Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Neven Vulić • 20.08.2014.

Glenn Greenwald : Nemaš se kamo sakriti

Posljednji put kad sam u medijima naišao na Edwarda Snowdena prikazali su ga kako nešto govori, a nalazio se u negdje u Rusiji. Nekako mi je taj prizor bio komičan. Neupućen u materiju, pomislio sam da je ili prešao na drugu stranu, ili zaista nije imao izbora nego izmaknuti se dugoj ruci proameričkih obavještajnih službi na Amerima i zapadnom svijetu politički zaista nepopularnu destinaciju - Rusiju.

To moje spontano veselje nije uzrokovano nekim stvarnim i očiglednim humorom, ali nije imalo u sebi ništa zlurado. Više je bio izvitopereni odraz moje vlastite nemoći pred samom idejom takvog života, života prebjega koji se svojevoljno zamjerio najmoćnijoj vladi na svijetu. 

Knjiga Glenna Greenwalda opisuje događaje koji su prethodili sastanku sa Snowdenom, ali i intimne i bitne detalje autorovog života prije, za vrijeme i nakon medijske erupcije onoga što neki opravdano nazivaju "najvećim curenjem podataka u američkoj povijesti".
Pozadinska priča je utoliko prilično jasna. Nakon čuvenog 9/11-a u SAD-u je donesen protuteroristički Patriotski zakon (Patriot Act) koji je sâm po sebi bio dosta kontroverzan jer je spuštao kriterije koje vlada treba ispuniti kako bi došla do poslovnih i privatnih podataka određenih osoba. Takve osobe više nisu trebale biti "vjerojatni uzroci" problema već samo "relevantni" za istragu, što je već samo po sebi bilo jako osjetljivo i prilično invazivno što se tiče osobnih sloboda i privatnosti.

No, kako i sâm Greenwald kaže - baš nitko nije pomislio kako taj zakon omogućava američkoj vladi prikupljanje podataka o baš svima. 

Da, NSA – američka državna sigurnosna agencija – je kao u nekom crtiću o zlikovcu (ili možda utopijskom romanu poput Orwellove "1984."-te) počela prikupljati (i još uvijek prikuplja) podatke o svim Amerikancima (što je zagovornicima prava na privatnost neoprostiva travestija i zlouporaba moći), ali prikuplja informacije i od svih ostalih pripadnika ljudskog roda čijih se podataka može dočepati (što se odnosi na većinu svijeta). 

Dakle, praktički sve informacije o nama kojima se može pristupiti preko internetadostupne su američkim, a često i partnerskim nadzornim agencijama. Imena poput Facebooka, Googlea, Applea, Skypea, Yahooa, Youtubea, Microsofta moraju dijeliti podatke s vladom, jer je među dokumentima koji su procurili sve to bjelodano, kao i mehanizam prisile onih koji ne žele dijeliti podatke - primjerice nalog moćnog tajnog suda FISA (Foreign Intelligence Surveillance Act), inače oformljenog da spriječi zloupotrebu nadzora, Verizon Businessu (velika američka telekomunikacijska tvrtka) da preda sve podatke o svim pozivima. 

Uglavnom, trebali su špijunirati potencijalne teroriste, a prisluškuje se sve i sva, a to se koristi i za kvalitetnije pregovaranje i obranu američkih interesa. Ljudi koji su to mogli reći javnosti (poput nekih kongresmena koji su raspolagali sličnim saznanjima, a također su imali i imunitet) to su propustili uraditi. Snowden je sve objelodanio, a na hajku je bio posve spreman, kao i na to da će mu život kakav poznaje završiti, te da će najvjerojatnije završiti u zatvoru. 

Nastavak je logičan – nakon objave primarni cilj američke administracije bio je ocrniti Snowdena i prikazati ga narcisoidnim izdajicom (fiksirali su se na to da gaji iluzije o sebi kao spasitelju), ali željeli su diskreditirati i sve koji su mu pomogli, uključujući i autora ove knjige.


Posljedica čitanja ove istinite priče nije samo potvrda svega onoga za što bi se inače moglo reći da je "suluda i nezdrava teorija zavjere", već i upoznavanje s neosjetljivim mehanizmima lakome moći, borba sa suludim sustavom koji sve što ne uspije kooptirati proglašava izdajničkim, suludim, opasnim. 

U jednom trenu autor ove knjige opisane metode diskriminacije koje država provodi preko prijateljskih novinskih kuća i korporativnih novinara zaista opravdano naziva identičnim onima u primjerice Kini, gdje disidente i nevaljalce automatski bacaju u mentalne ustanove time ispunjavajući dvostruki cilj: diskreditaciju svojih kritičara na najbolji mogući način – prikazujući ih nestabilnima i ludima te pokazujući svima ostalima kako će završiti ako se usprotive. 

Snowden bi zbog toga vjerojatno završio u zatvoru zbog izdaje da nije pobjegao u Rusiju, jer naravno - problem nije u razotrivenim ilegalnim i globalnim aktivnostima američke vlade – već u osobi koja je to otkrila. 

U Greenwaldovoj knjizi naveden je i niz pritisaka koje je i sâm doživio zbog cijelog skandala. Njegovog partnera su na britanskom aerodromu prilikom presjedanja na drugi let izvukli iz međunarodnog prostora i zadržali ga pod sumnjom da je terorist, a postoje indicije da mu je iz kuće otuđeno prijenosno računalo u nadi da je na njemu paket podataka koje mu je Snowden poslao. Medijska hajka i pozivi na linč novinskih poslušnika na one koji rade svoj posao i objelodanjuju ovakve očigledne zloupotrebe položaja i moći ni danas ne jenjavaju te ih je lako detektirati čak i u našim, hrvatskim medijima. 

Zanimljivo je i to da je američka administracija pozvala da se ne kupuju određeni kineski proizvodi, primjerice oni tvrtke Huawei, i otvoreno su izrazili svoje sumnje da ih Kinezi koriste za špijuniranje. Čelnici Huaweija su zaključili da je bolje da se povuku s američkog tržišta, nego da prodube diplomatske napetosti. Nezgodno je da su Snowdenovi dokumenti otkrili da je to zapravo uobičajena praksa američkih tvrtki, to špijuniranje opremom koju sami proizvode, te se u knjizi čak prikazuju dijagrami koji pokazuju u kojem trenutku se presreću pošiljke routera američkih tvrtki te kako se postavljaju dodatni nadzorni elementi koji im onda automatski šalju podatke koji prolaze uređajem.

I dok su mnogi tvrdili da se oni koji su nevini nemaju čega bojati, ipak nije sve toliko jednostavno. Primjerice, Mark Zuckerberg je otvoreno priznao kako Facebook dijeli podatke svojih korisnika s obavještajnim službama, no on istovremeno troši oko 30 milijuna dolara na kupovinu nekoliko kuća i zemljišta oko svojeg doma kako bi osigurao i poboljšao svoju osobnu privatnost. 

Angela Merkel nije imala ništa protiv nadzora sve dok nije saznala kako se i nju prisluškuje. Jedan od detalja koji se pojavio ovih dana je afera koju je otkrio Der Spiegel, a odnosi se na izraelsko prisluškivanje Johna Kerrya. Lansiranje te vijesti može se protumačiti kao kontraobavještajni odgovor na američko prisluškivanje, i strateško zabijanje klina između inače bliskih vojno-ekonomskih partnera, SAD-a i Izraela. 

A kad su Brazilci (zbog Snowdenovih dokumenata) saznali kako su im nadzirali ministarstva i unutarnju komunikaciju, gotovo zaključen ugovor vrijedan 4.5 milijardi dolara o kupovini vojnih aviona od SAD-a ipak su prepustili SAAB-u. Ugovor su najvjerojatnije oduzeli Amerikancima u želji slanja poruke kako se neke stvari ipak moraju kazniti. 

Prema Greenealdovom tekstu, jedan od najvećih strahova koje je Snowden gajio bio je taj da će njegova otkrića dočekati apatija i nezainteresiranost. Srećom, to se nije dogodilo te se od tada stvari osjetno mijenjaju. 


Što se tiče same knjige, ona je napisana novinarski i ne ulazi u intimu autora više no što je potrebno za cjelovit prikaz događaja, no primjerice - prilično detaljno ulazi u povijest prisluškivanja u SAD-u, što se nekome može i ne mora svidjeti. S druge strane, upravo je nevjerojatno što je sve Snowden otkrio svjetskoj javnosti, koji su razmjeri ilegalnih aktivnosti trenutne američke administracije te je zastrašujuća sama činjenica kako se ne radi o fikciji, već o relevantnim i aktualnim problemima čije rješenje još nije posve jasno ili vidljivo. 

Autor transparentno pokazuje kako se mehanizmi diskreditacije nepoželjnih nisu promijenili jako dugo vremena i kako se napuhana prijetnja "terorizma" eksploatira kako je i kad god je nekome potrebno. Čak navodi niz podataka koji ilustriraju stvarnu opasnost od smrti uzrokovane terorizmom, a jedan od njih je omjer 1 naprama 3,5 milijuna, ili drugim riječima – koliko se ljudi kod kuće utopi u kadi, toliko ih i pogine od terorizma u Americi. 

Pažnju posvećuje i konceptu panoptikona koji je uveo filozof Jeremy Bentham, a kasnije preuzeo i Michel Foucault. Dok god netko misli kako je pod nadzorom prilagođavat će ponašanje i manje će odstupati od norme te će se smanjiti unutarnja nestabilnost uzrokovana ekonomskom neravnopravnošću - upravo tako Greenwald tumači trenutno stanje pojačanog nadzora unutar SAD-a.

Sve u svemu, riječ je o jako zanimljivoj knjizi koja otkriva puno toga: i ono specifično vezano uz slučaj Snowden, i ono općenito o samom problemu koji nije ni počeo ni završio s tematiziranim curenjem državnih informacija i povezanim mikro-događajima. 

Samo jedna kratka opaska za kraj; na naslovnici hrvatskog izdanja navedeno je: "Pulitzerova nagrada za novinarski podvig godine". Ovaj pomalo dvoznačan natpis zapravo znači kako su listovi Washington Post i The Guardian dobitnici nagrade za priču o agenciji NSA i s time povezano curenje dokumenata koje je pribavio Edward Snowden. 

Dakle, možda je prikladniji prijevod naziva Pulitzer Prize for Public Service zapravo "Pulitzerova nagrada za unaprijeđenje društva" ili nešto slično. Uglavnom, nagradu za "novinarski podvig godine" nikako nije dobio Greenwald kao novinar, nego list The Guardian za koji je pisao.


Glenn Greenwald: "Nemaš se kamo sakriti"
Preveo Damir Biličić

Profil, 2014. 

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –