Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Mirko Božić • 14.05.2018.

Dinko Telećan : Dok ti oči ne dogore

Dinko Telećan: Dok ti oči ne dogore

Dok ti oči ne dogore Telećan Dinko

Slikar Paul Gauguin se 1891. godine odlučio napustiti Francusku kako bi na Tahitiju stvorio ono o čemu je sanjao, začarani svijet užitaka daleko od Europe. Njegova odluka vjerovatno je bila barem djelomično motivirana i svime što se tada moglo vidjeti u arheološkim muzejima diljem Europe, u kojima su bila izložena neprocjenjiva umjetnička djela koja su europski kolonizatori popljačkali iz osvojenih teritorija. Kada je stigao na Tahiti, Gauguin se smjestio u Palpeeteu i - kako to obično biva - suočio sa razlikom između njegova idealizma i polinezijske realnosti. No na Tahiti se ipak vraća 1895. godine, a putopis "Noa Noa" objavljuje 1903.

Dinko Telećan, hrvatski pjesnik, putopisac i prevoditelj, svakako ima određene sličnosti, ali i razlike (i ne samo jer nije slikar) sa Gauguinom. Ponajprije, u oba slučaja primjetna je fascinacija i inspiracija egzotičnim svijetom dalekim od onoga u kojem žive, iako je ekspresija i način njihove refleksije dijametralno suprotan, kao i iskustvo. Naime, Telećan se ne vezuje za jedno mjesto nego se bavi čitavim nizom dalekoistočnih toponima, što se iščitava iz njegove bibliografije („Azijska suita“, „Lotos, prah i mak“).

U svojoj novoj zbirci „Dok ti oči ne dogore“ opet se vraća kozmopolitskoj poetici globalnog flaneura (šetača), izmješanoj sa motivima koji globalnost teme vraćaju na nivo intimne observacije, pa na taj način sve ono što je u knjizi nedokučivo - bilo geografski, bilo emotivno - spušta na nivo suptilne pojmljivosti. Na određeni način, Telećanov slovenski pandan bi mogao biti Andrej Blatnik u čijem je opusu Indija jedna od konstanti i kojoj se na svojim putovanjima neprestano vraća.

No, treba povući jasnu cezuru između Telećanove knjige i bedekerskih turističkih brošura iz predinternetskih vremena. „Dok ti oči ne dogore“ ne pokušava pružiti odgovore  na „kitajske pitalice“, prema kojima je nazvano jedno poglavlje u knjizi, niti nam ima namjeru sugerirati najprepoznatljivije toponime koje treba posjetiti ukoliko nas put nanese u taj dio svijeta.  Upravo suprotno, on piše o sudbini svijeta u kojem egzotike više nema i u kojem je Lonely Planet bio na svakom mjestu prije tebe. Njegova poezija odustaje od besmislenosti nadmetanja za pažnju čitatelja, jer je poezija sama po sebi ionako disciplina za probrani krug čitatelja, za razliku od popularnijih žanrova kao što je proza.

Zbirka se otvara svojevrsnom programatskom pjesmom „Javor za Stradivarija“, u kojoj autor daje naslutiti generalni ton knjige:

...ono deblo moraš naći
Koje se samo za život izborilo
Ne javor u šumi javorovoj, 
Nego stablo u šumi miješanoj, 
Na litici visokoj.


Na određeni način se i autor u ovoj knjizi bori za svaki stih, pa tako i ovu pjesmu završava optimističnim tonom. Javor i violina su lijepa metafora za pjesnika i poeziju, jer kao je javor preduvjet za instrument, i autor je preduvjet za poeziju. On je prepoznaje i kanalizira, uobličuje, iz krošnje tog zamišljenog stabla izrasta cijela krošnja raskošnih narativa koji prožimaju cijelu zbirku. U Telećanovu slučaju, ona je puna egzotičnih plodova koji donose mirise daleke Azije. No, možda su najzanimljivija njegova razmišljanja o malim stvarima, ili svojevrsno poetiziranje banalnog, kao što je vidljivo u pjesmi „Revolucija marelice“: 

Danas je u mojoj ulici
Procvalo stablo marelice
Bijela će za koji dan,
Znam, u ružičastu preći.
Danas mi gotovo ništa 
Drugo nije važno
I možda je to znak
Da nisam posve izgubljen. 


U ovoj pjesmi ogleda se estetika koja je karakteristična za autore poput japanca Matsua Bashoa, čiji je poetski svijet pun ovakvih stabala i koji je u stanju fizički svijet oko sebe reducirati na nivo kapljice vode  u drvenoj posudi. Jednako kao i u pjesmi s kojom se knjiga otvara, vraćamo se istom motivu, i Telećan nas vodi u tu lirsku šumu, na čitatelju je samo da u nju uđe. Samokritičan je i izbjegava zamku "sveznajućeg pripovjedača, jer je knjiga prepuna porozne delikatnosti u koju možemo učitavati vlastita tumačenja. On jasno naglašava da zbirka nije zatvoren i ekskluzivan prostor za odabrane, nego se otvara prema van i poziva da se u nju uđe, kao što u gorespomenutoj pjesmi poziva da sjednete ispod stabla. Kod njega nema burnih, teških emocija. To nije poetika mora već prije poetika jezera. Ima i suptilnih hommagea drugima (Dane Zajc, Aleš Debeljak), a putovanja u ovoj knjizi nisu rekreacijska zabava, nego egzistencijalna potreba.

U pjesmi prikladno nazvanoj „Putnikova“, otvoreno kaže da ga fiksna geografija steže i veže, a da pritom to nema prizvuk eskapističke patetike, a u pjesmi „Selidbe“ svjestan je da „i ovaj stan će biti privremen“. Između lutanja o kojima piše, konstruira slike raskošnih lirskih dimenzija, čiji unutarnji prostor daleko nadilazi prostor između korica knjige. Iskustvo čitanja priziva neka neočekivana sjećanja: njegov „neizgovorivi“ je onaj koji uništava memoriju, uništava biblioteke - onaj nezaboravno tragični prizor spaljene sarajevske biblioteke u kojoj je veliki Zubin Mehta dirigirao Rekvijem za knjige. Njegov Neizgovorivi će sve ono što su njegovi stihovi izgradili odvući u prazno crnilo, ali barem na trenutak, poput fotografije, čin zapisivanja zaustavlja taj proces.

Kao što Mehtin rekvijem nije spasio knjižnicu, ni Telećanova zbirka neće poeziju spasiti od borbe u neprijateljskom svijetu banalnog žutila i tzv. alternativnih činjenica, ali može stvoriti vlastitu alternativnu realnost, punu mirisa egozota - frangipana, jasmina, kokosa - lijepo bi bilo živjeti u lirici Dinka Telećana, koja je daleka i koloritna kao indijska Goa.

U „Azijskoj suiti“ lutalački karakter autora još je izraženiji, budući da je riječ o svojevrsnom književnom, stiliziranom putopisu. On je nastavljač lijepe tradicije sličnih dijela, poput Calvinovih „Nevidljivih gradova“ ili „Vodenog žiga“ Josifa Brodskog. U najljepšoj metafori ove zbirke, Telećan se transformira u leptira u metrou, gotovo taoistička scena neopisivo filmičnog karaktera. No upravo ova ljepota neočekivanosti je glavni adut knjige i time dobiva na vrijednosti koja je ističe u novijoj poetskoj produkciji hrvatske poezije.


Neke su knjige poput labirinta, progutaju vas i povuku da istražujete dalje, kao što će vam se vjerovatno desiti nakon što zaklopite ovu knjigu, pa onda, gotovo po inerciji, prijeđete na Suitu. Osim kao autor, on se nametnuo i kao književni prevoditelj, čime se njegova vrijednost na domaćoj književnoj sceni eksponencijalno povećava, budući da su dobri prevoditelji rjeđi od dobrih pisaca. 


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Dinko Telećan

Dok ti oči ne dogore

  • Fraktura 01/2018.
  • 128 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789532669121
  • Cijena 119.00 kn

Poezija Dinka Telećana posjeduje ponešto od istinske nadrealnosti i nadrealizma kao danas, znam da posve oksimoronski zvuči, kanonske povijesne avangarde. I u tome je možda doslovna začudnost knjige poezije 'Dok ti oči ne dogore' - brza, ritmična mjesta sraza onoga 'nad' i onoga 'realnoga', da ne napišem stvarnosnoga. Taj magični sudar karakteristika je ove knjige, koju odlikuje krajnja konceptualna domišljenost.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –