Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 11.12.2008.

Gilles Leroy : Alabama Song

Uvriježeno je mišljenje da je literarnu karijeru Scotta Fitzgeralda "uništila“ Zelda Sayre, njegova supruga, sklona psihičkoj nestabilnosti i navodnim ljubavnim izletima.

U svojim pariškim sjećanjima ("A Moveable Feast“, 1964.) Hemingway je pisao kako mu je odmah bilo jasno da Zelda ima ozbiljne probleme. Tokom jedne prijateljske večere priupitala ga je misli li da je Al Jonson (zvijezda prvog zvučnog filma) veći od Isusa, i Hemingwayu je to bilo dovoljno za procjenu njenog stanja. No Fitzgerald u njenom ponašanju nije vidio ništa problematično. To ga je i koštalo najkretivnijih spisateljskih godina, uvjeren je Hemingway: "Scott nije napisao ništa bolje od prosječnog sve dok i sam nije shvatio koliko je ona luda“.

Ernesta Hemingwaya treba uzeti s rezervom. Premda se nazivao Fitzgeraldovim prijateljem nije pokazivao stvarnu sklonost niti prema njemu, a kamoli prema Zeldi Seyre Fitzgerald, kći južnjačkog Suca i unuci guvernera Alabame, rođenoj u gradu u kojem je jedna od dvije ulice nosila njeno prezime, i gdje su lokalni studenti utemeljili bratstvo u njenu čast. Indiskretan poput najveće babe (premda uvijek s imidžem muškarčine koja ne bi ništa loše rekla o prijatelju niti da mu se koljeno svrdla) Hemingway je pisao kako mu se Fitzgerald, u povjerenju, jadao zbog Zelde. Između ostalog, optuživala ga je da nije u stanju zadovoljiti ženu zbog svoje fizičke zakinutosti; smiješne minijaturnosti...

Mlađi ali iskusniji američki pisac u najbližem je WC-u provjerio o čemu to Zelda govori. Kad su se dvojica muškaraca vratili za stol pariškog bistroa Hem je smireno konstatirao kako je "sve u najboljem redu“. Fitzgerald je dobio i savjet: "Gledajući sebe odozgora pogled ti se skraćuje. Otiđi do Louvrea, provjeri antičke skulpture muškaraca, a onda se vrati kući i pogledaj se iz profila u ogledalu“.

Fitzgerald, nesiguran u sebe poput Vatroslava Lisinskog u filmu Oktavijana Miletića, na to je navodno zavapio: "Ali zašto mi to radi, zašto govori takve stvari?“

"Da te izbaci iz igre“, odgovorio je Hemingway – "to je najstariji način izbacivanja muškaraca iz igre...“

Početkom dvadesetih Scott i Zelda bili su poput literarne verzije Beckhama i Victorie. "Idol i njegov Ideal“ pisali su mondeni kroničari. "Oni su koračali naprijed, a ispred njih su na crvenom tepihu fotografi hodali natraške.“ Zelda je javno pušila, plesala po stolovima Manhattana i kupala se po fontanama. Zbog pijančevanja izbacili su ih iz nekoliko luksuznih newyorških hotela. "Bili smo glavna tema novina... Mi smo izmislili pojam celebrity, a pogotovo komercijalnost tog pojma“ piše u "Alabama Songu“, romansiranoj Zeldinoj autobiografiji, francuski pisac Gilles Leroy.

Početkom dvadesetih u New Yorku sve je još bio veliki party: i život i ljubav. Fitzgerald je pisao, i reklame i knjige ("Lijepi i prokleti“, "Veliki Gatsy“, kojem je Zelda dala naslov), rodila im se kći Patricia Frances - a Zelda nije zamjerala što Scott za svoju literaturu koristi dijelove njenog dnevnika i njenih književnih pokušaja. Tada on još nije poticao njenu psihičku nestabilnost, a ona njegovu sklonost alkoholizmu. I nigdje još nije bilo Hemingwaya. Njega će sresti tek u Parizu kao dvadesetpetogodišnjeg, neafirmiranog pisca. Negdje u to vrijeme će i umrijeti Zelda-mondenka i roditi se Zelda-feministička mučenica; ne više Victoria Beckham, već prije princeza Dijana svijeta književnosti.

"Onda je taj debeli ušao u naš život“ govori Zelda u "Alabama Songu“. "Mlad, ali hvalisavost ga je već gušila; mitomanija nadimala“; "Ljubitelj korida i snažnih uzbuđenja“; "Kurcolizac mladih toreadora“ (sve Leroyevo romansiranje). Ni Hemingway nije ostajao dužan, ljubav je bila obostrana: "Jadan Fitz, doista si se oženio glupačom, uz to je trknuta, a k tome i drolja.“ (opet Leroyeva dramatizacija)...

"Alabama Song“, dobitnik ovogodišnje Goncourtove nagrade, roman je o prokletstvu Zelde Fitzgerald. Iza svake uništene žene trebao bi stajati najmanje jedan gad. To je trag: feminističko detekcijsko pravilo koje je pametno slijediti. Iza Zelde stajala su najmanje tri gada - jer ne bi trebalo zaboraviti ni oca, južnjačkog suca i "pljesnivog činovnika“ lažnog obiteljskog raja, koji nije pokazivao nikakve emocije prema kćeri.

Feministički mit o Zeldi mita razvio se sedamdesetih godina, usporedno s ekspanzijom feminističkog pokreta. Do tada ona je bila originalna "flapper-girl“, razuzdana mondenka jazz-ere, a potom i žena koja je uništila Fitzgeralda. No percepcija se počela mijenjati, posebice nakon biografije "Zelda“ Nancy Milford. Tri desetljeća kasnije Gilles Leroyov roman ponovo obnavlja taj mit o feminističkoj ikoni.

Zeldinu propast Leroy prelama kroz seksualnu frustraciju i društvenu frustraciju. Žena-pisac "nije bila u programu Idealnog braka niti u katalogu Izgubljene Generacije narcisoidnih bijelih frajera“. Njihove prve zajedničke novele bile su potpisane s oba imena, a onda se njeno ime počelo gubiti. Nekad je bilo riječ o tiskarskoj greški. Nekad o pritiscima izdavača. Jer pisanje je moralo imati svoje očeve, ne majke. A tu je bilo i plagiranje. "Moje je riječi kopirao, doslovno, ponekad čitave dijaloge, čitave stranice, koje su postajale dio njegovih novela kojima nas je izdržavao.“

Fitzgerald je možda bio razuzdan u iskorištavanju njenih dnevnika, ali zato skroman u iskorištavanju njenog tijela. Umjetničko zapostavljanje nadograđivalo se sa seksualnom zapostavljenošću: "Scott se nije rimovao s hot“. Fitzov alkoholizam navodno je slijedila impotencija, pa je Zelda zadovoljenje pronašla u kratkoj aferi s jednim francuskim avijatičarem. To je ujedno bila i njena jedina, potvrđena izvanbračna afera. Općenito, čini se da su je muškarci više odbijali nego privlačili; posebice pijani muškarci, koji nakon mokrenja ne peru ruke i kojima zaudara dah.

No to Zeldu nije poštedilo raznih tračeva. Hem ju je nazivao droljom, a ona je uzvraćala nazvijajući ga homoseksualcem. I u "Alabama Songu“ i drugim izvorima spominje se kako je navodno zatekla Hema "s glavom među nogama Scotta“. Hemigwayov i Fitzegarldov seksualni odnos nikada nije potvrđen. No u njemu ima neke logike. Hemov mačizam danas je lako čitati kao latentnu homoseksualnost. Premda se navodno hvalio kako od djetinjstva uza se ima nož "kako bi pobio sve homoseksualce“, Hemova sklonost boksačima, vozačima auto-trka, toreadorima, te općenito homoerotski naboj njegove literature, upada u oči. A sve da i Hemingway nema ništa s homoseksualnošću, sve da između njega i Fitzgeralda nije bilo ničega, njihov svijet, svijet u kojem je živjela Zelda, bio je ekskluzivan svijet muškaraca: muškaraca koji odmjeravaju snage, muškaraca koji pišu, muškaraca koji prijateljevaju.

Kako se Zeldino stanje pogoršavalo tako je Scott sve više plaćao doktore. "Izabrao je najslavnije psihijatre. Tako smo ostali među slavnima.“ Godine 1930. u sanatoriju u Francuskoj dijagnostirana joj je shizofrenija. Prebačena je kliniku u Švicarskoj, a zatim u bolnicu u Baltimoreu. U to je vrijeme objavila "Save Me the Waltz“, poluautobiografski roman o svom braku, revaloriziran tek posthumno.

Scott i Zelda posljednji puta su se vidjeli godinu i pol prije njegove smrti 1940. godine. Na sprovodu se nije pojavila. Od 1936. pa do 1948. najčešće je boravila u Highland Mental Hospital u Sjevernoj Karolini. Tamo je i poginula u požaru koji se iz bolničke kuhinje proširio na odjel psihijatrije. "Kao ni osam drugih pacijentica zatvorenih na posljednjem katu nije mogla pobjeći jer su vrata vrata njezine sobe bila zaključana, a jedini prozor zatvoren lokotom“ (izvještaj iz New York Herald Tribunea).

Zloglasna Zelda, mondenka iz Fitzgeraldove sjene i luđakinja optužena za njegovu propast, izgorila je poput srednjevjekovne vještice. Na toj bolničkoj lomači dvadesetak godina kasnije je i stvoren mit o mučenici XX stoljeća. Žena koja je upropastila Fitzgeralda postala je izgubljena žena - "izgubljene generacije“.    


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –