Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Helena Sablić Tomić • 01.08.2008.

I. Vrkljan - J. Horvat : Pismo u pismu

Često puta upravo prijateljska prepiska može biti zanimlji­vim pokazateljem povi­jesnih i kulturnih promje­na koje na taj način osta­ju trajno utisnute u epis­tolarni transfer iskustva, znanja i emocija. Jedno posve neuobičajeno pre­nošenje misli dogodilo se između dviju dotadašnjih poznanica, književnice Irene Vrkljan i profesori­ce statistike Jasne Horvat. Njihova dvogodišnja razmjena pisama (2005.-2007.) naslovljena je "Pis­mo u pismu" .

Epistolarno pripovije­danje o recentnom tre­nutku i prebiranje po osobnim uspomenama protkano je imenima dru­gih osoba (Beno, Vera, Claudio, brat Dinko, ma­ma Nada, prijatelji), is­kustvom pročitanih knji­ga (Hamvas, Seneka, don Sbutega...), prikazima eg­zistencijalnih neprilika (selidbe, bolesti), prepri­čavanjem putovanja (Ku­ba, Malezija, Požega, Va­raždin, Berlin, Zagreb), osjetom tjeskobe, straha, ushita. Izmjena pisama način je kojim su autori­ce kroz međusobnu ko­munikaciju pokušavale ukrotiti osobne nemire, brige, prikriti strahove, podijeliti emocije, smijati se.

"Pismo u pismu" ču­desna je dijaloška polidiskursivna igra koja naliku­je nostalgičnoj potrazi za izgubljenim vremenom u kojemu se strpljivo čekao poštar koji je donosio željeni odgovor. U isto su vrijeme ona dnevnik u pismima u kojima se ra­zotkrivaju ženski osobni identiteti. Ta nesvakidašnja lite­rarna poslastica nastala je kao rezultat posve osobne, interaktivne ko­munikacije koja je episto­larni oblik premrežila for­mom toka svijesti, esejiziranog dijaloga, putopisne informativnosti, autoreferencijalnošću i refleksija­ma. Njima dominira živi duhovni aktivizam obiju autorica.

Međuprostor između pisama tih dviju genera­cijski udaljenih, intimnošću pisanih razgovora pos­ve bliskih žena, gotovo ne postoji. Ako se i pojavi, pred sam kraj knjige, u njega su uredničkom spretnošću Nives Tomašević ulijepljena pisma Irenine sestre Vere koja samo naglašavaju njihovo emotivno pretapanje.

Pisma Irene Vrkljan i Jasne Horvat različita su. Na nekim mjestima fili­gransko je prisjećanje protkano decentnim lirizmom i unutarnjom mu­drošću Irene Vrkljan što epistoli vraća, izgubljeno internetovskom brzom komunikacijom, dosto­janstvo sporosti. Znatno raspričanija, razigranija i duža pisma Jasne Horvat pokazuju raspršenost nje­zinih interesa kojima pri­kriva zadovoljstvo i osje­ćaj sreće koji joj nudi ova komunikacija. Njezina is­kustva novih gradova i prostora začinjena citati­ma iz knjiga nalik su postmodernim antropološ­kim mini-esejima. Osta­vljaju pri tome dojam is­krene autoričine potrebe za opisivanjem putovanja na kojima ona vrlo često traži jedno od svojih izgu­bljenih "ja".

Koristeći se spojem ra­cionalizma i senzibiliteta, promatrajući vanjski svijet kroz unutarnju svijest žene, Jasna Horvat u obli­ku pisma piše putopis, ali i knjigu raspoloženja. Oz­načena su njezina pisma pogledom znatiželjnih očiju punim čuđenja, onim kojima gleda i vidi za druge - za Irenu i Benna. U njima dominira živa percepcija, upleću se u njih različita osobna raz­mišljanja te se lagano iscrtavaju obrisi jednoga novoga svjetonazora ko­jega ova komunikacija s Irenom Vrkljan razvija.

Pisma Jasne Horvat os­vajaju osobnošću, energi­jom kojom se u njima ču­vaju i iščitavaju znakovi različitih kultura i knji­ževnih tekstova. Posebice je intrigantna njezina de­taljna interpretacija knji­ge "Zelene čarape". Knji­gom dominira osjet pot­pune prepuštenosti obje autorice užitku pisanja pisma.

Irena Vrkljan je otkrila mladu ženu čijim se pis­mima raduje, s kojom pu­tuje boraveći u svojoj berlinskoj sobi, koja je potiče na pisanje i koja njezinom živom oku ne daje utihnuti. Jasna Horvat je slučajan susret uz rijeku Dravu pretvorila u posve osoban životni tek­st.


( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –