Hrvoje Kovačević : Zvijer, anđeo, sudac
Ime Hrvoja Kovačevića (1966), jednog od rijetkih profesionalnih pisaca u nas, vjerojatnije je poznatije čitateljskoj populaciji koja još uvijek spada u konzumente lektirnih naslova. Kovačević je, naime, autor dvadesetak što slikovnica što romana za djecu i mlade, a njegov 'serijal' koji u naslovu nosi riječ 'tajna' spada u iznimno popularne naslove kod mlade čitateljske publike. Iz nekog razloga nešto je manje poznato kako autor piše i romane za odrasle, kojih je također desetak, no sklonost smještanju u ladice Kovačevića, kao i neke druge pisce sa sličnim 'dvostrukim' afinitetima, uporno gura samo u onu na kojoj piše - književnost za djecu.
Kovačević u svome opusu za odrasle spada u pisce kod kojih je vidljivo kako je riječ autoru koji je više nego dobro izučio zanat pisanja, kako piše često i kontinuirano i stalo mu je do toga da ono što napiše bude jasno, razumljivo i čitko. Tako je i sa njegovom najnovijom knjigom, zbirkom priča "Zvijer, anđeo, sudac" u kojoj je svoje mjesto našlo osam pripovijesti koje su vrlo čvrsto povezane u zajedničku cjelinu. Sve su priče, naime, zamišljene kao osobne ispovijesti neobičnih i bizarnih likova koji na vlastiti ili nečiji drugi poticaj bilježe priču svoga života. Ispripovijedane u 1. licu jednine sve bi se vrlo lako mogle svesti na rečenice kojima započinje prva priča zbirke: «Ovo je jedan posebna ispovijest. Posebna je po tome što sam ja poseban».
Jer, Kovačević u svojoj zbirci donosi čitav inventar 'posebnih' likova koji pak svojom životnom pričom svjedoče i o posebnim vremenima i prostorima u kojima su živjeli i djelovali. Priča «Pukotine», primjerice, autoportret je čovjeka koji se od pasivnog gledatelja televizijskog programa i opće bahatosti dospio do savjetnika predsjednika republike, nakon što je sve ostale profesionalne etape odradio bez imalo truda i sa stavom kako su svi oko njega tek «beznačajni i banalni ljudi». Već je iz te, prve priče zbirke vidljivo da ocrtavajući biografije 'čudaka' Kovačević ispisuje i neku vrstu indirektne biografije društva u kojem oni žive i djeluju.
Kovačevićevim likovima, zapisivačima vlastitog života, stvari se uglavnom događaju stihijski, bez prave logike, ponekad začudno i za njih same. Postavljač keramičkih pločica u Njemačkoj koji je dogurao do generala i haškog optuženika, tajni savjetnik svjetskih sila i autor kampanje protiv pušenja i rata u Iraku, pisac koji postaje autor globalno popularne brutalne vojničke igre, sin pobožne majke koji postaje masovni ubojica, nesretni veliki zavodnik, dugogodišnji student oko čijeg se polaganja ispita klade diljem svijeta a pokušava ga ubiti Slobodan Milošević - to su likovi ovih neobičnih priča konstruiranih tako da se bez problema može prelaziti između granica stvarnog i izmišljenog, a u neobičnim miksevima izmjenjuju se provjerljive i stvarne, povijesne i političke činjenice, s fantazmima nastalim u glavama pripovjedača, često na rubovima opsesija, paranoja i ostalih patoloških psihičkih stanja.
Jednim svojim dijelom ova zbirka progovara i o samom pisanju, o odnosu fikcije i zbilje, funkcioniranju književne zajednice i profesiji pisca, no to je ipak tek uzgredna opaska nekim drugim temama koje se nalaze u prvome planu, barem do završne priče zbirke. Jer, posljednja je priča o čovjeku koji piše tuđe biografije, dakako lakirane i prilagođene trenutnim potrebama njihovih naručitelja. Ona daje okvir čitavoj zbirci i to ne samo u smislu što ranije pročitane priče obilježava kao rezultat pisanja lika iz zadnje priče, koji je među tuđim biografija izabrao one u kojima je 'osjećaj za bizarno došao do punog izražaja', već i čitavoj zbirci, koja tim postupkom postaje gotovo konceptualno zaokružena, daje neke nove konotacije koje se tiču pisanja, autorstva i uopće pitanja žanra biografije i autobiografije.
Kovačevićeve priče o neobičnim marginalcima koji čudnim spletovima okolnosti znaju prijeći granice margine zapravo su priče (i) o našoj suvremenosti u kojoj svakako uvijek ima mjesta za bizarnosti i začudne biografije. Kovačević je svakako vješt u fabuliranju i zna što i kako sa samom kompozicijom priče. Kao mali problem, ipak, iskazuje se svojevrsna predvidljivost priča, jer kad pročitate jednu-dvije jasno je kako će cijela stvar ići dalje, a pri tome vam se cijelo vrijeme čini kako priče pisane u prvom licu nisu dovoljno pripovjedački izdiferencirane, već djeluju kao da ih pripovijeda isti pripovjedač, što nakon čitanja zadnje priče postaje i više-manje bjelodano.
Sama ideja zbirke "Zvijer, anđeo, sudac" svakako je zanimljiva, njezina realizacija vrlo korektna, pa je opći dojam za zbirku u cjelini - vrlo solidno.
Hrvoje Kovačević: "Zvijer, anđeo, sudac"
Fraktura, Zaprešić 2009.
( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )