Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: MV Info • 05.02.2019.

Istražili smo: Užitak ili kazna – o novim kurikulumima za Hrvatski jezik

Napokon objavljeni novi kurikulumi za nastavni predmet Hrvatski jezik, jedan za osnovne škole i gimnazije, te drugi za srednje strukovne škole, posljednjih su dana izazvali brojne reakcije negodovanja. U želji da saznamo što struka misli o novim kurikulumima zamolili smo 30-ak pisaca, urednika, nastavnika, knjižničara, predstavnika knjižnih strukovnih udruga i institucija, književnih kritičara... da prokomentiraju kurikulume i njima pripadajuće popise hrvatskih i svjetskih književnih tekstova kao i odustajanje od popisa djela suvremenih autora koji se sada prepuštaju nastavnicima na (autonomni) izbor. Također i da procijene kako će kurikulumi za nastavni predmet Hrvatski jezik utjecati na provođenje usvojenih ciljeva i mjera Nacionalne strategije poticanja čitanja.

Njihove priloge i komentrare objavljivat ćemo redom kako ih budemo zaprimali kroz idućih nekoliko dana.
 

Antonia Sikavica Joler : Zar u školi baš sve mora biti podređeno zabavi i užitku?

Krenuvši ab ovo moram se osvrnuti na sam naziv dokumenta, a to je kurikulum, koji je neprihvatljiv hrvatskome kao službenome jeziku u Republici Hrvatskoj. Prateći sve inačice kurikula (nastavnoga uputnika u drugim svjetskim jezicima), nije mi jasno zašto nadležno ministarstvo na čelu s ministricom Divjak uporno ignorira mišljenje struke (uključivši i napomenu iz recenzije Razreda za filološke znanosti HAZU-a), ali i zakonsku obvezu u nazivu ovoga dokumenta? Rad na kurukulu pratim već tri godine i upoznata sam s mnogim recenzijama i stajalištima najuglednijih stručnjaka, znanstvenika i nastavnika, ali i ključnih institucija kao što su Matica hrvatska, Institut za jezik i jezikoslovlje, Društvo hrvatskih književnika, Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo HAZU-a, koje su dale svoja mišljenja tijekom stručne i javne rasprave i uglavnom ništa nije usvojeno, nego se „cjepidlači“ nad pojedinim lektirnim naslovima, a cjelokupna metodologija preokrenuta je naglavačke jer su nastavni programi automatski stavljeni izvan snage! I ne zna se kako će oni izgledati ni što će sadržavati. Raspravljamo (samo) o lektiri, a ne znamo sadržaj udžbenika ni nastavničkih priručnika! To je u najmanju ruku neozbiljno, a u stručnome smislu nezamislivo.

Osobno se zalažem za krupne reformske korake, za smanjivanje opsega gradiva, ali i nužno smanjivanje broja predmeta odnosno definiranje onih obaveznih za opće obrazovanje i nacionalnu kulturu, a to je prvenstveno Hrvatski jezik. No, iz ovakvoga kurikula nije moguće izraditi izvedbeni program jer je nastava orijentirana na ishode učenja, a znanje je pritom iz kurikula prognano. Za ovakav novi pristup poučavanju hrvatski nastavnici nisu osposobljeni jer se nisu školovali prema takvome modelu. Već je krenuo eksperimentalni program u školama, a još ne znamo kakvi će biti nastavni materijali niti što treba pripremiti za ispit državne mature, koji je svakome učeniku iznimno bitan jer određuje njegovu sudbinu! Ishodi su metodom copy/paste prepisani za svaki razred, a znanje na kojemu se temeljilo naše dosadašnje obrazovanje i ta „strašna i dosadna“ lektira na kojoj smo odgajani i mi i naši roditelji i generacije naših učenika - da bismo naučili o povijesti, civilizaciji, idejama koje su pokretale svijet, o ljudskoj duši, građanskome odgoju i kulturi, o svevremenskim vrijednostima – sve je to sada izmiješano samo zato da bi bilo drugačije od prethodnoga. Neku drugu crvenu nit ja ne vidim u kurikulu koji spaja nespojivo. U književno-povijesnom oksimoronu našli su se i Andrić i Dostojevski, Gundulić i Kranjčević, Mažuranić i Hamlet. Bez ikakvih dijakronijskih poveznica. Da, za studenta kroatistike ili komparatistike možda prihvatljivo, ali za gimnazijalca ne! (U nastavi jezika također vlada posvemašnji kaos mimo svake gramatičke logike koja postoji u svakome jeziku, pa tako i u našem.) 

Ponuđeni lektirni popis najnovije inačice kurikula obuhvaća temeljni književni kanon i bitno ne odudara od dosadašnje nastavne prakse. Uvijek se može raspravljati o pojedinome naslovu, no uglavnom nitko ne osporava velikane poput Držića ili Matoša. No, još uvijek ostaje nejasno zašto nije moguće cjelovito pročitati i neko teško, zahtjevno djelo pisano starim jezikom. Zar u školi baš sve mora biti podređeno zabavi i užitku? Zašto se uporno - pod izgovorom suvremenosti i ljubavi prema čitanju - moraju zaobilaziti klasici? Današnje generacije gotovo je nemoguće privući knjizi – bez obzira je li riječ o Homeru ili Maši Kolanović ("Sloboština barbi") i Josteinu Gaarderu ("Sofijin svijet"). Tomu svjedočim iz generacije u generaciju, nažalost. Doba interneta poništilo je čitanje knjiga (ne samo lektire), a još uvijek je nepoznanica zašto je nestao i interes za mladenačkim istraživanjem i propitivanjem književnosti kao puta upoznavanja svijeta i samoga sebe. Izgovor ne može biti manjak suvremenih naslova jer iz dugogodišnje nastavne prakse znam da sa zrelošću maturanti često zaključe da su više traga ostavila zanimljiva djela dalekih klasika nego ona 20. stoljeća (primjerice "Antigona" umjesto većini privlačnoga Salingera). Uostalom, ne znam po čemu je učenicima „lakše“ (jezično) čitati roman "Črna mati zemla" u odnosu na Marulićevu "Juditu" ili "Balade Petrice Kerempuha"? Jedan suvremeni hrvatski autor godišnje po izboru učenika (a prema prijedlogu, sugestiji profesora) sasvim je dovoljan. I sumnjam da bi prosječan učenik poželio više. Međutim, u kurikulu je izbornost prevelika jer se stalno brkaju temeljni pojmovi, a to su nastava i čitateljski klub!

Klasici pripadaju nastavi i oni odgajaju učenika svojim univerzalnim idejama i problemima ("Antigona", "Hamlet", Dante...), a u čitateljski klub učlanjuju se oni (danas nažalost malobrojni) ljubitelji pisane riječi koji po svojim afinitetima čitaju u svoje slobodno vrijeme, što znači ne u školi, tj. za obaveznu lektiru. To je nadgradnja na ono što su na književno-teorijskoj razini naučili u školi da bi postali vrsni čitatelji. U školi se pišu ispiti znanja da bi se dobile ocjene za rad, a u čitateljskom klubu raspravlja se o književnim djelima - jednako kao i na satovima lektire koji su najčešće iznimno dinamični i uvijek aktualni jer su i književni klasici svevremenski. Učenici uvijek imaju svoje favorite (Kafka, Camus), ali i zahtjevan Gundulić može se u društveno-povijesnom kontekstu i na stilskoj razini obraditi vrlo zanimljivo. Uostalom, ni do sada mi nitko nije branio da godinama za lektiru obrađujemo Gavranovu "Juditu", Tribusonovu fantastičnu novelu nakon Poeova "Crnog mačka" ili čak i trivijalnoga "Alkemičara" ("Mit o Narcisu"). "Judita" je, dapače, izvanredan primjer kako sinoptičkim čitanjem spojiti Bibliju, Marulićev petrarkizam i Gavranovu ljubavnu priču.

Ostaviti nastavniku autonoman izbor djela suvremenih autora zvuči jako moderno i demokratično, no u realnosti znači svaštarenje i subjektivnost, a u cjelini kaos bez sustava. (Nije mi jasno kako će učenik biti mobilan u obrazovnome sustavu ako svaki nastavnik realizira svoj vlastiti program.) Put prema čitanju i razvijanje ljubavi prema lijepoj riječi nužno je povezano s afinitetom prema izražavanju (bilo usmenome, bilo pisanome), a to postaje velik i ozbiljan problem današnjega „pre“informatiziranoga društva u kojemu moderna tehnologija faustovski čupa ljudsku dušu. Komunikacija svedena na slogove sa zaslona mobitela na kojemu se nižu poruke bez smisla životna je realnost, a nastava i lektira onda nastupaju kao represivan aparat.

Učenici danas čitaju „kad i ako baš moraju“ jer im je jedini cilj ocjena, a čitanje iz užitka, kako je zamišljeno u kurikulu, postaje pusta želja, tek sjen' što luta (ali ne ostavlja traga kao Shakespeare)… One koje zanima i koji su uživljeni u svijet književnosti nitko i nijedan program ne treba privlačiti čitanju. Takvi pišu u samoći svoje sobe literarne osvrte, prve priče, pjesme, eseje i najčešće su u razredu „čudnovati kljunaši“. To jednostavno mladima nije više „in“. A forsiranje romana reke suvremene književnosti samo je naša ambicija da u svijet mladih utkamo svoje vrijednosti stečene iskustvom. I čitanjem - klasika. (Jer samo su nam oni omogućili da možemo vrednovati i recentna književna djela.)
 
Stoga je Nacionalna strategija poticanja čitanja apsolutno pozitivna mjera s ciljevima koji se preklapaju i s nastavom, međutim, nastava se (samo) po njoj ne može orijentirati jer ima za ciljeve prvenstveno odgoj i obrazovanje - i to jednako za buduće zanatlije kao i za intelektualce te njihovo aktivno sudjelovanje u građanskome društvu. Upravo onako kako su nam pokazali stari Pomet i Shakespeareov "San ljetne noći" - u cjelovitoj verziji.

-
Antonia Sikavica Joler, 
gimnazijska profesorica, recenzentica prijedloga kurikula Hrvatskoga jezika.
 

Jagna Pogačnik : O kurikulumu, rode, da ti pojem...

Negdje oko ponoći, prije desetak dana, mučena iznenadnom južinom, uzela sam u ruke mobitel i odlučila se uspavati prčkanjem po Facebooku. Na vrhu novih objava ukazala se ona moje kolegice iz studentskih dana i urednice u Školskoj knjizi Emice Calogjere o tome kako je objavljen tekst novog kurikuluma za Hrvatski jezik i književnost. Po intonaciji njezine objave shvatila sam da vijest nije dobra i da neće biti ništa od spavanja. Otvorila sam dokument na koji se ukazivalo, spustila se do popisa autora i naslova koji se na njemu nalaze i nakon toga osjetila samo jednu, jedinu stvar – poraz! U međuvremenu, između te noći i trenutka u kojem pišem ovaj tekst, u medijima je već  mnogo relevantnih i zainteresiranih glasova izreklo svoje stavove o novom kurikulumu, koji osim uvodnih fraza o tome što bi nastava tog predmeta u osnovnim i srednjim školama trebala biti, uredno uobličenim u tablice, fraza u kojima je najučestalija riječ 'ishod' premda je baš ta riječ koje bi se autori trebali kloniti ili joj barem dodati pridjev 'poražavajući', donosi i mršuljavi popis obaveznih i preporučenih djela i autora za podučavanje književnosti. Možda bi u nekim drugim okolnostima to zvučalo zabavno ili duhovito, primjerice kao neka fake vijest, no jedina stvar koja mi je pala na pamet nakon što sam došla do kraja tog dokumenta jest kako se autori kurikuluma iskazuju kao solidni poznavatelji rada u Wordu i Excelu, dok im se kompetencija i "ishodi" u polju književnosti mogu svesti jedino na sljedeće odrednice – neznalački, kalkulatorski, kukavički i gledano nešto dalekosežnije – štetočinski!

Za ovu sam tematiku dvostruko zainteresirana, pa samim time i dvostruko ljuća – profesionalno, kao osoba koja bavi književnošću u smislu prosuđivanja upravo onoga čega u kurikulumu nema, dakle recentn(ij)e književne produkcije, ali još više i važnije, kao majka kćeri koja je ove školske godine započela svoju gimnazijsku avanturu. Dodamo li tome da sam i sama, kratak period profesionalnog života radila kao profesorica, držim da bi šutnja bila jednostavno licemjerna. U profesionalnom smislu osjećam kako je na rad i trud oko bilo kakvog valoriziranja suvremene književne produkcije i poticanja čitanja ovaj Kurikulum posredno dobacio jedan veliki hejt i učinio ga još mrvicu besmislenijim no što i sama ponekad pomislim. Privatno, pak, osjećam zabrinutost i zgroženost ne toliko za vlastitu kćer, jer odavno nas je hrvatsko školstvo natjeralo na neke vrstu homeschoolinga, već za njezinu generaciju, mlade ljude koje su svi spremni kritizirati, uopće ne uzimajući u obzir činjenicu da su za većinu onoga što im nabijaju na nos, između ostalog i nečitanje, uglavnom sami krivi jer su jednom sjedili u ovakvom povjerenstvu, podržavali ga ili o njemu šutjeli.

Puna su usta, pardon tablice, u tom novom kurikulumu lijepih želja o "odgajanju čitatelja", "slobodnom izražavanju osjećaja, misli i stavova", književnosti kao "osobitoj vrsti spoznaje i zadovoljstva" i "pozitivnom stavu prema čitanju iz potrebe i užitka". Baš ništa od toga nema nikakvo uporište u predlošcima na koje se kurikulum oslanja, premda je oslanja malo prejaka riječ za nešto što zapravo nema nikakvog uporišta ni u čemu, osim u tome da se nikome ne zamjeri. Samo mrtav pisac je dobar pisac, poručuju nam autori ovog kurikuluma. Ako je uz to muškarac, onda je još mrvicu bolji. Samo onaj pisac koji je dovoljno dugo mrtav da ni u jednom segmentu svoga pisanja ne dotiče teme s kojima se današnji učenici susreću u svojoj svakodnevici, koje ih se tiču, koje ih muče i diraju, dobar je pisac prema kriterijima autora ovog kurikuluma. Jer samo se tako može postići ideal kojem njegovi autori teže – svesti nastavu književnosti na jedan od najdosadnijih predmeta u kojem iščitavamo literarne tekstove kao nekakve povijesne izvore, mučimo se i potom provjerimo znanje na način da taksativno navodimo naštrebane podatke - u rasponu od godine rođenja autora, do toga na kojem je prstu netko nosio prsten, koje boje je nečija kapa te što je pjesnik radio u travi dok je zapisivao pjesmicu o zlaćanim pčelama. Književnost kao nekakva 'povijest za siromašne', beskoristan i u konačnici glupav štreberaj u kojem ni najzainteresiraniji učenici jednostavno ne vide smisla. Eto, o tome se danas radi u većini učionica, o čitanju u kojem nema ni potreba ni užitka, jer ionako sve piše na internetu, a na to je ovaj kurikulum samo dobacio još jednu vreću cementa, da stvar bude nešto čvršća.

Ne mislim ponavljati zbog čega ovaj kurikulum sve ne valja, niti dokazivati kako je u 21. stoljeću doista teško shvatljivo napraviti nešto tako anakrono kao što je prijedlog lektire. O tome je već mnogo toga rečeno. Ne mislim niti špekulirati koga bi sve s tog popisa trebalo izbaciti a koga ubaciti, jer mi je to nalik lamentiranju o igračima neke nogometne utakmice, onako uz TV i kokice, kad smo svi (naj)bolji izbornici, a trebalo bi biti ozbiljan posao. Posao kojim se trebaju baviti stručnjaci, ljudi koji su upoznati s nastavnim procesom, ali ne samo njim, nego predmetom kojim se bave u povijesnom, teorijskom, metodološkom i metodičkom smislu. Dakle, posao je to za grupu ljudi različitih profila i mišljenja. Od "najmlađeg" djela koje je preporučeno u ovom 'excel paketu' do danas mijenjali su se svjetovi, stvarale posve nove paradigme, ratovalo i mirilo, tehnološka revolucija iz temelja je promijenila pojam znanja i čovjeka, a na sve je to, dakako, na svoj način odgovarala i književnost, a našim se klincima eto nudi "potreba i užitak" da zasuču rukave i prionu čitanju nečega što ničim izazvano staje negdje na polovici prošlog stoljeća. Ne znam to reći slikovitije od onoga kako je učinila spisateljica Tanja Mravak u jednom komentaru na Facebooku, a to je otprilike ovako – što bi bilo da u kurikulumu kemije nema novih atoma?

Definitivno ne spadam u onu skupinu kritičara školskog programa koji misle da današnjem čovjeku ne trebaju klasici, dapače, bez njih slika o tome što je književnost ne bi bila jasna i potpuna. Doista mislim da, usprkos tome što je svijet postao digitalan, ni danas nisi intelektualac ako nisi čitao Sofokla, Držića ili nisi nikada čuo za Vergilija te da pametan kurikulum i pametan profesor, unatoč digitalijama, mogu napraviti čuda. No, također je istina da se čitatelja stvara i privlači od malih nogu, ali čitatelja se, možemo reći na žalost, ali moramo razumjeti da je tako, doista ne privlači Homerom i Marulićem. Do njih se treba tek doći, nakon što kao mlad čovjek shvatiš što književnost jest i što ti ona može dati. Nakon što stekneš naviku čitanja, doživiš onakve sate lektira kakve smo posve sigurno doživjeli svi mi koji smo se poslije odlučili da nam to bude životni poziv. Književnost doista nije 'povijest za siromašne', s književnošću život dobija jednu novu dimenziju, no do toga na žalost hrvatski đaci nikada neće doći.

Autori ovog kurikuluma napravili su nekoliko kardinalnih grešaka, čiji "ishod" ima dalekosežne posljedice. U potpunosti su zanemarili, negirali i uvrijedili baš sve dobre namjere oko poticanja čitanja, od Nacionalne strategije poticanja čitanja, do projekata koje provode kako službene, tako i nešto privatnije instance. Činjenica kao čitanje treba poticati ne služi nikome na čast, ali je jednostavno činjenica, a kurikulumom zariti nož tamo gdje je tkivo najmekše, među djecu i mlade, potpuno ignorira sve te dobre namjere i prakse. Izignorirati suvremene pisce, strane i domaće, i ponuditi katalog pisaca i naslova copy paste iz kataloga na kakvom su odrasle bake i djedovi današnjih školaraca, možeš samo ako si jako zločest ili jako glup, ali ni jedno od toga nije nikakvo opravdanje.

Usporedbe radi, zavirila sam u isti takav dokument, dostupan na webu, kurikulum naših susjeda Slovenaca. Uvodni dijelovi gotovo su identični, pod obaveznim tekstualnim predlošcima naći ćemo iste klasike, dakako nadopunjene slovenskim nacionalnim klasicima. Oko toga obaveznog dijela nema puno filozofije, premda je pitanje kada ih i kojim redoslijedom treba ponuditi učenicima još uvijek aktualno, ali spremna sam ga čak ovom prigodom i zanemariti. No, na listi Prijedloga izbornih književnih tekstova za individualni i grupni rad naših susjeda nalaze se, spomenut ću samo neke, Robbe-Grillet i Mišima, Kundera i Grass, Marias i Ngugi, Flanagan i Adams, Tolkien i Carver itd. itd...., negdje na rubu popisa, pod dramama, naišla sam čak i na Tenu Štivičić i njezinu dramu Fragile! Ni taj popis nije savršen, jer takav ne postoji, ali definitivno nije ignorantski kao kod nas doma. Sastaviti ovakav popis 'društva mrtvih pjesnika', što nam ga podariše vrli članovi povjerenstva, a pri tome se busati u svoja izbornička prsa školom za život i što je najgore slobodom izbora koju si poput vrućeg krumpira prebacio u ruke praktičara, odnosno profesora književnosti, govori samo o jednome - prebacio si lopticu tamo gdje znaš da je igra najopasnija. I to je, po mome sudu, najgora posljedica ovakvog kurikuluma,  opasnost koju nosi takva vrsta anarhije. Jedini razlog što je tome tako, pak, vidim u jeftinoj dnevnopolitičkoj kalkulaciji da se ne ponovi isto kao s prijedlogom Jokićeve skupine, odnosno strahu od prozivanja gdje je koji od ponuđenih autora bio '41 i '91, kakva je čija seksualna orijentacija i na kojem se od predloženih ulomaka može pronaći dovoljno štofa za cipelarenje po bespućima anonimnih komentara...

Naime, argument koji smo čuli, kako se ovim kurikulumom zapravo proširuje polje slobode profesorima Hrvatskog jezika i književnosti, floskula je u koju, sigurna sam, ne vjeruju ni oni što je zagovaraju, jer se ovdje radi isključivo o  prebacivanju  odgovornosti za koju nema ni razloga, a bogami ni objektivnih uvjeta. Ok, pretpostavimo da sam profesor književnosti u gimnaziji i želim raditi Kristijana Novaka i njegovog "Ciganina, ali najljepšeg". Nema ga na popisu, ali povjerenstvo mi je dalo slobodne ruke i potiče me, "go, girl!!, da si ubacujem što meni paše i tako stvaram sretne i zadovoljne čitatelje u praksi. Imam li knjige u školskoj knjižnici – nemam! Imam li ikakve metodičke smjernice na koji način da se s učenicima bacim na taj roman – nemam! Je li moja zadaća da osim što se bavim vašom djecom, papirologijom, e-imenikom, neopravdanim satima, pripremama za nastavu, pratim sve književne festivale i nagrade i čitam književne kritike? Intimno to možda jest moja želja, ali ne i obaveza. Što ću ukoliko netko od učenika ili još gore njihovih roditelja smatra da roman u cjelini ili dijelovima nije podoban za čitanje u školi, što ako se pojavi ljutiti otac na vratima škole i viče da njegov jedinac neće čitati romane o ciganinu, čak i ako je  najljepši? Kome ću se obratiti za zaštitu, na koji ću se dokument pozvati i kojim kurikulumom začepiti usta podivljalom ocu i  zaustaviti suze uvrijeđenoj majci? I na kraju krajeva, kako ću te svoje maturante kojima sam namijenila čitanje Novaka pripremiti za maturu, koliko će se moji učenici po čitateljskoj kulturi i predznanju razlikovati, u boljem ili lošijem smislu, od onih mojih kolega koji također biraju po svom, slobodnom izboru? Kako ću pitati učenike kakvu je kapu nosio glavni lik, kad nam glavni likovi neće biti isti?

Ah da, znam, na maturi se radi samo o kapama likova mrtvih pisaca i u tome se i nalazi jedan od paradoksa cijele stvari. Oblak državne mature, naime, nadvio se nad glave i najkreativnijih profesora, a učenici, čim prekorače vrata gimnazije, suočeni su u nastavi književnosti sa sljedećim varijablama: nedostatak vremena za bilo što osim pripreme za maturu i odmicanje od bilo kakvog osobnog doživljaja i užitka u čitanju, uništavanje kompetentnog čitatelja koji artikulira vlastito mišljenje o pročitanom i svijetu u kojem živi, što prevučeno koprenom lažnog morala i licemjernog ćudoređa koje iz popisa lektire izbaci "Lovca u žitu" (jer, zamislite, Holden bježi, negira autoritete, puši, pije i razmišlja o seksu, dok naši petnaestogodišnjaci žive u svijetu zlaćanih pčela) od nastave književnosti čini, jednom riječju sprdnju. Da, priznajmo si konačno, državna je matura i način na koji su je shvatili oni koji djecu za nju pripremaju, od toga je, još uvijek sam sklona misliti jednog od najvažnijih školskih predmeta, načinila katalog često potpunih besmislica. U gimnazijskim se učionicama, naime, odvija proces u kojem se čitanje s razumijevanjem pročitane lektire svodi na A, B, A, B, B pitalice (taj smo tip pitanja, koliko se sjećam, najviše voljeli prigodom prepisivanja na testovima), provjeru podatkovne razine pročitane knjige (što učenike tjera da od čitanja odustanu ili pak pristupe književnom djelu kao udžbeniku iz biologije i usmjere se na memoriranje činjenica o bojama, predmetima, imenima, vrsti odjeće, zatvorenim ili otvorenim vratima, godišnjim dobima, nazivima ulica i sl.).

U gimnazijskim se učionicama, koje su nekada na satu Hrvatskog jezika i književnosti, vibrirale od diskusija, polemika, emocija, identificiranja i utjeha, dragi moji, danas vode rasprave o tome znači li zaustaviti isto što i usporiti (odnosno, što točno čini tehnika retardacije u epskoj poeziji), kao da smo na satu poludjele fizike. Ali o tome ovisi ono pola boda koji je presudan za maturu. U gimnazijskim se učionicama, danas, nastava književnosti svodi na nekreativne testove koji nemaju nikakve veze s osnovnom ulogom nastave književnosti u školama; bubaju se definicije, koje u ponekom slučaju nisu ništa drugo nego besmislice, uče napamet gotove interpretacije stare više od pola stoljeća, a ukoliko je predložak kojem se na taj način prilazi još k tome arhaičan i nezanimljiv, jasno je kakav stav, s pravom, današnji mladi ljudi imaju o književnosti i čitanju. Zato je sloboda koja je ovim kurikulumom navodno data sudionicima u samom proizvodnom procesu, odnosno profesorima, jednostavno blesava jer stvara još veću histeriju, pa i prostor za potpuni amaterizam. Postoje, naime, profesori i postoji profesorica Korana Serdarević, ali omjer te dvije kategorije debelo je u plusu kod prve.

Kurikulum oko kojega već danima raspravljamo, nerviramo se i dokazujemo kako je bijelo bijelo, a crno crno, nekome možda djeluje kao nebitna činjenica u usporedbi sa svim onime s čime smo suočeni u svojim privatnim i javnim životima. No, nije! Ovaj je kurikulum jedan od temelja na kojem je moguće iščitati kakav je to život za koji nas priprema škola u kojoj se on provodi, parafraziram li jednu od trenutno najomiljenijih sintagmi kreatora novih školskih programa – škola za život. Jadan je taj život u kojem nas guraju u prošla stoljeća, u kojem postoje liste inkriminiranih knjiga, a percepcija posla kojim se bavimo moji kolege i ja se svodi na to da prijatelji moje kćeri vjerojatno misle kako joj je mama luđakinja koja pobrojava prstenje, džempere, kape i uči napamet pridjeve uz Ahilejevo ime. Nastava književnosti kao karikatura svega onoga što bi ona trebala biti, ovim kurikulumom postaje još malkice tragikomičnija, metaforički rečeno, jer će se odvijati isključivo u heksametrima. "Ishod" toga jasno je vidljiv, književnost kao nešto čime se bave oni koji nisu uspjeli u nečemu pametnijem, mučenje i dosada kako bi se prošlo maturu i potom konačno zatvorilo korice, svih knjiga. Oprostite mi, ali sada moram završiti ovaj tekst – trebam naučiti napamet nekoliko romana o kojima ću sljedećih tjedana pisati, a ne ide mi najbolje s imenima i brojevima telefona koji se u njima spominju.


p.s. No, prije toga još jedna anegdota iz svakodnevnog života. Prije neki dan, dakako pod dojmom novog kurikuluma, kćer i ja vodimo sljedeći dijalog. Ona: Hm, znaš, kad sam imala 12 ostavila si na stolu u dnevnoj Ferića  "Na osami blizu mora", pa sam malo čitala dok te nije bilo doma. Svašta je tamo bilo i jako me zanimalo, pa sam pročitala pola knjige. Misliš li da mi je to naškodilo, hahaha? Ja: Ma naravno da je, haha. Zato te i ne zanima tko je ušao prvi u sobu Petra Krupića niti boja haljine Klare Grubarove. Napravila sam kobnu grešku što sam ostavila knjigu na stolu, ne školujem te za život.. No, nemamo vremena za ovakve razgovore, daj da te ispitam sve o odjeći u novoj lektiri, no pazi, sva je srednjovjekovna.   #homeschooling

-
Jagna Pogačnik
, književna kritičarka i prevoditeljica, rođena 1969. u Zagrebu. Diplomirala kroatistiku i južnoslavenske filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2000. godine djeluje kao samostalna književna kritičarka i prevoditeljica.
 

Marija Rakić Mimica : Dajmo im konačno da čitaju što žele

Nekoliko stvari mi nije jasno u vezi novih kurikula i eksperimentalnog programa „Škola za život“ budući da sam, nakon bombastičnih najava sustavne reforme hrvatskog obrazovnog sustava, očekivala nešto sasvim drukčije. Naime, promjene koje željno očekujemo ne tiču se isključivo novih kurikula ni izostanka suvremenih autora u popisu lektire, nego puno važnijih i ozbiljnijih poteza koji bi mogle konačno promijeniti stanje u našem školstvu. Kako se mogu napisati novi kurikuli, a da se ne promijene nastavni planovi koji određuju predmete koji će se učiti u određenoj školi, satnicu i vremensko razdoblje?

Što se to onda točno ovim potezom promijenilo?! Ništa što bitno mijenja smjer našeg obrazovnog sustava koji definitivno treba konkretnu i smišljenu reformu koja će konačno riješiti bitna pitanja poput državne mature u strukovnim školama koju đaci polažu po gimnazijskom programu, preopterećenost gradivom i brojem nastavnih predmeta, satnicom koja nije proporcionalna očekivanjima državne mature itd. S druge strane, prave izmjene nisu se dogodile čak ni u novim kurikulima jer ne vidim u ovim dokumentima nikakav cjeloviti pristup reformi, nego više nekakvu „zaigranost“ i površnost koja je prisutna i u dokumentu za nastavni predmet Hrvatski jezik. Predajem deset godina u strukovnoj školi i isto toliko čekam konačnu izmjenu popisa lektire s kojim se mučim i ja i đaci. Ne mučim se s lektirnim naslovima samo zbog činjenice što su ponuđeni isključivo djela klasične literature, nego zbog toga što je u današnje vrijeme učenike teško motivirati za čitanje. Ne mogu govoriti kako je u gimnazijama i osnovnim školama, ali itekako dobro znam koliko je teško jednog računalca motivirati da napiše novinski članak za Lidrano ili samo da pročita lektiru. Ipak, puno je lakše motivirati ga za čitanje djela suvremenih svjetskih ili domaćih autora koji su u ovom dokumentu izostavljeni.

Ako učeniku ponudim „Juditu“ za cjelovito čitanje, uglavnom je ne pročita ili prepiše natuknice s interneta pa bih ja u tom slučaju trebala detektivski otkriti kako učenik ipak nije pročitao lektiru. Ako ponudim izbornu lektiru, učenici na tom satu prezentiraju svoja pročitana djela, prepričavaju svojim kolegama što su pročitali, započinju rasprave i debate, svađaju se oko toga tko će prvi do kompjutera pokazati svoju prezentaciju. Zaključak se nameće sam po sebi, dajmo im konačno da čitaju što žele. To ne znači da s njima nećemo analizirati djela Marka Marulića ili Marina Držića na školskom satu ili da će učenici izaći iz škole bez da se susretnu s važnim imenima svjetske i hrvatske književnosti. Kad bi se, recimo, povećala satnica na četiri sata tjedno u strukovnim školama i pet sati u gimnazijama, stigli bismo čitati i klasike i suvremene autore. Popis hrvatskih i svjetskih autora za cjelovito čitanje nije ponudio prave promjene, ne vidim kako su se naslovi „osvježili“ novim imenima, a ni kako će unaprijediti nastavu. 

Ne razumijem zašto u popisu lektire nema suvremenih autora, valjda postoji ukorijenjen strah kako će se smanjiti vrijednost starije hrvatske književnosti ako se pojedini naslovi ne čitaju cjelovito u školama, ali jedno mogu sa sigurnošću reći. Učenici ne čitaju lektiru, a ako je čitaju, čitaju s velikom mukom. Popis definitivno treba osuvremeniti kako bismo potaknuli mlade na čitanje, ali treba i učiniti puno važnijih stvari prije toga kako bismo uopće mogli pričati o ovom problemu. Ideja da se dio planiranja nastave ostavi nastavniku za autonomni izbor zapravo je dokaz kako se na ovom dokumentu nije radilo sustavno, cjelovito i s ciljem da se reformira hrvatski obrazovni sustav. Rezultat toga bit će da se zapravo ništa neće promijeniti. Oni profesori koji su dosad radili izborne naslove nastavit će predavati na takav način i dalje, a oni koji nisu, i neće. To je samo dodatak dokumentu kako bi se zadovoljila forma što je i inače praksa u našem obrazovanju. Važno je zadovoljiti formu, sadržaj je manje bitan.

Nacionalna strategija poticanja čitanja trebala bi provesti aktivnosti i projekte koji će doprinijeti ostvarenju nekoliko ciljeva, kao što je razvoj čitalačke pismenosti i poticanje čitatelja na aktivno i kritičko čitanje. Razvoj čitalačke pismenosti započinje prvo u obiteljskom domu, nakon toga u školama, nastavnici hrvatskog jezika i književnosti trebali bi pobuditi u učeniku interes za čitanjem i ljubav prema pisanoj riječi. U svemu tome neće nam pomoći novi kurikuli, bojim se da će se samo nastaviti dosadašnja loša praksa i loši rezultati.

-
Marija Rakić Mimica
 profesorica je hrvatskog jezika i komparativne književnosti, zaposlena u srednjoj školi u Splitu. Bavi se i književnim radom, objavljuje prozna djela i poeziju.
 

Emica Calogjera Rogić : Korak unazad

Objavljena finalna verzija kurikuluma hrvatskoga jezika za gimnazije zapravo je korak unazad. U dijelu kurikuluma za osnovnu školu nije bilo većih intervencija pa je uglavnom zadržano stanje kakvo je bilo nakon javne rasprave dok je gimnazijski kurikulum doživio značajne preinake te se ovaj dokument bitno razlikuje od dokumenta prema kojemu se upravo provodi eksperimentalna primjena reforme u prvom razredu gimnazije. Kurikulum je razvojan dokument, podrazumijeva se njegova otvorenost, prilagodljivost, a konačna i službena, dakle obvezujuća, verzija dokumenta propisuje čak i ulomke na kojima učenike treba poučavati književnosti. Vrlo je precizno određen omjer sati jezika, književnosti i medijske kulture s dozvoljenim odstupanjem 10% od propisanog broja sati, ali nakon svega što je propisano stoji rečenica da nastavnici imaju slobodu planiranja i mogućnost izbora. U kurikulumu se i izrijekom potiče nastavnike da biraju suvremena djela prema preporukama u dijelu kurikuluma F Učenje i poučavanje no tamo se nalazi popis bez ijednog suvremenog autora, takva je 'mogućnost izbora' više nalik kvaki 22.

Izdvojila bih dva problema u gimnazijskom kurikulumu: prvi i najuočljiviji je popis lektirnih djela na kojemu je vrijeme stalo 1980., u popisu je naveden jedan živući hrvatski pjesnik, jedna mrtva hrvatska pjesnikinja, a gotovo četrdeset godina Nobelovaca i Nobelovki, dobitnika i dobitnica Bookera, Pulitzera, Europske nagrade za književnost, Nagrade Vladimir Nazor, Goranova vijenca, nepovratno obrisano. Odustati od toga da se uz klasična djela proučavaju i suvremena djela znači odustati od razvijanja čitateljske kulture.

Neki tvrde da lektira ne služi poticanju čitanja nego obrazovanju. Da nam lektira ne služi poticanju čitanja znamo pouzdano jer 50% starijih od 18 nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja više ne čita knjige, nikad. Ljubitelje pisane riječi ne odgajamo, ali jesmo li onda barem znalci, kompetentni u materinskom jeziku? Pa, prema svim međunarodnim pokazateljima i rezultatima državne mature nismo. Dakle, niti volimo, niti znamo čitati.

Čitanje lektirnih djela, kritičko promišljanje o pročitanome, poticanje ljubavi prema čitanju presudni su za razvijanje čitateljskih navika i uzalud nam sve reforme, kurikulumi, nastavni planovi i programi ako nam djeca nakon izlaska iz škole više nikada ne uzmu knjigu u ruke. Možete ih natjerati da nešto pročitaju, ali ih ne možete natjerati da to zavole.

Drugi je veliki problem gimnazijskog kurikuluma raspored jezičnih sadržaja. Jezično je gradivo opsežnije u odnosu na stari nastavni plan i program, toliko o famoznom rasterećenju, a raspored potpuno nelogičan, u prvom se razredu gimnazije obrađuje morfosintaksa, u drugom sintaksa, u trećem morfologija i u četvrtom fonologija. U prvom razredu uče funkciju padeža u rečenici, a padeže uče u trećem razredu, u prvom razredu uče publicistički stil, u trećem razredu uče što su funkcionalni stilovi. Kada se sustavno i temeljito promatraju jezični sadržaji raspoređeni od  prvog do četvrtog razreda gimnazije, morate se upitati (s tračkom nade) ma li je li neko možda ovdje nešto samo krivo 'kopipejstao'? To je razina dokumenta koji propisuje sadržaje i metode usvajanja materinskog jezika za prvu ključnu kompetenciju za cjeloživotno obrazovanje: komuniciranje na materinskom jeziku. Biti kompetentan čitatelj presudno je za uspjeh u obrazovanju, ako niste kompetentan čitatelj teško da ćete moći svladavati nastavne sadržaje bilo kojeg predmeta uključujući i matematiku.

Strateški ciljevi Nacionalne strategije poticanja čitanja (1) uspostavljanje učinkovitog društvenog okvira za podršku čitanju (2) razvoj čitalačke pismenosti i poticanje čitatelja na aktivno i kritičko čitanje (3) povećanje dostupnosti knjiga i drugih čitalačkih materijala, 15 specifičnih ciljeva i 42 mjere, nažalost nisu postali dijelom ovog dokumenta iako je Ministarstvo znanosti i obrazovanja glavni partner strategije.  U kurikulumu se poticanje čitanja spominje dvaput: u uvodnom dijelu koji je ostao iz nekih prošlih vremena i u 3. razredu OŠ u jednom od ishoda u kojemu se navodi da učenik sudjeluje u programima poticanja čitanja u školskoj knjižnici.

Ovako koncipiran popis lektire onemogućit će i školskim knjižničarima nabavu bilo kakvih drugih naslova od propisanih pa je pitanje otkud će učenici i nastavnici moći posuđivati suvremena djela koja bi trebali planirati u nastavi? Potrebno je u knjižnom fondu imati barem desetak primjeraka djela da biste omogućili učenicima jednog razreda da isto djelo pročitaju u nekom normalnom roku. Tko će odlučiti koja će to djela biti? Sasvim je jasno da je formalno navođenje slobode planiranja i mogućnosti izbora suvremenih djela u kurikulumu, za kojim će vjerojatno posegnuti u svoju obranu autori ove verzije dokumenta, samo mrtvo slovo. 

-
Emica Calogjera Rogić
diplomirala je kroatistiku i južnoslavenske filologije, magistrirala je na Odsjeku za komparativnu književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bila je profesorica hrvatskog jezika i književnosti u zagrebačkoj VII. gimnaziji, zatim u Hrvatskoj školi „Bartol Kašić'' u Lyonu i Dijonu te lektorica za hrvatski jezik na Sorboni u Parizu. Godine 2014. imenovana je članicom stručnog povjerenstvo za izradu Nacionalne strategije poticanja čitanja. Urednica je za jezike, dječju knjigu i časopise u Školskoj knjizi.
 

Silvija Šesto : Ovime je zabijen zadnji čavao na Nacionalnu strategiju poticanja čitanja

Ispričavam se što ću biti pomalo i riječnooštra, no samo ću pokušati uhvatiti mali reciprocitet one strane koja prije vikenda, zadnji dan u tjednu objavljuje nešto i to s greškom (rečenica koja s dvotočkom najavljuje neki popis kojeg nema jedna je u nizu nebuloza) u Narodnim novinama zato da ispoštuje formalnost uzaludno potrošenih europskih i sredstava hrvatskih poreznih obveznika, ona strana koja nije u stanju uzeti korektora da provjeri tipfelere i ostale nebuloze prethodnih prijedloga proširenih popisa lektire koji su sad preko vikenda doslovno ukinuti i ona strana koja govori o reformi koja je doslovno zaustavila Nacionalnu strategiju poticanja čitanja koja je ionako mrtvo skupo slovo na papiru, jer u ovom lancu ignorantske neprovedive proizvoljnosti gube svi, od autora, izdavača, distributera, tiskara, knjižara, a ponajviše djece, djece, tog vječnog hrvatskog alibija za polupismene uhljebe koji se ne mogu nositi s ideološkim izazovima stoljeća u koje smo duboko zagazili, već dapače, i sami su ideološki zatrovani najvećom hrvatskom ideologijom a to je „neodgovornost za budućnost“. Ovdje govorim samo o naprasnom ukidanju raznoraznih prijedloga proširenih popisa lektire, o ostalom tekstu koji je dosadan do bola i zapravo ništa ne predstavlja u praksi bolje da ne počnem, jer nadmašuju one nadaleko poznate predgovore likovnih izložbi (čast izuzecima) čije značenje je nemoguće dešifrirati i autoru predgovora i publici a ponajmanje autoru čijim radovima je predgovor namijenjen.

Vratili smo se na početak. Do stoljeća sedmog. Popis je apsolutno demotivirajući kad govorimo u kontekstu poticanja čitanja. Posao je odrađen krnjom objavom u Narodnim novinama, otfikarene su godine i godine zanimljive, vrijedne i nagrađivane produkcije, velika sredstva koja su hranila one koji su sve to radili zaboravivši za koga, a najmanje se koordiniravši s prijateljskim ministarstvom kulture u kojem su se dijelila također velika sredstva na blebetanje o poticanju čitanja bez praktičnog, realnog i objektivnog sagledavanja situacije kakva je na terenu. A na terenu je nesustavno financiranje krajnjeg korisnika, apsolutna teorija bez primjesa prakse, bljutavost prizivanja riječi reforma koja u meni izaziva samo gorčinu, jer mi je od šuvarenja dosta eksperimentiranja nad onima koji su kao naša budućnost, a već danas pakiraju kofere kako bi živjeli u nekoj uređenijoj zemlji. Sve to neodoljivo me asocira na onu „pri ovom eksperimentu nije žrtvovana niti jedna životinja“, no u ovom slučaju već dugo je na djelu ona „pri ovim eksperimentima žrtvovane su generacije i generacije, al smo zato mi koji smo eksperimentirali sasvim okej živjeli na plaćicama“.

Nabacit ću samo nekakvim redom neke od autora bačene u had tzv. „izbora“ koji je prebačen na učiteljska leđa. Ljudi koji su to radili, a stručnjaci za područje književnosti vjerojatno nisu, za književnost za djecu i mlade sigurna sam da nisu jer nitko od doktora književnosti za djecu i mlade nije uključen u izradu tog vrlo osjetljivog posla, a koji doista znaju produkciju i čitaju, ljudi moji, čitaju za razliku od tajnovitih likova koji su u stanju počiniti ovakav književnocid i nemaju pojma kakvo je stanje na terenu. Ovakvo brisanje suvremenih djela demotivirat će i novu produkciju i doslovno uništiti jedan veliki živi organizam koji u klimavoj knjižarskoj mreži mora i želi doprijeti do mladih čitatelja. Situacija u kojoj su izjednačeni ambiciozni mediokriteti s onima koji su nestali s popisa izborne lektire poput Bauera, Čapeka, Ćopića, Femenića, Sanje Pilić, Sanje Polak, Pongrašića, Prosenjaka, Sunčane Škrinjarić, Ratka Zvrka, Nade Iveljić, Kovačević Hrvoja, Sanje Lovrenčić, Tita Bilopavlovića, Hrvoja Hitreca, Dubravka Horvatića, Paje Kanižaja, Krilića, Ane Frank, Jože Horvata, Bužimskog, Kishona, Zagorke, Miloša, Tribusona, Melite Rundek, Andrića, Cervantesa, Čehova, Desnice, Ezopa, Hessea, Kundere, Marinkovića, Orwella, Baretića, Slamniga, Majdaka, Julijane Matanović, Kristiana Novaka, Tomića, Irene Vrkljan, hej!!!... Nažalost, iz provjerenih izvora znam kako je sve išlo, ne pitajte me kako, no kajanje je već na djelu i budalaština svih budalaština pokušava se sanirati idiotskim savjetima da se prošireni popisi prilažu na nekim fakultativnim dokumentima, što se kosi i sa zakonom i s ozbiljnošću rada svih na ovom „svemirskom kurikulu iz srednjeg vijeka“ i s pameću. Uostalom, kao predsjednica udruge pisaca za djecu sa 160 članova uljudno sam zamolila da nas ministrica primi, no nisam u šest mjeseci dobila čak ni odgovor, a posebice sam htjela upozoriti na navadu da se takvi fakultativni dokumenti i udžbenici u cjelini tiskaju s reguliranim autorskim pravima, osobito nas živih autora koji smo po novom kurikulu za one koji su ga stvarali žestoko mrtvi.

Nastavnici su u doista nezgodnoj poziciji i na njih se svaljuje sve. Pa sad, ideologijom i jalovom politikom zatrovanu državu, a koja funkcionira doista kao neki d.d. u kojem se smjenjuju halapljivi gutači sredstava uznika/poreznih obveznika bacamo u vatru da izaberu nešto „iz glave“. Hoće li ideologijom zatrovane sredine odobriti izbor nastavnika, hoće li izbor biti dovoljno lijevi, desni, domoljuban, nedomoljuban uz ignoranciju vrijednosti književnog djela kao takvog, težak je zadatak. Često putujem pa znam kako je u manjim sredinama. Često putujem pa znam kako je s (ne)financiranjem škola u pogledu nabavke novih naslova, ponekad sve ovisi o ravnateljskoj funkciji koja je i opet stranački definirana. Mi smo i bez revolucije pojeli svoju djecu, gušimo se u magli i slijedimo guske, atmosfera je jeziva i većina nas kulturnjaka, raspršena preživljavanjem nije u stanju artikulirati akciju u kojoj bi bili, kako je to sad popularno reći „vidljivi“ u p. materinu. Ovakvo rješenje je jednostavno nebulozno i umjesto da se prošireni popisi šire, da u njih ulaze svježa djela, svi nagrađeni, cijenjeni, čitani i obožavani autori zajedno sa svojim (ne)djelima bačeni su u ropotarnicu kratkotrajnog ali djelotvornog idiotizma aktualne klike. No, svakojaki izbori su pred nama i s obzirom da je šačica neprijepornih djela ostavljena kao obvezna, gospoda koja pretendiraju na raznorazne fotelje neće se imati oko čega prepucavati. Možda je to mala pozitiva za neke od autora koji godinama trpe linč kojekakvih zgubidana kojima na putu do omiljene fotelje ništa nije sveto, pa ni vlastita djeca.

Ovime je zabijen zadnji čavao na Nacionalnu strategiju poticanja čitanja. Znam kako funkcioniraju stvari, imam u nogama tisuće književnih susreta, pred očima su mi tisuće škola, knjižnica i mnoštvo djece koja doista nemaju sreće u državi koja se djecom služi samo deklarativno kako bi namicala sredstva za daljnja jalova blebetanja, tone papira i gomile gluposti koje će najmanje služiti njima. Ovaj neviđeni blam vrhunska je neodgovornost prema generacijama koje dolaze, nepoštivanje ikakvih vrijednosnih sustava, ponižavanje stručnih ljudi, o autorima da ne govorim. Autori su već navikli na renesansu kretenizma, što nije loš materijal za pisanje, no tko će to, ili tko će išta čitati uz ovaj idiotizam koji su mogli počiniti samo oni koji ne čitaju i ne vole čitati.

-
Silvija Šesto
, završila je Centar za kulturu i umjetnost, te diplomirala filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pisala je scenarije za radijske, televizijske i propagandne emisije, osmišljavala reklamne kampanje i slogane.  Napisala je pedesetak knjiga za djecu i za odrasle, pjesničkih i dramskih knjiga. Jedna je od pokretačica i potpredsjednica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade (“klub prvih pisaca”).
 

Diana Zalar : Dosadašnji popis preporučene literature bio je važan i potreban

Svrha popisa preporučene lektirne literature jest da pomogne i usmjeri nastavnike na vrijedne i djeci zanimljive suvremenije knjige koje mogu preporučiti učenicima i o njima razgovarati na satovima književnosti. Naravno, ne sumnjam da postoje nastavnici koji čitaju suvremene knjige i usavršavaju se u saznanjima o književnosti, no ne možemo od njih očekivati da imaju uvid u višegodišnju produkciju na hrvatskome prostoru, kao i prijevodnu literaturu. Treba znati da je suvremena produkcija knjiga za djecu i mlade vrlo raznovrsna. Produkcija je bogata. Na desetak godišnjih natječaja u nas za najbolje dječje slikovnice, romane, zbirke priča, zbirke poezije i dramskih djela stiže godišnje više od stotinu izdanja. Ako to pomnožimo sa brojem godina od kada se popisi preporučenih knjiga nisu ažurirali, dolazimo do vrtoglavih brojki. Naravno, ne može se reći da su to sve knjige koje zaslužuju pozornost nastavnika. Stoga je iluzorno da se suvremena produkcija u osnovnoj školi može pratiti bez potpore stručnih osoba kojima je uži interes svjetska i hrvatska dječja književnost i književnost za mladež.

Uzmimo u obzir i da su naši nastavnici na osnovnim školama (a također i u srednjim školama) ne samo intelektualni i pedagoški radnici, već i osobe koje se na dnevnoj bazi moraju „hrvati“ s tablicama i rubrikama u planovima, e-dnevnicima, s dokumentacijama svih mogućih tipova (počam od pisanih radova, zadaća, praćenja i vrednovanja, svakovrsnih zapisnika, mentoriranja studenata, ocjenjivanja pripravnika, pripremanja nastave za djecu s poteškoćama, unošenja podataka o projektima i terenskim nastavama…), pa je lako zaključiti da im malo vremena ostaje za čitanje dvije do tri knjige na dan – kako bi dobro poznavali recentnu produkciju. Osim toga, odgovorno tvrdim da mlade profesorice koje dolaze u osnovne škole moraju i te kako same uprijeti da se osjete kompetentnima u području dječje književnosti.

Isto tako, nakon ukinuća časopisa "Književnost i dijete", ne postoji stručni časopis koji bi bio putokaz ovoj populaciji kroz bespuća naše literature. Stoga sam mišljenja da je dosadašnji popis preporučene literature bio važan i potreban. Trebao bi postojati i trebalo bi ga svakih nekoliko godina ažurirati. Nije on samo pomoć stručnim osobama koje rade s djecom i mladima, već i puno šire.  Isto tako, nastavnici trebaju imati mogućnost da i mimo toga popisa preporuče djeci neke knjige koje možda nisu na tome popisu, ali bi oni o njima željeli razgovarati sa djecom u razredu.

-
Diana Zalar
, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1990. Jugoslavenske jezike i književnosti, magistrirala je 1994. i doktorirala 2002. Nakon završetka studija radi kao profesorica u osnovnoj školi, potom u studijskoj knjižnici Učiteljskog fakulteta. Od 1996. u zvanju je asistentice na toj instituciji, a od 2016. redovita profesorica. Predaje kolegije vezane uz dječju književnost, a autorica je znanstvenih i stručnih radova, više antologija itd.
 

Hrvatsko društvo pisaca  i  Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade : Priopćenje

Nakon što je zbog neviđenih javnih i političkih pritisaka propala kurikularna reforma Borisa Jokića i njegova tima, nakon što je ispisano valjda stotine stranica komentara i polemika o famoznom popisu lektire i podobnim i nepodobnim autorima, nakon što su se razne interesne skupine i pojedinci uključili u rastakanje dobre ideje o reformi školstva, pitanje obrazovanja je konačno u Hrvatskoj postalo prvorazredno političko pitanje. Kažemo konačno, jer do tada za obrazovanje i školstvo kao da nikoga na vodećim političkim funkcijama nije bilo briga. Kurikularna reforma bila je i povod za najveće demonstracije u Hrvatskoj poslije famoznog prosvjeda za „Stojedinicu“. Iz takve energije i otpora rigidnim idejama i osobnim interesima koji su srušili Jokićevu reformu i oni ne tako naivni imali su pravo nadati se nečem boljem za hrvatsko školstvo.

Kurikulum hrvatskog jezika objavljen u Narodnim novinama po kojem će se od sljedeće školske godine poučavati ovaj predmet nije, nažalost, donio ništa bolje. Štoviše, to je veliko razočaranje. Ponajprije zato što je sustavno iznevjereno sve ono zbog čega je reforma i pokrenuta. U prvom redu iz kurikuluma su izbačeni svi suvremeni hrvatski i strani autori i to bez suglasnosti stručnog tima koji je dokument i izradio. Ministrica Blaženka Divjak zatražila je mišljenje Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Filozofskog fakulteta u Rijeci, Filozofskog Fakulteta u Zagrebu i Fakulteta organizacije i informatike. Problem je u tome što se ne zna TKO je u tim institucijama sudjelovao u ovoj konačnoj verziji koja svima izgleda kao kafkijanska noćna mora. To je kurikulum čiji se konačni autori skrivaju iza imena institucija. Veliki Sud i nepoznat netko donijeli su odluku, sve je objavljeno u Narodnim novinama i kraj priče.

A prvotna ideja je i bila da se postojeća lektira „osvježi“ suvremenim piscima i njihovim tekstovima. Onim tekstovima koji su po svojoj temi, problemima i jeziku bliži djeci i mladima koji ih kao lektirne naslove moraju čitati. Već je desetljećima jasno da neki tekstovi klasika, ma koliko bili važni za književnu povijest, sustavno odbijaju mlade od čitanja. Važna je ideja tog kurikuluma bila odgojiti čitatelje. A umjesto toga, učinjeno je upravo suprotno: iz novog kurikuluma izbačeni su suvremeni autori. Umjesto pametne ravnoteže klasika i suvremenih pisaca u kurikulumu, sada imamo samo klasike. Doduše, u uputama nastavnicima stoji da se potiče nastavnike da za poučavanje izaberu suvremene tekstove ili da aktualiziraju tekst klasika nekim suvremenim tekstom. Ali kojim?

Argument da će nastavnici sami birati djela suvremenih autora i da im je pri tome dana potpuna sloboda naprosto ne stoji. Prva kurikularna reforma datira još iz 2016. godine i od tada do danas traju polemike o podobnosti i nepodobnosti određenih autora, napisano je stotine stranica o nepodobnim piscima, o svim tim užasima kojima bi suvremena književnost mogla zatrovati mlade duše, a nastavnike se plašilo i sudskim progonima i pravobraniteljicom za djecu. Vjerujem da će se i u tako naelektriziranoj atmosferi neki nastavnici usuditi posegnuti za romanima Olje Savičević Ivančević, Ivane Bodrožić, Renata Baretića, Ante Tomića ili Kristiana Novaka te za poezijom Eveline Rudan ili Anke Žagar. Bit će, nažalost, i mnogo onih koji to neće činiti. Onih koji će se opravdano bojati pritiska roditelja ili kolega u školi, novinskih tekstova i portala. Jer, nema danas osjetljivije stvari nego što su duše djece i nego što je lektira. Smatramo da nije trebalo ukloniti prošireni popis suvremenih hrvatskih i stranih autora jer bi on bio nastavnicima dobar orijentir u ovako velikoj promjeni kao što je nova  reforma.

Druga ideja bila je obrnuti proces, pa da se umjesto od starijih pisaca, Egipta, Grčke i Rima, krene od suvremenih pisaca i tako olakša djeci razumijevanje književnog teksta i postigne možda ono najvažnije: da djeca počnu uživati u čitanju. U novom kurikulumu imamo recimo i to da učenik prepoznaje i opisuje književni tekst u književnopovijesnom, društvenom i kulturnom kontekstu. Nizanjem klasika i njihovim smještanjem u kontekst razdoblja, vraćamo se zapravo na staro. Tri godine žučnih polemika, a ništa se zapravo nije promijenilo.

Treba naglasiti i da aktualni kurikulum niti u jednom svom dijelu nije u skladu sa Strategijom poticanja čitanja koju je Vlada Republike Hrvatske prihvatila na sjednici 2. 11. 2017. godine, a koju su izradili Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH. Cilj je spomenute Strategije poticanje čitanja i razvoj kulture čitanja, što će omogućiti što širim društvenim slojevima čitanje sa zadovoljstvom i razumijevanjem. Strategija je zamišljena kao niz akcija za poticanje čitanja od vrtića pa sve do domova umirovljenika, a u to svakako spadaju i učenici osnovnih i srednjih škola. Pogotovo učenici. Ono što je konačno prihvaćeno kao lektira tragično će unazaditi sve pokušaje da se učenike starijih razreda osnovne i srednjih škola potakne na masovnije čitanje. Kao da netko u ovoj zemlji sustavno radi protiv učinkovitijeg i suvremenijeg školstva.

Kao strukovne udruge koje okupljaju pisce oštro se protivimo takvim lošim eksperimentima s djecom koja bi trebala postati budući čitatelji. I, naravno, ne radimo to prvenstveno u svoje ime, u ime toga jesu li naši članovi na nekom od nekoliko proširenih pa kraćenih popisa lektire ili nisu, nego u ime generacija koje će tek ući u avanturu čitanja kad se upišu u prvi razred osnovne škole. Ovaj dokument koji se donosio za budućnost s njom, nažalost, nema veze. Opet nas je sustiglo pretprošlo stoljeće, a na ozbiljnom smo putu još dalje unatrag.

-
Hrvatsko društvo pisaca
Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade
 

Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade : Pismo ministrici Blaženki Divjak


Poštovana gospođo ministrice,
 
Sa žaljenjem smo primili na znanje da su iz kurikula za osnovu i srednju školu izostavljeni brojni ugledni suvremeni hrvatski književnici, te da se njihova djela neće više čitati u našim školama. Želimo Vas podsjetiti da je u malih naroda i malih književnosti uvijek bio presudan moment poznavanja vlastite književnosti i radi čuvanja svoga nacionalnog identiteta a i radi razvijanja pismenosti i navike čitanja, jer se pokazalo da djeca i mladi najbolje razumijevaju one književne tekstove koji su im bliski i po tematici i po prostorima u kojima se radnja književnih djela zbiva. Nemamo ništa protiv vrijednih odabranih obveznih naslova koje je povjerenstvo odabralo, ali – želimo Vas podsjetiti da je povjerenstvo imalo do sada i veliki popis “PREPORUČENIH NASLOVA” koji su bili bitan orijentir nastavnicima, roditeljima i djeci pri odlučivanju o tome koja će se djela obrađivati na satu hrvatskog jezika i književnosti, i trebalo nadopuniti a ne posve ukinuti.

Upravo uz ta “preporučena” djela afirmirala se hrvatska književnost, a u djece se razvijala istinska ljubav prema knjizi i čitanju koja je više nego presudna u ovo vrijeme digitalnih medija i otuđivanja najmlađih čitatelja od knjige i umjetnosti. Tu su presudni tekstovi suvremenih autora, jer su oni mladim čitateljima po svome senzibilitetu najbliži.  U izrazito globaliziranom svijetu, briga za nacionalnu književnost i hrvatski jezik, svima bi nam trebala biti prioritetom – inače ćemo posumnjati da se sve ovo čini sustavno s namjerom da se mladi ljudi pripreme za novi val iseljevanja netom nakon što završe formalno obrazovanje.

Stoga Vas molimo i zahtijevamo da povjerenstvo sačini i širi izbor proširene preporučene lektire u kojoj će dominirati suvremeni hrvatski književnici, uzimajući u obzir i djela koja se dosad nisu našla na tom popisu a nagrađivana su i kritički ocijenjena kao vrijedna, te da se to ne prepušta nastavnicima, koji u moru naslova koji se pojavljuju, uz svoje svakodnevne obveze, sigurno neće moći biti stručnim selektorima i antologičarima tekuće književne produkcije.

U nadi da ćete poslušati glas struke i hrvatskih književnika, srdačno Vas pozdravljamo, te ostajemo spremni za dijalog po ovome pitanju.
 
Upravni Odbor
Hrvatskih književnika za djecu i mlade

-
Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade
 

Zvonimir Bulaja : Dobro je izbor prepustiti nastavnicima

Meni je novi koncept lektire načelno u redu. Manje opterećenja, više izbornosti, više slobode. Ovo makar u teoriji rješava sve probleme. U teoriji. U praksi – sve će ovisiti o nastavnicima, njihovoj motiviranosti, volji da novim atraktivnim naslovima učenike pokušaju pridobiti na čitanje. No tako je zapravo bilo i do sada. Moja zadnja profesorica u gimnaziji, prije dosta godina, krajem Juge, radila je s nama po najmodernijem zamislivom sustavu. I odmah nam rekla da ju propisani plan i program ne zanimaju. Jedan od razloga što sam na kraju studirao književnost i bavim se knjigom. Čujem da sličan, vrlo otvoren, kreativan i poticajan pristup ima i prof. Ferić, jedan od autora s ranije predloženog popisa koji je izazvao najviše rasprava.

Pozdravljam dakle to što je popis obaveznog štiva znatno skraćen, koliko god to bilo suprotno mojim osobnim interesima kao urednika projekta eLektire, jer što je više naslova, to meni više posla. Kao roditelj dobro znam da je postojeći popis s oko 25 naslova godišnje u gimnaziji bio previše zahtjevan i previše ambiciozan, a krajnji je rezultat bilo to da se ili nije stizalo sve raditi i utrpati sve to u realnu satnicu, ili pak djeca nisu stizala sve pročitati pa su se snalazila s prepričanim verzijama, "gledanjem filma" i sličnim "varanjima". U susjednim zemljama popis lektire sveden je na desetak naslova, jedan mjesečno, što je nekakva krajnja gornja granica unutar zdravog razuma.

Odustajanje od "fiksnog" popisa izborne lektire i puna autonomija nastavnika po meni je mudro, solomonsko rješenje... elegantno su se izbjegle sve zaista suvišne ideološke rasprave. Dobro je izbor prepustiti nastavnicima jer teško je zamisliti kako bi neki učitelj koji je praktični vjernik s učenicima radio nekog autora sa posve, ekstremno suprotnim sustavom vrijednosti, a i obratno. Zašto ih na to siliti?

Vidio sam komentar da sad učitelji taman mogu odabrati Nives Celzijus ili Paula Coelha – mislim da se tako nešto ipak ne može dogoditi jer postoji nekakav "quality check" – od strane učenika, a i roditelja. Ne znam kako bih osobno reagirao da mi mali dođe doma i kaže da im je sljedeća lektira neki šund ili, nedajbože, Mile Budak.

Otvorila se i mogućnost da nastavnici odaberu nekog autora koji je regionalno značajan a nije na nacionalnom popisu, recimo Jozu Ivakića u Slavoniji, Matu Vodopića u Dubrovniku i slično.

Postoje doduše rizici konformizma - možemo očekivati da će stariji nastavnici nastaviti raditi iste knjige kao i do sada, jer im se neće dati raditi nove pripreme. Također ne mogu zamisliti situaciju u kojoj bi neki učitelj predložio - recimo - Danila Kiša. Jer će se uvijek naći roditelja koji će komentirati u stilu: "kako to četnik!".

To što niti jedan srpski autor nije bio na dosadašnjem popisu, uz "uvjetnu" iznimku Andrića, bila je moja glavna zamjerka starom popisu lektire, na kojemu su ostali Prešeren i Cankar (mada dvojim da su se doista i čitali). Suvremena srpska književnost ima sjajnih autora, red je da se učenici barem donekle s njom upoznaju. A sad – prepustimo učiteljima da odluče hoće li se čitati Borges ili Márquez, jer za obadvojicu vjerojatno nema vremena. Ili ono pitanje – "Kako na popisu nema Knuta Hamsuna?" Sad ima!

Što se Nacionalne strategije za poticanje čitanja tiče - ona nije zaživjela, na žalost. Još uvijek se ništa konkretno nije napravilo. Tako da na ovo ne mogu odgovoriti, premda sam bio dio tima koji ju je sastavio. Promjene popisa lektire i sustava rada u školama sa Strategijom imaju, koliko vidim, samo vrlo općenite poveznice.

-
Zvonimir Bulaja, diplomirao je filozofiju, komparativnu književnost i informatologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Jedan je od pionira e-nakladništva u Hrvatskoj, danas urednik projekta eLektire. Godine 2014. imenovan je za člana Povjerenstva za izradu Nacionalne strategije poticanja čitanja.
 

Marija Ott Franolić : Zakonom propisana zastarjela dosada

Obavezno čitanje u Hrvatskoj nema veze s užitkom, slobodnim izborom, interesima, karakterom, iskustvom, spolom ili rodom učenika, ono je zakonom propisana zastarjela dosada. Dokazao je to i najnoviji popis obaveznih djela lektire  za osnovne i srednje škole objavljen u Kurikulumu hrvatskoga jezika za strukovne škole i gimnazije u Narodnim novinama.

Lektira je najmasovnije čitanje i njezin bi osnovni cilj trebao bi biti stvaranje čitatelja. Djeca bi iz škole trebala izaći misleći da je čitanje zabavno, privlačno, i već imati iza sebe nekoliko najdražih naslova i suvremenih pisaca. Trebali bi sami birati knjige, razmjenjivati ih i o njima razgovarati u svoje slobodno vrijeme. Kad se stvore takvi čitatelji, oni će onda jednom možda posegnuti i za klasicima. Ali obrnuto ne ide – Kanconijer pročitan u petnaestoj godini nikog živog neće ponukati na čitanje.

No u Hrvatskoj već godinama (čini se stoljećima), lektira nije popis zabavne i privlačne literature za kojom će djeca rado posezati, ona djeci nudi isključivo knjige koje će im – navodno – približiti prošlost i upoznati ih s hrvatskom baštinom. Iako i ptice na grani znaju da zadati današnjoj djeci klasike znači osuditi ih na nečitanje. Jer opisi klasičnih djela prepisuju se s interneta, da bi se potom u bilježnicu u rubriku dojam o djelu lagalo da ti se djelo baš jako svidjelo. Nisu djeca glupa – škola ih rano nauči da lektira nije ništa osobno, da nema veze s njima, da je to samo još jedna forma koju treba zadovoljiti bez razmišljanja i unošenja stava. Tako se ne potiču znatiželja, kreativnost, užitak i aktivnost, nego se generiraju poslušni, ksenofobni i pasivni građani.

Uklapa se u to i novi kurikulum, sastavljen ulagivački, bez stava i pretjeranog razmišljanja. Pun je kontradikcija, primjerice: „Osobito se naglašava poticanje čitanja iz užitka i potrebe, stjecanje čitateljskih navika i čitateljske kulture, stoga su vrlo važni sadržaji koji omogućuju učeniku slobodan izbor tekstova za čitanje.“ A s druge strane učenik bira jedan naslov godišnje! Ili: „Učenik izražava svoja zapažanja, misli i osjećaje nakon slušanja/čitanja književnoga teksta i povezuje ih s vlastitim iskustvom“ Pitam se u kojem će tekstu djeca više uživati: u Petrarcinom Kanconijeru kao petnaestogodišnjaci,  Držićevoj Noveli od stanca kao šesnaestogodišnjaci ili će ih na čitanje u budućnosti i povezivanje s vlastitim iskustvom ipak najviše ponukati Smrt Smail age Čengića u sedamnaestoj?

Reći će neki da obavezan popis djela nije problem jer postoji veliki popis alternativnih knjiga koje profesori sami mogu izabrati. Ali prebacivati odgovornost na inovacije u programu na leđa profesora i nastavnika je ne samo nedovoljno već i nepravedno. Već ih se premalo nagrađuje, bore se s nemilosrdnom birokracijom, zbunjenim tinejdžerima i nabrijanim roditeljima. Oni nisu, niti trebaju biti, nad-učitelji i nad-nastavnici, većina je njih prosječna i posegnut će za lakšim rješenjem. Naravno da će govoriti o Petrarci ili Šenoi za kojeg se trebaju manje pripremati, te će samo rijetki entuzijastični pripremati nova predavanja o zanimljivoj i djeci možda bližoj poeziji Sylvije Plath ili prozi Umberta Eca. 

Osim toga alternativni popis djela je patrijarhalan i već zastario. Najnoviji je roman Umberta Eca Ime ruže iz 1980., od živih hrvatskih pisaca tu su samo Danijel Dragojević, Pavao Pavličić i Miro Gavran. Na cijelom popisu ima samo pet spisateljica. Obavezne su Ivana Brlić Mažuranić (potpuno promašeno, čita se u nižim razredima, a i odraslima ju je danas teško razumjeti) i Nada Mihelčić. S alternativnog popisa moguće je izabrati Vesnu Parun, Sylviju Plath i Virginiju Woolf.

Kurikulum je osim toga u izravnoj kontradikciji s Nacionalnom strategijom poticanja čitanja koja je službeno na vladi usvojena 2017. Taj zaboravljeni i očito nepotrebni dokument navodi da valja „Promijeniti predmetne nastavne programe (hrvatskog jezika i svih ostalih predmeta gdje je to prikladno) tako da svojim ciljevima, ishodima i sadržajima izravno promiču i osnažuju razvoj potrebe za čitanjem, kritičkog čitanja i čitanja iz užitka“. 

Za sada statistike pokazuju da polovina građana Hrvatske ne čita ništa niti ih čitanje zanima. S ovakvim stavom prema čitanju, neće proći dugo i broj će se čitatelja spustiti na 25%. I nikoga to ne bi trebalo iznenaditi, jer iz užitka će čitati isključivo mladi ljudi čija je motivacija dovoljno jaka da ih čak ni lektira u tome nije uspjela pokolebati.

-
Marija Ott Franolić studirala je ruski jezik i komparativnu književnost, a doktorirala na ženskim autobiografskim tekstovima i ženskoj povijesti. Objavljuje znanstvene i popularne članke. Članica je udruge Blaberon za poticanje čitanja i kritičkog mišljenja. Godine 2014. imenovana je za članicu Povjerenstva za izradu Nacionalne strategije poticanja čitanja.
 

Korana Serdarević: Tramvaj koji smo čekali neće stići

Kurikulum za predmet Hrvatski jezik, koji se razvio kao političko i društveno pitanje, a ne samo stvar struke, predstavlja u svojoj konačnoj verziji licemjerno pranje ruku odgovorne manjine. Tramvaj koji smo čekali neće stići jer reforma bez hrabrosti ne postoji.

Svjesna sam da će sastavljači dokumenta kritičarima tumačiti da je promjena na razini cjelokupnog shvaćanja predmeta, da sve ide u skladu s autonomijom nastavnika te da  kurikulum razne slobode skriva u rečenicama nakrcanim novom terminologijom Škole za život. Kritičare će kriviti da te rečenice ne znaju iščitati jer nije istina da se suvremeni tekstovi ne smiju obrađivati – samo nema niti jednog predloženog naslova.

Pokušat ću vrlo kratko na primjeru iz prakse objasniti što znači moja sloboda izbora u odnosu na propisani popis književnih djela. Suvremene autore sam u nastavu uvodila i dosad, bez ovakve službene dozvole. Nedavno sam tako poziciju pripovjedača tumačila na kratkoj priči Olje Savičević Ivančević, autorice o čijem radu ne moram puno govoriti kako bih opravdala izbor, bar ne čitateljima ovog portala. Priča „Moglo bi se reći da je ovo priča“ (koja ima i sjajnu kratkometražnu ekranizaciju) na mnogo je razina, po mome sudu, mogla mladog čitatelja navesti na razmišljanje o (ne)pouzdanosti pripovjednog glasa i s užitkom sam – da se poslužim primjerenim diskursom – planirala aktivnosti za ostvarenje ishoda nastavnog sata. Djelo se većini učenika svidjelo, nekima nije, neki su ostali hladnokrvni, no mogućnosti pripovjedača su postale jasne. Međutim, jedan se roditelj pobunio zbog neprimjerenosti teksta koji sadrži između ostaloga prikaz spolnog čina. Nazvao me i pitao je li to djelo na popisu nacionalnog kurikuluma. Rekla sam da nije, da sam ga odabrala ja i da predstavlja takozvanu slobodnu lektiru. Roditelj nije bio ni neobrazovan ni bezobrazan, samo čvrsto uvjeren da moj izbor ugrožava djecu i da ih od toga treba zaštititi. U obrani sam uputila roditelja na Salingera (koji je tada bio na nacionalnom popisu, a sada više nije!) koji u kultnom romanu također problematizira seks, naglašavajući da lektira ne može biti lišena tema koje su dio života, a društvo ih tabuizira. Da ona ne služi za šutnju i prihvaćanje, već za tumačenje i raspravljanje. Da ona ne zatvara poglavlja, već ih otvara. No, koliko god ja ulazila u smisao interpretacije suvremenog djela, bilo je jasno da sam dobila po prstima jer su iza zgroženog roditelja udruge koje će potvrditi skandaloznost mog izbora, a iza mene, entuzijastične nastavnice koja je na nastavi obrađivala suvremeno djelo koje nije izrijekom spomenuto ni na kakvom službenom popisu – nitko.

Ponovit ću očigledno: pozicija nastavnika u društvu već dugo nije cijenjena, a među prosvjetarima ima naravno puno različitih ljudi. Moja hrabrost da odaberem po mnogima izvrsnu suvremenu priču nije jednaka hrabrosti sastavljača popisa književnih djela u nacionalnom kurikulumu. Moja je naprosto neproporcionalno veća i na njoj se novim nacionalnim kurikulumom bezobrazno i licemjerno inzistira. Sastavljači se nisu htjeli boriti s konzervativizmom i vrijednosnim sudovima raznih akademika i heterogene javnosti, odlučili su svojim ziheraškim postupkom radije obezvrijediti djela brojnih živućih pisaca.

Naime, popis strogo kanonske lektire ne svjedoči samo o ignoriranju ciljeva očigledno nebitne Nacionalne strategije za poticanje čitanja, on je i svojevrsni „statement“ s najviše razine: pravu književnost, koja je obranjena državnim pečatom i koju djeca i mladi moraju čitati da odrastu u ljude kakve želimo, napisali su autori s popisa. Crno na bijelo, književnost stoga i dalje pripada mrtvim bijelim muškarcima; u takvoj književnosti nema mjesta suvremenim tekstovima, tekstovima koji progovaraju o našoj sadašnjosti, izazivaju prijepore, proturječe, otimaju se kanonu. Istovremeno i paradoksalno, kurikulum navodi da predmet Hrvatski jezik treba biti„preduvjet osobnomu razvoju, uspješnom školovanju, cjeloživotnom učenju te kritičkomu odnosu prema nizu pojava u društvenome i poslovnom životu“. Što je sve dovelo do ovakvog konačnog popisa djela za obradu u školama, ne znam. Znam da će odsad, baš kao i dosad, ljubav prema knjizi i čitanju razvijati tek šačica nastavnika entuzijasta.

-
Korana Serdarević, književnica, gimnazijska profesorica i autorica novih udžbenika za predmet Hrvatski jezik prema novom/im kurikulumom/ima (trenutno sudjeluje u preuređivanju onog pisanog za eksperimentalnu provedbu reforme prema kurikulumu iz veljače 2018.)

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –