa novo. No ono što se može dati je osobna perspektiva, autorska i prepoznatljiva  intervencija u temu, sjajna razrada - ili nešto slično, u svakom slučaju autorski autentično.

Mandić zna iznevjeriti čitatelja upravo neautentičnim obratima svojih priča, ponekad zaista predvidljivim i ispod razine. U tom pogledu iznevjerio je i sâm sebe (ali i svoju pjesmu "Stara latinska" u kojoj navodi kako treba dugo razmišljati o staroj latinskoj konac dijelo krasi). S druge strane, poetični mikro-momenti u tekstu daju novu vrijednost, a Mandićevo pripovijedanje vrlo je često opušteno, fluidno i lijepo skrojeno. Ova zbirka sadrži nekoliko zaista dobrih priča poput "Romi", "Burning Bush" ili "Dezerter", dok su među ostalima neke odlično započele, no sâm obrat ih košta boljeg ili ozbiljnijeg dojma.

Na poleđini piše kako bi jedino možda pokoja knjižničarka pomislila kako je od tog dečka ipak nešto drugo očekivala. Pa, evo, knjižničarkama se priključuje i jedan kritičar koji je stekao dojam kako se nije dovoljno radilo na zbirci, no čak i ne toliko na samom poliranju objavljenih priča premda se mogu zamjeriti neke rijetke stilske, pa čak i sintaktičke nespretnosti, već da je u određene tekstove možda trebalo i snažnije ući, jače intervenirati kako bi se poboljšao opći dojam.

Jedan od provodnih motiva ove zbirke čija funkcija mi nije sasvim jasna je naglašena seksualnost. Ovdje možda nije loše spomenuti kako se percepcija spolnosti prilično promijenila u posljednje vrijeme, te kako se i u književnosti pojavila generacijska razlika u njenim prikazima koja ponekad dobrano odgovara našoj percepciji emotivno hladnih i ubrzanih vremena, i susljednoj odvojenosti naših egzistencija, dakle otuđenosti, ali i pornografizaciji medijskih sadržaja.

Kad je sve to rečeno, i kad naglasim kako i neki stariji kritičari često fulaju poantu tematiziranja eksplicitne, bezemotivne ili mehaničke spolnosti, meni i dalje nije jasna funkcija tolikog spominjanja kita, erekcija i sličnih stvari u ovim tekstovima, jer budući da su ponekad bez naratološke funkcije na čisto stilskoj razini ne doprinose dojmu.

Fantastika koja prelazi u seks i nasilje bez adekvatne nadgradnje nije me impresionirala, ali, ponavljam, nepretenciozne i organske priče u zbirci su jako dobro realizirane. Srednja vrijednost svega navedenog je - nesklad - i stilski i motivacijski.

 
Sve u svemu, dakle, radi se o neujednačenoj zbirci pomalo konfuzne motivacije, ali i mjestimično neuspjele realizacije, u kojoj se bez obzira na ludičke pokušaje razbucavanja stereotipa čestim izletima u fantastično i nadnaravno ipak ono najbolje nalazi u tematizacijama one stabilne svakodnevice, one koja ne odlazi u krajnost, klišej, smrt ili one koja ponekad jednostavno završi - nejasno, na način da se teško proniče u ono što je autor htio reći.

Ovako, moja su očekivanja donekle iznevjerena. Žao mi je što se nije malo više nije radilo na nekim pričama, no treba uzeti u obzir kako sam zaista snažno intervenirao u određene aspekte ovog proznog prvijenca, te nikako ne treba zaboraviti kako se upravo o tome i radi - o prvijencu, ali i o tome da sam možda bio i prestrog.

Ali što da se radi, tako je to kad se krene s velikim očekivanjima.

 
Davor Mandić: "Valjalo bi me zamisliti sretnim"

Naklada Ljevak, 2014.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –