Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Lora Tomaš • 24.03.2019.

Gabriel García Márquez : Putovanje po Istočnoj Europi

Gabriel García Márquez: Putovanje po Istočnoj Europi

Putovanje po Istočnoj Europi Marquez Gabriel Garcia

U svibnju 1957., dok su pili u poznatom pariškom kafiću Les Deus Magots, Gabriel García Márquez, u poderanom džemperu i vidljivo omršavio od dvije godine boemskog života na Starom kontinentu, i njegov tad već dobar prijatelj Plinio Mendoza, saznali su da je kolumbijskog diktatora Gustava Rojasa Pinillu svrgnula vojna hunta. Mjesec dana nakon te vijesti, u Mendozinom su se rabljenom Renaultu četvorki, skupa s njegovom sestrom Soledad, odlučili odvesti iza Željezne zavjese. Bila je to već neko vrijeme Márquezova želja, dodaje Gerald Martin u biografiji ovog nobelovca – da sazna sve o socijalizmu. Vizu za Sovjetski Savez pokušavao je isposlovati punih šest godina, ali uspjelo mu je tek kad se, preko prijatelja, prijavio za delegata na Šesti svjetski kongres mladih u Moskvi.

Etablirani novinar i objavljeni pisac koji je u Europu došao dijelom kao politički egzilant, a dijelom jer je bio željan avanture, Márquez je bio dovoljno uvjerljiv pjevač, gitarist i bubnjar kolumbijske folklorne trupe. Ne čudi jer njegove su glazbene točke sačinjavale uobičajen repertoar pariških pijanki umjetničkih krugova u kojima se kretao. Sasvim drugačije će, no ništa manje živopisno, biti i na ovom putovanju. Pod crvenim svjetlima državnih kabareta presvučenih u pliš i hotela za strane delegacije, u trapericama i košulji od najlona, Márquez pije, pleše i razgovara s razvlaštenima i proletarijatom, političarima i njihovim pijunima. Željezna zavjesa nije ni zavjesa ni željezna, klinički utvrđuje odmah na početku ove zbirke reportaža, ujedno zadavši tempo naraciji i visoko postavivši ljestvicu čitateljskih očekivanja. Ali s obzirom da ih potpisuje majstor magijskog realizma s uhom za bizarne dijaloge, jedanaest tekstova koje je Márquez svojedobno objavljivao u južnoameričkim časopisima ispunjavaju obećanja uvodne rečenice.

Macondo i Debussy

Gabriel García Márquez (foto: Harry Ransom Center at The University of Texas, Austin)

Márquezova mašta nerijetko digresira i iznenađuje kinematografičnošću asocijacija: prizori na koje nailazi zazivaju neke s prijašnjih putovanja pa će ga istočnonjemački restoran na benzinskoj crpki ispunjen izbezumljenim proletarijatom koji doručkuje meso i krumpire podsjetiti na svijet natiskan u napuljskoj uličici među koji netko s prozora na trećem katu spušta lijes. Ono što prožima i spaja ova isprva sasvim različita momenta su intenzitet i patetika, kaže autor. Ipak, mana mu je sve uspoređivati s kolumbijskim selima, priznaje, a njih se prisjetio već na granici između Istoka i Zapada. Točnije, sjetio se seoskih sudova gdje se ništa ne radi za vrijeme dana, ali koji noću služe za ljubavne sastanke dogovorene u kinu. S druge strane, češka željeznička stanica za sparnog dana, s nekim muškarcem koji spava ispred kolica s osvježavajućim pićima u šarenim bocama, bila [je] ista kao prašne stanice uz nasade banana u Santa Marti. Slično je zabilježio i Claude Lévi-Strauss u etnografskom memoaru "Tužni tropi" (1955.) u kojem opisuje boravak na Márquezovu kontinentu u drugoj polovici ‘30ih. Iako je spavao na tlu i jeo ličinke da bi se otresao europskih navika i približio plemenima koja je proučavao, umjesto da upija zvukove i vidike Mato Grossa u glavi su mu se vrtjeli pogrešivim sjećanjem dodatno okrnjeni ulomci Chopinovih Etida iz opusa 10 i Debussy, a pred očima bljeskale konture francuskih krajolika. Stoga i nije mogao nego zaključiti da je putovanje istraživanje pustopoljina sjećanja, s čime bi se Márquez svakako složio iako njegov južnoamerički, vinilski soundtrack doista odzvanja prostranstvima iza Zavjese: mambo Péreza Prada, bolera Los Panchosa, meksički corrido ili vallenato Rafaela Escalone, Márquezova prijatelja. A motivi kolumbijskih mjesta koji ga progone (fikcionalni Macondo, doduše, spominje i u prvom romanu, "Lišće na vjetru", iz 1955.) kao da nagovještavaju trenutak kada će im konačno sasvim podleći i, kako stoji u jednom intervjuu s njegovom agenticom Carmen Balcells, na osamnaest se mjeseci zatvoriti u sobu u Mexico Cityju, s cigaretama na dohvat ruke i Debussyjem i Beatlesima na gramofonu, da bi ispisao "Sto godina samoće" (1967.) – roman kojim se proslavio i čija je prava na ekranizaciju nedavno otkupio Netflix.

Oko za (literarne) detalje

Gabriel García Márquez i Plinio Mendoza (foto: Harry Ransom Center at The University of Texas, Austin)

Márquez nekoliko puta na ovim stranicama upotrebljava riječ spektakl da opiše ono što vidi, ne ukazujući pritom samo na performativnost komunističkog režima, već i na kapitalističku propagandu Zapadnog Berlina, uglancanog i punog novih, sjajnih predmeta. Zato i redovito bježi od dodijeljenih mu “prevoditelja” i raznih uposlenika vlasti da bi na ulicama i sa zidova kavanskih zahoda iščitao javno mnijenje i opipao bilo nekog prostora. (Ali ja nisam želio upoznati nacifrani Sovjetski Savez, dotjeran za posjetitelje. Zemlje, kao i žene, treba upoznati odmah nakon buđenja.) Zanimaju ga detalji na kojima se lome grandiozni ideološki narativi, napuknuća koja se produbljuju u rasjedne linije, točke urušavanja. Gličevi koje sadrži nečija ironična opaska, pogled ili poderane najlonke pjevačice koje će uočiti Mendoza (u tekstu Talijan Franco), a koje podrivaju državne ekonomske izvještaje i prve dojmove s praških ulica.

Ipak, Čehoslovačka je jedina solidna narodna demokracija, zaključuje autor čiji me, pak, opisi Poljske podsjećaju na film Macieja Drygasa, "Jedan dan u narodnoj Poljskoj" (2005.) – uspio kolaž različite arhivske građe koji prikazuje sasvim običan rujanski dan 1962., Poljake kako disciplinirano koračaju pločnicima, jedan za drugim, gotovo marširajući; kako se tiskaju u redovima za namirnice, ilegalno trguju najlonskim grudnjacima i sjemenjem petunije koje košta triput više od zlata. Ali Poljaci čitaju, religiozno, pogotovo Francuze. Za razliku od njih, stražari koji čuvaju vrata Istoka i posjetiteljima razmiču tešku Željeznu zavjesu ako nađu za shodno, tek su polupismeni i ne odveć sposobni mladići, uviđa Márquez, dok je surovost na licima mladih ruskih vojnika u Istočnoj Njemačkoj uvelike krinka za sramežljivost. (Četiri godine kasnije, Hannah Arendt će – ne umanjujući time grozote nacističkog režima – kroz ovu leću “običnosti” promatrati suđenje Eichmannu, prvo uživo u Jeruzalemu, a kasnije preko video snimki.) 

Márquez je i duhovit: u Sovjetskom Savezu uz ručak ne poslužuju kolače jer sve svoje slastičarsko umijeće troše na arhitekturu. Sablasno precizan u svojim poredbama: židovski je geto u Varšavi sada pust i prazan trg, ravan poput stola u klaonici. Referencijalan: sela i scene koje se smjenjuju s one strane prozora vlaka sasvim odgovaraju klasičnoj ruskoj književnosti i filmu. U ponekom hotelu ili kabaretu doživljava déjà vu: isti su kao oni u egzistencijalističkim romanima, a upravo bi Kafka, taj apostol štetne metafizike i stručnjak za nerazmrsiva klupka birokracije (zabranjen u Sovjetskome Savezu), mogao biti najbolji Staljinov biograf.

Gradovi i povijesti kao kustoski projekti, pa i ona autorova

Gabriel García Márquez i Mercedes Barcha (foto: Harry Ransom Center at The University of Texas, Austin)

Márquezovi su opisi gradova toliko dobri da sam poželjela da im je, kao neki drugi, posvetio čitavu knjigu. Cijelo jutro bili smo u potrazi za gradom, kružili smo unutar njega ne nalazeći ga, kaže o Zapadnom Berlinu. Nešto kasnije proročanski objavljuje da će se dva Berlina spojiti kada jedan od tih dvaju sustava prevagne (ako u međuvremenu ne izbije novi rat i ne uništi grad). Bit će to čudovišni trgovinski vašar izgrađen na besplatnim uzorcima oba sustava. Grad-muzej, grad-buvljak kakav, čini se, opisuje Dubravka Ugrešić u "Muzeju bezuvjetne predaje" (1998.), gdje se tuđi obiteljski albumi, kako piše, miješaju s kinder jajima, kukastim križevima i crvenim zvijezdama; grad u kojem se trguje suvenirima nekog prošlog vremena da bi se preživjelo u sadašnjem.

Blizina Moskve nešto je što se osjeća, što treperi, što iznutra raste kao neka nelagoda. Ne zna se kada počinje grad. Iznenada, u nekom neodređenom trenutku, čovjek otkrije da su nestala stabla, da se zelene boje prisjeća kao da je iz mašte, promišlja autor dok vlakom ulazi u Moskvu, gdje će mu “pravu istinu” o Le moustache (Brkatome / Staljinu, koji je vladao preko portreta) servirati a tko drugi nego kazališna dekoraterka s perjem na šeširu, tvrdeći da je sve što oko sebe vidi tek teatar. Márquez će zatim danima pokušavati ući u Staljinov i Lenjinov Mauzolej na Crvenom trgu, pred čijim blindiranim vratima ljudi formiraju kolone da bi vidjeli najvažnije izloške SSSR-a: blijeda tijela ideologije u staklenim sarkofazima odozdo osvijetljenima crvenim (kabaretskim?) svjetlom.

I dio Auschwitza, koji autor naziva halucinantno jezivim hotelom, uređen je kao galerija s vitrinama ispunjenim svakodnevnim uporabnim predmetima žrtava, njihovom kosom i fotografijama. Bez mučnog konteksta, večina bi tih predmeta bila bezazlena, kao oni izvađeni iz utrobe Ugrešićkina morskog slona Rolanda, koji je 1961. uginuo u berlinskom zoološkom vrtu, također izloženi u vitrini. Fragmenti koji se, ipak, mogu povezati u narativnu cjelinu, kako kaže autorica, a slično se može pokušati i s oko 27 i pol tisuća skeniranih Márquezovih stranica i slika, objavljenih i neobjavljenih djela, skica, korespondencije, bilježnica i zapisa koje je digitalno arhivirao Centar Harry Ransom na Teksaškom sveučilištu u Austinu i od kraja 2017. otvorio javnosti. 

"Putovanje po Istočnoj Europi" relativno je tanka knjižica koja se brzo čita, ali i štivo gusto prožeto pamtljivim prizorima i filozofsko-političkim idejama koje nadilaze geografski i povijesni moment o kojem je riječ jer je Márquez, pogotovo onaj kasnijega datuma, autor ponajviše fasciniran tehnologijama pamćenja (da posudim sintagmu iz Ugrešićkina roman) – onog osobnog i političkog. Drugim riječima, (ideološkim) aranžiranjem sadašnjosti i prošlosti. Ali ova knjiga nije samo za one koje zanima kako je Márquez doživio ove nama više-manje bliske prostore, već i kako se sam autor “ponaša u prijevodu,” kako ga se na tim prostorima doživljava. Zamijenivši ga za Meksikanca koji – naravno, nosi revolver – u jednom su ga krakovskom kabaretu upozorili da je u Poljskoj zabranjeno pucati na glazbenike. Márquez tako postaje i lik u apsurdnim epizodama koje kao da su izrezane iz njegove fikcije. Oni koji ga i inače vole u tome će posebno uživati.

Gabriel Garcia Marquez

Putovanje po Istočnoj Europi

  • Prijevod: Gordana Tintor
  • V.B.Z. 11/2018.
  • 156 str., meki uvez
  • ISBN 9789535200550
  • Cijena 99.00 kn

'Putovanje po Istočnoj Europi', tekstove o svom putovanju socijalističkim zemljama sredinom 1950-ih, slavni kolumbijski pisac i nobelovac Gabriel García Márquez objavljivao je kao mladi novinar u nekoliko južnoameričkih časopisa tijekom 1957. godine da bi nešto kasnije, 1978. godine, oni bili objavljeni kao zasebna knjiga.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –