J.G. Ballard : Čuda života

I 65 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata još uvijek su popularne rasprave "što bi bilo da je bilo". Što bi bilo da se "Englezi nisu izvukli iz Dunkerquea", "da je Japan napao SSSR a ne Ameriku", "da Hitler u pohodu na SSSR nije podijelio svoje udarne snage", "da su eksplodirale bombe ubačene u zrakoplov s kojim se Hitler vraćao s istočne fronte"...

Uz svako od tih pitanja idu i nagađanja o alternativnim tokovima povijesti: da se Englezi nisu izvukli kod Dunkerquea Velika Britanija bi potpisala primirje, da je Japan 1941. napao SSSR sile Trojnog pakta bi zavladale Evroazijom, da Hitler nije podijelio svoje snage u operaciji Barbarossa Moskva bi pala... I baš kada smo pomislili da smo čuli sve teorije o mogućim povijesnim alternacijama Drugog svjetskog rata - J.G. Ballard (1930.-2009.) se pojavio s jednom od uopće najoriginalnijih i najzanimljivijih.

U svojoj autobiografiji "Čuda života" (2008.), napisanoj na nagovor liječnika koji mu je dijagnosticirao rak prostate, autor "Sudara" i "Carstva sunca" kaže da su Velika Britanija i Francuska prerano ušle u rat! Uprkos objavi rata "Nijemci su svejedno veoma brzo osvojili Poljsku i pretvorili je u najveću klaonicu u povijesti. Jesu li se Britanija i Francuska trebale strpjeti nekoliko godina, pričekati da Rusi polome zube njemačkoj sili? I... bi li Japanci uopće napali Pearl Harbor da su znali kako tim činom ulaze u sukob ne samo s američkim nego i francuskim, britanskim i nizozemskim mornaricama i zrakoplovstvima?"

Uvriježeno povijesno stajalište posve je suprotno ovom razmišljanju. Britanija i Francuska prekasno su ušle u rat, a ne prerano. Hitlera je trebalo zaustaviti ranije, kada nije bio spreman za rat, u vrijeme kada je remilitarizirao Porajnje, kada je priključio Austriju, najkasnije kada je zauzeo Sudete i raskomadao Čehoslovačku. Objava rata nakon napada na Poljsku označila je kraj nagodbenjačke, amoralne i bojažljive politike demokratskih sila.

Ballard tom stavu suprostavlja gadljivu tezu o "preranom" ulasku u rat. No, uistinu, što bi bilo da su demokratske sile pustile Hitlera da raskomada Poljsku? Znatna je vjerojatnost da Hitler tada možda ne bi započeo rat na Zapadu, već bi prvo napao SSSR - svog primarnog ideološkog neprijatelja, i primarni geopolitički cilj. U tom slučaju Zapadna Evropa bi bila pošteđena razaranja, okupacije, i progona Židova. A odluka o „konačnom rješenju židovskog pitanja" možda bi bila odgođena u okolnostima kada na zapadnoj granici Reicha stoje netaknute demokratske sile, a rat još nije ušao u fazu "bez povratka". Poljski, čehoslovački i sovjetski Židovi svakako bi stradavali. Stradavali bi u velikom broju i Rusi, osuđeni da se sami bore.

No SSSR bi se obranio, pomoć koju je od saveznika dobijao ionako nije bila presudna za zaustavljanje Hitlera. Uz pravodobni ulazak Britanije i Francuske u rat (nakon protuofenzive kod Moskve ili nakon Staljingrada) Drugi svjetski rat značajno bi se skratio. Treći Reich bi kolabirao već 1943. Možda i ranije! Dobar dio židovske populacije bio bi spašen. Japan ne bi ušao u rat protiv Amerike, a ako ne bi krenuo niti u rat protiv SSSR-a, iscrpio bi se u ratu protiv neosvojive Kine.

No uprkos ovakvom "alternacijskom happyendu" gadljiv okus Ballardove teze i dalje je prisutan. Nešto ranije u svojoj autobiografiji Ballard će spomenuti da je dugo podržavao i američko bacanje A-bombi na Hirošimu i Nagasaki. I iza tog stava krije se određena "humanistička matematika" prema kojoj je stotinjak tisuća žrtava A-bombe spriječilo daljnje stradavanje milijuna Kineza, Japanaca i Amerikanaca.

Ali i više od toga, krije se i Ballardova osobna povijest. Kao zatočenik japanskog logora pored Šangaja, on, njegovi roditelji, i svi evropski i američki zatočenici, imali su izravnu korist od A-bombi. Baš kao što se najvjerojatnije niti ne bi našli u logoru da "Francuska i Britanija nisu prerano ušle u rat".

Iskustvo japanskog logora u kojem je Ballard završio kao tinejđer svakako je traumatsko. Ali ne u onoj mjeri u kojoj bi se to moglo pretpostaviti. Štoviše, Ballard piše da je to bio posljednji dom njegova djetinjstva; dom u kojem je proveo dvije i pol doista sretne godine. Roditelji kojima je mirnodopski život bio obilježen redovitim konzumiranjem alkohola, baš kao i drugim evropskim kolonijalistima u Šangaju, logor je predstavljao svojevrsnu kliniku za odvikavanje. Život u zatočeništvu učinio ih je "suhima", ali i pasivnima, čak i u pitanjima roditeljstva, jer "nisu raspolagali uobičajenim mehanizmima nagrade i prijetnje".

S druge strane, za malog Ballarda logor je bio avantura od jutra do mraka. Tu su bili japanski stražari, američki zarobljenici... sto raznih čuda za dječaka koji je neprestano lutao logorom. Međutim, još i više uživao je u svojim izdosađenim i izgubljenim roditeljima. Pale su sve barijere koje su u britanskom visokom društvu dijelile djecu i roditelje. Ballard je prvi puta u životu postao blizak s roditeljima: spavao je, hranio se, čitao - samo desetak centimetara od njih. Da je poželio primiti majku za ruku bez problema bi to učinio! "Ja sam u toj intimi doživio procvat", napisao je šezdeset godina kasnije umirući starac.

Priča o životu s roditeljima ujedno je i biografska nadopuna "Carstva sunca". U romanu dječak Jim je u japanskom logoru bez roditelja. Ballard ga je predstavio kao „ratno siroče". No ono što je u fikciji bila drama jednog siročića, u fakciji se pretvorilo u obiteljsku idilu... Što se toga tiče, tog Ballardova pronađenog kontakta s roditeljima, Britanija i Engleska možda ipak nisu prerano ušle u rat. Da demokratske sile nisu objavile rat Njemačkoj Japan možda ne bi objavio rat Americi, a Ballardovi se ne bi našli u logoru na deset centimetra jedno od drugog!

U svom životu Ballard će proživiti još mnogih sretnih obiteljskih trenutaka: i s prvom ženom, i sa svoje troje djece, i s partnericom s kojom je ostao zajedno do smrti. No s roditeljima se susreo samo jednom u životu: u malenom obiteljskom sobičku bloka G, japanskog logora Lunghua, smještenog na periferiji Šangaja, nedaleko od današnje gradske zračne luke.

J.G. Ballard: "Čuda života : Autobiografija"
Prevela Ivana Šojat-Kuči

Naklada Ljevak, 2010.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )