Frano Vlatković : Zapisnik bure
Hegelijanci među nama, kao i marksisti (ovisno o tome koristi li u njihovim glavama Hegel za hod po tlu glavu ili tabane) slavodobitno mogu ustvrditi: Frano Vlatković, Japanac iz Orebića, samoostvario se. Pjesnik je, naime, u sintezi. Niponolog na proputovanju južnim Adriatikom, ako bi svrnuo oko na orebićku rivu, utamničen u vlastitoj kulturi i njome kod nas oslobođen, s pravom bi ustvrdio: nakon mukotrpne ljetne recepcionističke sezone, Frano V. zalazi u nirvanu! I to u nirvanu prostor koje je sve ove godine mirno i marno za sebe osiguravao. O čemu se radi?
Budući da se sam, potpisnik ove kritike, poetikom Frane Vlatkovića bavim od njegove knjige "Ubilježavanje poruka" (2007) i da sam već tada naglašavao da je autor najviše svoj kada se poduhiti svijeta haikua, ne mogu se slatko ne nasmijati danas, kada mi je, na bakarsku adresu, stigla njegova najnovija zbirka: zbirka satkana od čistih haiku pjesama. I ničeg drugog. A drugo zasad i ne treba.
Iako "Zapisnik(u) bure" nedostaje urednička ruka koja bi iz njezina uknjižena oblika izostavila nekoliko haiku pjesama i tako unutar korica knjige ostavila samo nedvojbeno briljantne, s punom estetskom i ambijentalnom odgovornošću tvrdim da se radi o sjajnoj i originalnoj knjizi na kakve se u domaćoj haiku produkciji nailazi ili izuzetno rijetko, ili nikad.
Zašto je ona sjajna? Iako su u njima izvornoj tradiciji i kulturi haikui podložni brojnim i marnim interpretacijama, ova naša bakarsko-orebićka niponološka duga odlučila je nagraditi čitateljstvo velikim lirskim praskom uskrate. Budite sami ključari Vlatkovićevih imaginarijskih fortunala: "Udara ponoć / Mjesečina preživa / Srebrno grožđe"; "Uporni cvrčci / glasno ušmrkavaju / podnevni skorup"; "Škrto raslinje / Smotan u svome štitu / Miruje poskok"; »U smiraj dana / Mladim suncokretima / trnu zubići«; "Snježna dolina / Tišinu ogovara / Bijela radost"... moram napomenuti da sam, birajući prelijepe haikue, stranice Vlatkovićeve knjige prelistavao gotovo redom.
Da, toliko ih dobrih tu ima. I ta koncentracija kvalitete na knjižnome prostoru, onu raniju primjedbu o uredniku koji bi ovu zbirku učinio besprijekornom, istovremeno čini i jako ozbiljnom i važnom, i poprilično nevažnom i usputno zajedljivom. I time je približava redu simbola istoka: lišenu ograničenja koja, sve umornijem od sebe sama Zapadu, nameću binarne opozicije koje stanuju u disjunkciji ili/ili.
Zašto je ova sjajna knjiga originalna? Nju ipak piše zapadnjak. Uronjen u izvore Istoka. Sam s istoka zapada. Ako se čitateljsko oko kreće obalom. Ta priča upućena Istoku sa zapadne strane, u tradiciju haikua unosi nešto osebujno i uvjetno novo. Originalno u prostoru osobnog autorskog zahvata u inače objektivni imaginarij ne-ja.
U univerzalističke fragmente beskona i prirode, ipak dijete starih Grka, i sam Mediteranac, nepopravljivi hedonist trenutka u kojima sa svijetom oko sebe postaje jedno, Frano Vlatković individualizira lutajući motiv bure. Poosobljuje je na načine koji, u odnosu na izvorne haikue, djeluju očuđujuće: antropomorfizira je! "Zavidna bura / Nad večernjim pojilom / Škripi zubima"; "Bura ljutito / Tamnoplavom sutonu / Nabija šešir."; "Sanjiva bura / Briše madeže mraka / Sanjivom spužvom"; »Večernja bura / Zlatnom si trzalicom / presijeca vene«; "U carstvu leda / razlogićenoj buri / cvokoću zubi"...
I da ne zaboravim: iako nadahnuto pisan, proslov / zagovor iz pera i glave Božice Zoko prokazao je križarsko-ratnički naslov "Pokrštavanje Japana" koji svjedoči da, uza svu dobru volju, pjesnikinja koja je popratne riječi završila kolonijalnom retoričkom prijetnjom: "Pokrstit ćemo i taj Japan!" iz svega pročitanoga razumjela je skoro pa ništa. Razumije se, s ljubavlju. U tome i jest problem! Jer, ne uče li nas i povijest i literatura: iz ljubavi kadri smo učiniti svašta. Pa i krstiti "nekrste".
( Tekst je prvotno objavljena u Novom listu )