Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 01.12.2013.

Edmund Glaise von Horstenau : Zapisi iz NDH

Dvadeset i tri godine nakon prijevoda s njemačkog u Hrvatskoj su objavljeni "Zapisi iz NDH" Edmunda Glaisea von Horstenaua. Te dvadeset i tri godine govore o recepciji dnevničkih zapisa Hitlerova "opunomoćena njemačkog generala u NDH" više od ičega što bi se o knjizi moglo reći. One su slika samostalne Republike Hrvatske i njena odnosa prema ustaštvu i ustaškoj kvislinškoj državi.

U zloglasnom govoru u dvorani Lisinski s početka 1990. Franjo Tuđman je kao predsjednik HDZ rekao da je NDH "izraz stoljetnih težnji hrvatskog naroda za nezavisnošću". Iako je cijela rečenica glasila da "NDH nije bila samo kvinsliška tvorevina, nego i izraz stoljetnih težnji hrvatskog naroda za nezavisnošću", naglasak je naravno bio na ovom drugom dijelu rečenice. Tu je ležala poruka.

U unutrašnjo-političkom kontekstu Tuđmanove politike, definiranom tzv. "pomirbom" ustaša i partizana, fašistički i genocidni karakter NDH nije se smio naglašavati. To je Glaise von Horstenauove zapise, izrazito kritičke prema Pavelićevim ustašama, učinilo nepoželjnom historiografskom literaturom. "Mein Kampf" je mogao proći, "Zapisi iz NDH" ne. Tako su prošle devedesete, tokom kojih su zapisi generala Wehrmachta feljtonizirani u Feral Tribuneu, a tako su prošle i nulte i početak desetih, oba desetljeća započeta pobjedama lijevo-liberalnih koalicija, te općenito shvaćena kao razdoblje normalizacije i defašizacije društva. "Zapisi iz NDH" nisu se pojavili u cjelovitom, knjiškom izdanju uprkos političkim promjenama, uprkos snažnoj obnovi izdavačke djelatnosti...

Zašto je jedan njemački general, čest gost u Hitlerovom stožeru, bio tako nezgodan filoustaškoj desnici? Upravo zato jer je bio njemački general. Sinovi i unuci Pavelićevih ustaša opetovano iskazuju vjernost savezništvu s Hitlerom koje su prije pedeset i više godina skovali njihovi očevi i djedovi. Hrvatski zidovi i hrvatski stadioni i dalje su puni "ušatih U", skandiranja "za dom spremni!", ali i kukastih križeva (kako je to bilo na stadionu u Livornu kada su navijači svojim tijelima načinili kukasti križ).

Vezanost uz jednu fašističku tvorevinu, kvislinški vezanu uz Hitlera, predstavlja očito snažnu emotivnu kategoriju dijela hrvatskog društva, ali i njen čest politički izraz. Dnevnički zapisi njemačkog generala, koji ustaše opisuje kao kriminalce i manijake, u to savezništvo unose disonantnost i pomutnju. Hrvatski filoustaša strastveni je obožavatelj Wehrmachta i načina na koji on predstavlja njemstvo. Taj pogled izvana prema njemstvu, s ustaške periferije, jest idealiziran. Glaise von Horstenauuov pogled iznutra, iz gotovo samog srca Wehrmachta, prema ustaštvu, s druge je strane - "izdajnički".

Hrvatska se desnica generacijama ne može otresti svog povijesnog "savezništva", a saveznički njemački general optužuje i kriminalizira očeve i djedove! Filoustaše takvo odbacivanje nisu mogli podnijeti. Zato su ga pokušali proskribirati i ignorirati. Zašto pak već prevedene zapise nije objavila neka mala, srednja ili veća izdavačka kuća antifašističke provenijencije - kakvom su se potvrdile gotovo sve registrirane - misterij je na kojeg nema suvislog odgovora. Fala bogu, nakon dvadeset i tri godine knjiga je ipak tu.

Nema potrebe ponovo navoditi sve što je G-H napisao o Paveliću, starijem i mlađem Kvaterniku, Tomiću, Herenčiću, i Luburiću. Njegove feljtonizirane opaske dobro su poznate u javnosti. Konačno knjiško izdanje dnevnika nudi nam i neke druge, dosad nepoznate detalje. "Zapisi iz NDH" zanimljivi su i izvan hrvatske perspektive. Dnevničke ili memoarske bilješke vrhuške Trećeg Reicha nisu rijetke. Goebbelsovi dnevnici, Speerova sjećanja, ili ispovijed zapovjednika Auschwitza Rudolpha Hoessa, izvanredno su povijesno štivo.


Glaise von Horstenau nije bio velika vojna zvjerka; uopće nije bio ni član NSDAP-a. No bio je čest gost u Hitlerovom glavnom stožeru, te kao stariji general izvanredno dobro povezan s vojnim strukturama. Možda i najvažnije, G-H je obožavao pisati, pri čemu je bio ne samo opsežan, već i stilski funkcionalan, koncepcijski pregledan, solidno obrazovan, često otvoren, psihološki pronicljiv, a povremeno i duhovit.

G-H je bio i Hitlerov zemljak. Jednom zgodom Hitler mu je rekao da kad njega ne bi bilo onda bi on bio najpoznatija povijesna osoba iz Braunau am Inna. G-H mu je odgovorio da to nije sasvim točno. "Vi se sjećate da je prije nekoliko stoljeća Braunau imao gradonačelnika koji je imao tako dugačku bradu da je gazio po njoj; taj je čovjek još uvijek između nas." Ta Von Horstenauova dosjetka dugo se prepričavala u vrhu Wehrmachta.

Inače, G-H je Hitleru zamjerao bezosjećajnost spram zavičaja, posebice odbacivanje austrijanstva. Već sredinom 1942., kada je lik Fuerera još bio neupitan za većinu vojnog ešalona, dobro je ocrtao Hitlerov psihološki profil. Ustvrdio je da "taj čovjek uopće ne može voljeti", ni zavičaj ni domovinu; te da je "narod za njega samo objekt na kojem iživljava svoj žestoki nagon za djelovanjem, svoj nemir itd."

Taj stav o Hitleru ponovio je i za Božić 1944., u bilješci u kojoj Napoleonov nedostatak osjećaja za pravu mjeru, odnosno instrumentaliziranje francuske nacije za zadovoljenje svoje častohlepnosti, jasno prepoznaje i kod Hitlera. Shvaćajući karakter Hitlerove povijesne pojave, G-H je shvaćao i svoju povijesnu odgovornost. Rečenica koja se najčešće pojavljuje u "Zapisima" srednjevjekovna je poslovica "tko jede od pape, od toga i umire". G-H je "jeo od pape koji se zove Adolf Hitler".

No ako se smatrao odgovornim nije se smatrao i krivim; niti za konkretne slučajeve, niti za općenitu zapovjedno-strukturalnu krivnju. Pisanje je tu pomagalo: ne samo zbog poricanja krivnje. Pisanje humanizira. Pisac se čitatelju zavlači pod kožu. I dopušta čitatelju isto. Nije teško simpatizirati s G-H. Jednom rječju, pisanje iskupljuje. A G-H je imao očitu potrebu za iskupljenjem. Opetovano se zgraža nad ustaškim režimom, nad politikom strijeljanja talaca, nedostatkom taktičnosti i diplomacije u politici rase gospodara (zbog koje su sve narode okrenuli protiv sebe), te nad dominacijom pruskog militarizma u odnosu na južno-njemački, austrijski element njemstva.

Zanimljivo, Von Horstenauov odnos prema Židovima je izrazito hladan. Zasigurno je mnogo znao o "konačnom rješenju", no o tome ne piše. Zgraža se jedino kada tretman Židova izlazi u javnost, kao što je to incident s transportom grčkih Židova koji su, danima zatvoreni u stočnim vagonima, viđeni na željezničkom čvorištu u Beogradu, ili nad odvođenjem Židova u trenucima kada je Crvena armija već pred Bečom.

U osnovi G-H je rasist. Japanske saveznike naziva "žutim majmunima s grane", Talijani su "makarondžije", strani radnici na silu dovedeni u Njemačku su opasnost za rasno čistu zajednicu, svi istočnjaci su "balkanci", "levantinci" i sl., Njemačku bombardiraju neki "crnci iz Teksasa", evropska kultura je superiorna svim ostalima, itd.

U takvom tradicionalno rasističkom svjetonazoru za Židove nema suosjećanja, a niti mjesta u rasno superiornoj Evropi. Židovska imovina dobra je za financiranje rata, Židovi su općenito bogati, njihove žene i dalje se šepure Reichom lijepo odjevene, a Pavelića denuncira time da njegovu suprugu polužidovku naziva - kalle (nevjesta na jidišu)... Taj Von Horstenauov tradicionalni antisemitizam djelić je njegova austro-ugarskog nasljeđa. Prebacujući krivnju nacizma na Pruse, sjeverne Nijemce općenito i kralja Fridericha Velikog, G-H odbija priznati da je nacizam rođen u južnjačkoj Bavarskoj, da je u Austriji proporcionalno bilo gotovo dvostruko više članova partije nego u Njemačkoj (13% naprama 7%), te da se korijeni ideologije volka i antisemitizma nalaze u Austriji.

Uglavnom, Glaise Von Horstenauovi zapisi svjedoče o ne-nacističkom, pa čak i anti-nacističkom segmentu Wehrmachta. Onome za kojeg je nacizam predstavljao strano tijelo u njemstvu, i koji se 20. srpnja organizirao oko Stauffenbergova atentata na Hitlera. Ali istodobno, Von Horstenauovi izvanredni zapisi svjedoče da se korijen nacizma nalazio i u militarizmu (pruskom, ali i austro-ugarskom), te u rasizmu i antisemitizmu političkih i društvenih elita idealizirane, višenacionalne i višekonfesionalne Austro-Ugarske.

Upravo zbog tih konzervativnih carskih struktura, Njemačke i Austro-Ugarske, i jest nacizam postao moguć. No taj uvid za G-H je predstavljao prevelik svjetonazorski skok.


Edmund Glaise von Horstenau: "Zapisi iz NDH"
Prema prvom izdanju preveo Mirko Gojmerac,
s drugim izdanjem uskadio Damjan Lalović


Disput, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –