Džirlo djevojke na rubu nervnog sloma
Vratimo se, dragi čitatelji, na trenutak, u godinu osamdeset i neku, u topli dom jedne prosječne obitelji. Prosječna obitelj sjedi ispred crno-bijelog televizora. Čeka se crtani u sedam i kvarat, pa vijesti u sedam i po, a kasnije, s velikim uzbuđenjem, Kviskoteka ili Dinastija. Koji put, kad je na programu Dinastija, čitava obitelj odlazi kod susjeda gastarbajtera i smješta se pred televizor u boji, jer tu do punog izražaja dolaze kristalni lusteri u domu Carringtonovih, kao i purpurni negliže opake Alexis. Svi uzdišu: gle plava! gle zlatna! gle lila!, kao čudom izliječeni daltonisti.
Između emisija se, tu i tamo, puštao EPP. Ne sjećam se da je taj EPP ikome išao na živce, mogao si malo proćaskat s članovima porodice, upitat ih za zdravlje ili složit nešto za prigrist. Neke reklame iz tog perioda bile su, dapače, općenarodno popularne, a među njima su, barem u selektivnom pamćenju, posebno odskočile reklame sa džirlo djevojkama.
Bio je to autentični balkanski treš na razini boljih uradaka montipajtonovaca s tom razlikom da se ovdje radilo o pravoj pravcatoj reklami za pravi pravcati artikl. No, hm, spominjući džirlo artikl(e) već opasno zadiremo u područje fiktivnog i nadrealnog. „Za džirlo narod - džirlo proizvodi“, glasio je jedan od slogana: čaj Čang šlang, preparati za sijede kose i ćelave glave, svijetleći jojo i čudo od lenjira; sve je to, i puno više za nas „putujući svijetom“ pronalazio Mister Džirlo, sarajevski, jelte, poslovni čovjek. Najpopularnije su, ipak, bile mlade hostese, džirlo djevojke-manekenke koje govore. Sjećam ih se nekako mutno, jer bila sam mala, kao mitoloških cura iz susjedstva.
A sad, dragi čitatelji, kad pucnem prstima, vi ćete se ponovo naći u svom toplom domu, ali u sadašnjem trenutku. Okrenut ćete se oko sebe i primijetiti da na okomitim plohama vašeg stana više nisu oni zidni tapeti s psihodeličnim fazanima i amebama, kredenca je doduše ostala ista, ali zato uzimate daljinski i palite novi flat screen, čudo tehnike. Udobno ste zavaljeni u svoju fotelju, još samo kušinić pod leđa, tako, tako…pivica i brojkate po daljinskom kao da se takmičite za Milijunašev „najbrži prst“.
Reklame, reklame, reklame, mrtvac na kolicima, obdukcija, reklame, mrtvac, ubilo ga, leži na putu, reklame, četrnaest mrtvih u Iraku, reklame, neki doktori skakuću po bolnici, jedan im umre, reklame. Prije ili kasnije, umorit ćete se od brojanja mrtvih i pogledati neku reklamu.
Recimo onu za Ožujsko pivo u kojoj žena, doduše, skockana ulazi u stan vukući kese, a muškarac „koji primjećuje samo bitne stvari“, čapa pivo i vrati se gledat utakmicu ili igrat Playstation (nemam blage, ja ne primjećujem bitne stvari). Ajme, oprostite, krivi primjer, tu reklamu nećete moći vidjeti, jer je Vladino povjerenstvo za ravnopravnost spolova skužilo da je diskriminirajuća, trebalo im je neko vrijeme, al eto, skapirali su, pa je zabranjena. A ja se baš čudom čudila kako su ovi iz marketinga Zagrebačke pivovare pripustili ženu u reklamu za Ožujsko, obično su njihove reklame zorni prikazi nepomućene idile u kojoj se grle znojni razgaljeni dečki, bez žena u primislima, a pogotovo bez narogušenih baba -mrkača koje ih poprijeko gledaju pod strehom od nove frizure. Baba - mrkača je iz vizure suvremenog kromanjonca etička, a ne estetska kategorija, tako da u nju načelno može ući i potencijalna misica, ako kojim slučajem ima primjedbu na njegovo ponašanje.
I tako sam u svojoj naivnosti pomislila da su u toj reklami zapravo muškarci diskriminirani, da se digao glas javnosti i državne pravobraniteljice jerbo njih jadnike prikazuju ko glupsone i neodgojene seljačine; naime, još jedna džirlo djevojka na rubu nervnog sloma u nekoj tv-reklami, skužajte, i nije neka novost.
Eto dajte, vratimo se malo vašem daljinskom. Prevrtite opet po programima i pogledajte reklame.
Djeca se igraju u dvorištu, svi sretni, majka u kuhinji viri kroz prozor, isto sretna, presretna, ko prava mati čile i vesele dječice. Međutim tu dolazi do dramskog preokreta u potpunu katastrofu - djeca su se šporkala i to tvrdokorno. Majka unezvijerena lica pokušava sve kako bi spasila porodicu od fleka, ali joj ne ide. U podtekstu već slutimo frustraciju, stres i psihofarmake, no pojavljuje se princ deterdžent i spasi publiku od histeričnog napada drage mame. Slično se ponavlja na sljedećoj reklami sa zagorenom tavom, a na trećoj vidimo dvije prije u ženskom toaletu s paklenim zavjereničkim osmjehom koji je inspiriran crnim dnevnim ulošcima za tange (prethodno je jedna od njih bila u totalnom bedu, jer je imala običan bijeli - pih!).
U mnoge reklame za ženske proizvode muškarcu manekenu je teže prodrijeti, negoli upisat se u djevojački internat, pogotovo u one gdje bi se očekivao i nekakav tata obitelji. Reklame su, listom (krasne li riječi), prepune omalovažavanja. Ne treba za poniženje žene usporediti s gumom ili salamom, dovoljno je što ih se prikazuje kao potencijalne luđakinje koje se gongaju sredstvima za pranje ili preparativnom kozmetikom. Ni muškarci u konačnom skoru ne prolaze puno bolje: ego manijaci hibernirani u pubertetu i(li) patrijarhatu.
A ono što je posebno diskriminirano jest stvarnost. U nju je uštrcano toliko botoksa da je potpuno deformirana i takva ponuđena kao slika sreće. Za džirlo narod - džirlo svijet, al ovaj put zaozbiljno.
( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )