Ivica Ðikić : Sanjao sam slonove
Sredinom devedesetih, tada devetnaestogodišnji Ivica Ðikić postao je novinar splitskog tjednika Feral Tribune. Što je Feral značio u političkom i medijskom ozračju devedesetih danas ne treba posebno isticati premda ozbiljnu monografiju o kulturnom značaju "Ferala" još uvijek čekamo. Bilo kako bilo, gotovo desetogodišnji rad u ovom listu (i urednička pozicija koja je došla kasnije) obilježio je gotovo cjelokupan novinarski i književni opus Ivice Ðikića. Od estetike i poetike pa do ideološkog svjetonazora.
U svojih trideset i nešto godina života, uz brojne novinarske tekstove Ðikić je napisao i sjajnu zbirku priča "Ništa sljezove boje", kratki roman "Cirkus Columbia" (kojeg je ekranizirao Denis Tanović), političku biografiju Stipe Mesića i knjigu o Gotovini u koautosrtvu s Davorom Krilom i Borisom Pavelićem. U svojoj najnovijoj knjizi "Sanjao sam slonove", uvjetno kategoriziranoj kao kriminalistički roman, Ðikić se ponovno vraća devedesetima iz kojih ne može pobjeći.
Nije on, dakako, jedini koji se ne može odmaknuti od Tuđmanove ere - retorika političkih elita uoči izbora redovito nas na to podsjeća. No, povratak devedesetima sam po sebi nije problem. Još uvijek je riječ o „vrućoj temi" koja se nije iscrpila i o kojoj treba razgovarati. Problem leži negdje drugdje, a "Sanjao sam slonove" sjajan je primjer toga. U zadnjih dvadeset godina hrvatska književnost, a zajedno s njome ni cjelokupni kulturni imaginarij, nije uspjela proizvesti heroja - nositelja pozitivne ideološke matrice. Pokušajmo pojasniti.
"Sanjao sam slonove" funkcionira na dvije osnove razine. Jedna od njih razina je romana s ključem, koja ne nudi puno više od novinarskog senzacionalizma, a druga je razina kriminalističkog romana. Razina kriminalističkog romana savršeno ilustrira problematiku heroja. Naime, roman se bavi spregom sitnog i krupnog kriminala, visoke politike, državnog odvjetništva, vojne vrhuške i policijskih činovnika. Korupcija, socijalni darvinizam, politički makijavelizam i kriminalne djelatnosti na ulicama Frankfurta i Zagreba prominentne su figure pomoću kojih se oslikava društveno ozračje devedesetih.
Pripovijedan iz tri perspektive, dvije subjektivne i jedne „objektivne" roman započinje s dva ubojstva - ubojstvom Andrije Sučića, vojnika koji je previše znao i još više pričao i ubojstvom Jadrana Rimca, krupnog kriminalca usko slizanog s moćnicima iz sjene. Za istragu tih ubojstava zaduženi su Boško Krstanović, službenik Službe za nacionalnu sigurnost, i Mara Ištuk, državna tužiteljica. I Boško i Mara naći će se pred nizom nepremostivih problema. Zakulisne igre, nevidljive linije utjecaja i moći, patronati i privatne ambicije na pozornici zemlje u kojoj se svi znaju ograničavaju mogućnost konkretnog djelovanja unutar sustava koje nije sankcionirano od nekoga tko je i sam pripadnik tog istog sustava.
U narednih dvjestotinjak stranica Ðikić će minuciozno secirati politiku i kriminal, povlačeći među njima znak jednakosti, opisat će kompleksne, ljudske karaktere uhvaćene u mrežu ambicija, manipulacija i politike straha, propitivat će moral pojedinca i moral zajednice, odnos istine i motivacije no ni u jednom trenutku neće krenuti u smjeru onoga što bi se odmah iščitalo kao blasfemična i neuvjerljiva ideološka transgresija. I Mara i Boško od početka pripovijesti osuđeni su na neuspjeh. Sustav je nedodirljiv i premoćan.
Okrenimo se na trenutak zemlji koja nas je svojim kulturnim imaginarijem doslovce kolonizirala - Sjedinjenim Američkim Državama. Od samih početaka vlastite države Amerika je od figure predsjednika sustavno izgrađivala mitološku paternalističku figuru. U liku predsjednika utjelovljavala se cjelokupna američka ideologija, a ta retorika do danas nije iščezla iz njihovog diskursa. Samo par godina nakon najveće ideološke krize, par godina nakon afere Watergate, kad je Nixon čitavoj Americi razotkrio mit, Amerika je bila sposobna proizvesti likove heroja u Pakulinom filmu "All the president's men". Bilo je to diskurzivno uvjeravanje kako je sa sustavom sve u redu, kako prava moć u konačnici leži u rukama malih ljudi koji slijede američki san. Ta se retorika perpetuirala i kasnije, poglavito u Reinerovim "Few good men", i služila je kao pozitivni ideološki orjentir koji je potpirivao vjeru u sustav.
"Sanjao sam slonove", roman koji se zasniva na gotovo identičnim stvarima, na razotkrivanju sustava kojim vladaju moćni kriminalci, takvo si što ne može priuštiti. Ne stoga što sam autor ne bi vjerovao u mogućnost heroja, u mogućnost politički neovisnog pravosuđa u sklopu kojeg bezimeni pojedinac može optužiti čak i samog predsjednika države, već stoga što bi čitatelj takvo rješenje prepoznao kao neuvjerljivo, diskurzivno nemoguće rješenje. Razina romana s ključem neprestano nas podsjeća kako se krećemo u realističkom okviru, a realistički okvir hrvatskog stanja cijepljen je od mogućnosti pozitivnog pomaka.
"Sanjao sam slonove" korektno je i kompetentno napisan roman kojim se Ðikić iznova potvrđuje kao talentiran pripovjedač i još talentiraniji analitičar sustava. No, njegova osnovna pripovjedna razina ne čini ga osobito zanimljivim. Na zanimljivosti i važnosti dobiva tek kad ga se promatra kao fenomen. Fenomenološki pristup razotkriva ovaj roman kao manifestaciju jedne specifične psihoze karakteristične za suvremenu hrvatsku književnost. Ista je toliko obilježena stvarnošću da nije u stanju ponuditi ni utjehu fikcije.
Možemo li zamisliti Boška Krstičevića kako poput Toma Cruisea uništava cinične i bahate generale? Odgovor nije ni potrebno izreći.
Ivica Ðikić: "Sanjao sam slonove"
Naklada Ljevak, 2011.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )