Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Lora Tomaš • 11.02.2020.

Jaipurski književni festival – najbolji, najveći i najdinamičniji na svijetu

David Godwin, Nandini Nair, Jeet Thayil (foto: Jaipur Literature Festival 2020.)

U Jaipur, u Jaipur!

„U Jaipur, u Jaipur, danas svi idu u Jaipur!“ uzviknuo je službenik na malom šalteru željezničke stanice u Starom Delhiju kada sam, tek pristigla s aerodroma, zatražila kartu za prvi sljedeći vlak za glavni grad pustinjske države Rajasthan. Na peronima se već tiskao priličan broj ljudi; neki su, činilo se, ondje već duže vrijeme kampirali, čučeći na podu okruženi svojim stvarima, djecom i ranjavim psima lutalicama. Kupila sam jutarnji čaj s višenamjenskoga štanda (kako mu je stajalo na natpisu), i pridružila se čekaocima. Uskoro mi se primaknuo jedan putnički agent i pitao me odakle sam, i koliko nas ondje ima. „Iz Hrvatske, oko četiri milijuna“, odgovorila sam. „To je istovremeno smiješno i tužno“, ustvrdio je na pompoznom engleskom. „Toliko je ljudi valjda samo u kvartu gdje se sada nalazimo, a isto toliko i u Jaipuru kamo oboje idemo. Bi li bilo pristojno pretpostaviti da izumirete?“ Da se utješi, kupio mi je kilu banana. A meni, koja sam se veselila šestosatnom gledanju kroz prozor jer sam u Indiji posljednji put bila prije pet godina, nije trebalo dugo da shvatim da vlak i nije bio najbolja odluka. Ne samo zato što je kasnio sat vremena, nego i jer su žuto zelena polja gorušice nakon nizanja delhijskih slamova, osamljena stabla ispod kojih su gotovo nepomični stajali volovi i bijelo okrečeni hramovi zbog jet laga i napola preboljene zagrebačke viroze bili vantjelesno iskustvo, scenski dekor od papirmašea.

„Prve nas je godine posjetilo 16 zalutalih turista koji su tražili susjedni grad, Ajmer“, rekao je britanski povjesničar i pisac s indijskom adresom, William Dalrymple, na uvodnom od ukupno dvjesto i jednoga festivalskog događanja na koje sam nešto odmornija dospjela sljedećega dana. Prošle su godine pobrojali pola milijuna posjetitelja, a ove ugostili i 35 direktora raznih književnih festivala diljem svijeta – došli su vidjeti kako se to radi. Skupa s Namitom Gokhale i Sanjoyem K. Royem iz producentske tvrtke Teamwork Arts, Dalrymple je zaslužan za Jaipurski književni festival. Petodnevni show koji se održava već trinaestu godinu bio je prvi svoje vrste u Južnoj Aziji, gdje danas postoji tristotinjak sličnih, manjih manifestacija. Dobar odaziv publike ne čudi možda upravo zbog indijske tradicije usmene predaje, govorene riječi, nastavio je Dalrymple. Tako su se prenosile Vede i rađasthanski epovi, primjerice onaj o pustinjskom božanstvu Pabuđiju. A pjesma se smatrala objavljenom tek kada je bila javno pročitana.

Festival se istovremeno odvijao na šest međusobno povezanih lokacija vladarske palače Diggi, izgrađene u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća: na natkrivenim travnjacima i u dvije dvorane. Posvuda vrpce, ovješene rađasthanske lutke i lampe, sve šareno i lelujavo na pustinjskom zimskom suncu. Posjetitelji su svakoga dana između deset ujutro i šest i petnaest navečer mogli birati jednu od šest sesija ili se šetati od jedne do druge. Svaki je dan započinjao indijskom klasičnom glazbom u izvedbi etabliranih umjetnika. Indijski čaj su u tradicionalne glinene posudice na nekoliko punktova točili zaturbanjeni brkati muškarci u rađasthanskim nošnjama, a improvizirani restorančići zbijeni jedan do drugoga, malo sa strane, na menijima su imali azijske i Zapadne delicije. Gotovina na festivalu nije dozvoljena pa su na nekoliko lokacija nudili kartice koje su posjetitelji mogli „napuniti“ novcem. Na festivalskom bazaru potom kupiti: dizajnerske bilježnice, šalove od kašmira, rukotvorine. A u festivalskoj knjižari: naslove o kojima se raspravljalo i brojne druge. 

Jaipur Literature Festival 2020.

Prvi dan iz raznih su dijelova Indije u Jaipur nahrupili i autobusi djece u školskim uniformama. Za njih je ulaznica za cijeli spektakl bila besplatna, a dnevna za ostale posjetitelje košta pedesetak kuna na radni dan i osamdesetak za vikend. Ako uzmete posebnu propusnicu za „delegate“, odnosno „prijatelje festivala“, to vas dnevno košta oko 600 kuna i kupi vam bife-ručak, bolja mjesta na događanjima, nekoliko koktela, slobodan ulaz na večernje koncerte izvan prostora palače (ostali to plaćaju posebno) i večernji program koji se četvrtoga dana festivala odvijao u utvrdi Amber iznad grada, kamo su bili pozvani samo gosti festivala i neki od medija (uspjeli smo se ubaciti, pogled odande je sjajan). Slično je i sa svakonoćnim partijima za autore – ulazi se samo na poziv, a publika autore može nakratko sresti nakon događanja, u šatorima gdje potpisuju knjige. Organizirana su i dva natjecanja u pisanju, od kojih je jedno najboljima nudilo i stručni feedback i moguću objavu knjige. Nešto prije i paralelno s festivalom, održao se i Jaipur BookMark, platforma za južnoazijske izdavače na kojima se posebna pozornost pridaje djelima na drugim indijskim jezicima osim engleskoga. Sastavljaju čak i kataloge zanimljivih naslova kao ponude prevoditeljima i izdavačima.

Plesačice, pustolovke i Istočnoindijska kompanija

Jedi, moli, voli Gilbert Elizabeth

Ubrzo nakon uvodne riječi na istu su se pozornicu popele Elizabeth Gilbert, jedna od zvijezda festivala, i njezina dugogodišnja britanska urednica Alexandra Pringle iz izdavačke kuće Bloomsbury. Gilbert nam je poznata po memoaru Jedi, moli, voli (2006.), bestseleru u kojem opisuje svoje putovanje Italijom, Indijom i Indonezijom, i kasnijem istoimenom filmu s Juliom Roberts i Javierom Bardemom u glavnim ulogama. Uslijedila je knjiga o instituciji braka, Sudbonosno da: Skeptična žena miri se s brakom (2010.), epski roman Signatura svih stvari (2013.), o iznimnoj američkoj botaničarki iz devetnaestoga stoljeća, i svojevrsni priručnik za kreativce, Velika magija (2015.). Gilbert je ovo bio prvi povratak u Indiju nakon putovanja opisana u memoaru, iako je na Jaipurski festival pokušavala doći gotovo otkako postoji. Ali svaki put kada bi je pozvali dogodila bi se kakva kataklizma, rekla je pred dobro raspoloženim auditorijem.

Elizabeth Gilbert, ZEE Jaipur Literature Festival 2020.

Gilbert je nekada bila uspješna novinarka za mnoge publikacije, uključujući i muški časopis GQ. Njezine su prve dvije knjige, o svijetu kauboja i američkih odmetnika, između ostaloga, ispisane u nekom sasvim drugom registru, ali čitateljska je publika nakon popularnoga memoara doživljava uglavnom kao spisateljicu koja se bavi ženama. Njezin najnoviji roman, City of Girls (2019.), možda je „najženskiji“ od svih. Kroz lik žene koja '40-ih u New Yorku započne karijeru kao izrađivačica kazališnih kostima, okružena glamuroznim glumicama i plesačicama, Gilbert oslikava žene kakve su rijetko predmetom književnosti: one koje, suprotno od raznih Ana Karenjina ili Emma Bovary, uspiju preživjeti svoje seksualne impulse, čak i uživati u njima. Za sebe je Gilbert rekla da joj ne leži brak i da njezin duboko ambivalentan sentiment podupiru brojne sociološke statistike koje idu u prilog oženjenim muškarcima i neudanim ženama. Potonje: duže žive, zdravije su, manje je vjerojatno da će postati ovisnice, počiniti samoubojstvo ili biti ubijene, imaju više novaca i manje kila itd.  

Novac su zaradile i prve žene koje su se nekako uspjele ubaciti na brodove Istočnoindijske kompanije i u Indiji se baviti trgovinom ili nečim drugim – glumom, pekarstvom, podučavanjem. Jedna od prvih zvala se gđa. Hudson i na osmomjesečno je putovanje krenula 1617., godinu dana nakon Shakespearove smrti. Kao pratilja jedne dame, armenske kršćanke. Kada se napokon iskrcala, zaposlenicima kompanije obznanila je da je sa sobom ponijela ušteđevinu koju želi uložiti u trgovinu indigom. Umjesto toga, dozvolili su joj manje unosnu trgovinu tekstilom koja se, ipak, pokazala sasvim dovoljnom da se, dvije godine kasnije, gđa. Hudson u Englesku vrati kao bogata žena. Najnovija knjiga britanske autorice Katie Hickman, She-Merchants, Buccaneers and Gentlewomen: British Women in India (2019.), koju je promovirala na festivalu i zbog koje je nekoliko mjeseci provela kopajući po londonskim arhivima Istočnoindijske kompanije, opisuje živote nekoliko takvih pionirki koje su u Indiju stigle u vrijeme prije nego što je Indija i službeno postala britanskom. I puno prije memsahiba, žena kolonijalnih časnika koje je bio glas, ne uvijek bez razloga, da su rasistkinje koje po Carstvu proučavaju leptire, skupljaju biljke i izrađuju herbarije, a iz Londona naručuju perje za šešire po posljednjem kriku mode, onom otprije najmanje dvije godine, koliko je trebalo da se razmjene pisma i paketi.

Istočnoindijska kompanija ženama je u prvoj polovici sedamnaestoga stoljeća branila dolazak u Indiju, dok nisu shvatili da su na dobrom putu da ondje osnuju koloniju i da trebaju poraditi na populaciji. Zato su na vrata svoga londonskog ureda pribili oglas – da traže žene trijeznog i čestitog karaktera. Nije im se odazvala skoro nijedna koja bi odgovarala opisu, iako su im za prvu godinu obećavali smještaj, hranu i džeparac. (Već spomenute pionirke bile su, kažu, odvažne, vulgarne, alkoholičarke. Kako koja.) Kompanija je zatim odlučila otkupiti žensku siročad iz gradskih institucija (najmlađima je bilo tek 12), i poslati ih u Bombaj, vojnicima koji su ondje masovno umirali zbog nepodnošljivih uvjeta.

Manu S. Pillai, William Dalrymple

Devet života Dalrymple William

O Istočnoindijskoj kompaniji naširoko je pisao i direktor festivala, William Dalrymple, višestruko nagrađivani autor koji se uglavnom bavi regijom Južne Azije (kod nas je prevedena njegova knjiga iz 2009., Devet života: U potrazi za svetim u suvremenoj Indiji). Svoj najnoviji naslov, The Anarchy: The Relentless Rise of the East India Company (2019.), sam je predstavio jedno popodne. Istočnoindijska kompanija, osnovana u Londonu 1599., bila je pravo gangstersko dioničko društvo, prvo takve vrste. Imala je čak i vlastitu vojsku, koja je Mogulima preotela vlast nad dijelovima Indijskoga potkontinenta. Trgovala je i opijumom. „Korporacije nemaju tijela koje može biti kažnjeno, ni duša koje mogu biti proklete. Stoga čine kako im je drago“, rekao je Edward Thurlow kasnih 1700-ih kada se glavni guverner kompanije, Warren Hastings, ipak našao na sudu da bi, nakon dugog i skupog procesa, bio pušten.

Iako još uvijek bez dostojne konkurencije po moći i okrutnosti, Istočnoindijska kompanija preteča je današnjih multinacionalki koje iza kulisa upravljaju vladama i kroje zakone u svoju korist. Bivši kolumnist The New York Timesa, Anand Giridharadas, na festivalu je s norveškom novinarkom i spisateljicom Åsne Seierstad razgovarao o svojoj trećoj i zadnjoj knjizi, Winners Take All: The Elite Charade of Changing the World (2018.). O korporacijama koje podrivaju demokraciju inzistirajući na diskursu tehnoloških inovacija i univerzalnih rješenja, dok istovremeno potplaćuju radnike i sele bankovne račune na Kajmansko otočje ili neko slično mjesto s tropskom klimom i nikakvim porezima. Filantropija, rekao je Giridharadas, služi održavanju sistema od kojeg profitiraju elite. One su monopolisti napretka, dodao je, zgrtači plodova budućnosti. Afriku neće spasiti čarape (niti ikoji takav proizvod), a klimatsku krizu neće riješiti „zelene“ aplikacije za telefone.

Metropole i njihovi bardovi

„Čini mi se da budućnost velikoga dijela svijeta ovisi o tome kako će Indija i Kina izaći na kraj jedna s drugom, kako će se odnositi prema klimatskim promjenama, različitim etnicitetima i religijama na svojim teritorijima, prema demokraciji. Osim što je divan i raskošan i čast mi je biti ovdje, za svakoga tko se smatra ozbiljnim misliocem bitno je doći na Jaipurski književni festival jer je bitno promotriti svijet iz azijske perspektive“, rekao mi je nagrađivani autor, novinar i politički komentator Ben Judah kada smo se nakon događanja na kojemu je sudjelovao popeli na terasu za medije da još malo porazgovaramo o njegovoj knjizi i dojmovima s festivala. „Ljubomoran sam na indijske pisce i žao mi je što nisam jedan od njih jer imaju bogatije i važnije teme,“ dodao je. „Ali kako kažu, trebaš pisati o onome što poznaješ, a ja sam rođen u Londonu.“

Elaine Canning, Guy Gunaratne, Ben Judah

Njegova druga knjiga, This Is London (2016.), iscrpna je reportaža o Londonu kao imigrantskoj prijestolnici 21. stoljeća, kakva je svojevremeno bio New York. Sada je to veoma različit London od Londona 19. ili 20. stoljeća, rekao mi je. Grad imigranata, grad-hibrid, središnja praonica novca, grad tehnologije koja se zasniva na jeftinoj radnoj snazi, na iskorištavanju. Grad koji je zbir svih problema i obećanja 21. stoljeća, kapitalizma i globalizacije.

Htio je napisati knjigu o tom novom Londonu, kroz oči imigranata, i krenuo stopama Georgea Orwella i Henryja Mayhewa tako što si je grad prvo defamilijarizirao. Spavao je na ulicama, kretao se inkognito među njima, rekao je tokom ranijega festivalskog razgovora u kojem je sudjelovao i pisac Guy Gunaratne koji se, pak, Londonom pozabavio kroz fikciju. Na inače besprijekorno organiziranom festivalu, događanje prije njihova nakratko su omeli majmunčići, a njima je u jednom trenutku nestalo struje pa su se oboje spustili među oduševljenu publiku i nastavili razgovor, nadglasavajući se s pticama.

Judah možda nije stopostotni indijski pisac, ali svejedno ima snažne veze s Potkontinentom. Obitelj Judah izvorno potječe od bagdadskih Židova, koji su nekada bili dobrostojeća zajednica u Kolkati, formirana na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće kada ih se ondje naselilo nekoliko tisuća, većinom iz Iraka. Bila je to vrsta židovsko-arapske kulture koja se kasnije razvila u židovsko-britansku jer su nakon indijske nezavisnosti, kada su nacionalistički, komunistički i Nehruovi politički modeli onemogućili slobodnu trgovinu prethodnim rutama od Bagdada do Japana, većinom odselili u Ujedinjeno Kraljevstvo. Da, nije indijski pisac. Ali i za britanske je važno da su ovdje jer se povijest britanskoga kolonijalizma zbog konzervativnih snaga na vlasti u UK-u zataškava, loše podučava i stoga slabo poznaje. 

Ministarstvo potpune sreće Roy Arundathi

Jeet Thayil je, s druge strane, imao dvostruku sreću da postane i indijskim piscem nakon što je dugo vremena bio indijski pjesnik. Ključne godine svoga života proveo je u jednom od najzanimljivijih svjetskih gradova, Bombaju, gdje je, kako se često šali, i predugo istraživao za svoju hvaljenu trilogiju o tom gradu, njegovim pjesnicima, umjetnicima i drogama tako što je i sam godinama bio i pjesnik i umjetnik i ovisnik: prvo o opijumu, a zatim i heroinu. Kada sam zadnji put bila na Jaipurskom festivalu, 2013., čitao je iz njezina prvoga dijela, romana Narcopolis. Roman je bio objavljen 2012. i nominiran za Bookera. Otada je, rekao mi je Thayil, preveden na 16 jezika, a on je ove godine član žirija za istu nagradu. Na festivalu je sa svojim urednikom Davidom Godwinom predstavljao zadnji dio trilogije, roman Low objavljen ove godine. U vremenu između napisao je po mnogima svoje najbolje djelo, roman The Book of Chocolate Saints (2017.), koje su kritičari proglasili najznačajnijim romanom objavljenim te godine (uz Ministarstvo potpune sreće Arundhati Roy). Knjiga je oda legendarnoj književnoj sceni u Bombaju, od 60ih do 80ih, vrvi kulturnim referencama i kombinira fikciju i fakciju. Osnova radnje povratak je indijskoga pjesnika iz New Yorka u Bombaj, čiji se lik dobrim dijelom temelji na Domu Moraesu, kultnom indijskom pjesniku iz toga vremena. Dom Moraes bio je jedan od onih pjesnika koji je definirao modernu indijsku poeziju na engleskom, rekao mi je Thayil. Najveći dio života proveo je u Bombaju, a još se kao tinejdžer svojim pjesmama proslavio u Oxfordu. Za razliku od mnogih pjesnika te ere, bio je velikodušan prema mlađoj generaciji. Upoznavao ih je s bitnim ljudima, kupovao im sendviče ako bi bili gladni.

Fakti i fikcija

Howard Jacobson, Elizabeth Gilbert, Avni Doshi, Leila Slimani, Damian Barr

Za razliku od prva dva, Low je roman usidren u sadašnjem trenutku. Svaki put kada bi negdje vidio neku bizarnu ili uznemirujuću vijest ili izjavu, Thayil bi to zapisao i kasnije iskoristio u tekstu. Ozbiljno je, rekao je, shvatio izazov koji je Amitav Gosh postavio pred romanopisce u knjizi The Great Derangement: Climate Change and the Unthinkable (2016.): da njihovi tekstovi moraju reflektirati probleme s kojima se suočavamo. Inače bi netko za dvadesetak godina mogao pomisliti da je autor slijep, gluh ili neosjetljiv. A da je prije nekoliko godina netko pak izmislio lik Donalda J. Trumpa, književni kritičari diljem svijeta rekli bi da nije uvjerljiv, da je suviše pretjeran, da to jednostavno ne može biti. Lik čiji bi se govori i tvitovi, da se razlome, čitali kao poezija nekoga tko je skrenuo, što se sasvim lijepo vidi u knjizi Roba Searsa, The Beautiful Poetry of Donald Trump (2019.). Fikcija nikada ne može nadmašiti realnost, zaključio je Thayil.

Gotovo ništa / Next to nothing Agee Chris

Na pitanje odakle dolazi fikcija na istoimenom su panelu, punom duhovitih replika i popraćenom salvama smijeha iz publike, odgovarali Elizabeth Gilbert, mlada indijska spisateljica Avni Dosh, hrvatskoj publici poznata francusko-marokanska autorica Leila Slimani i britanski pisac i novinar, Bookerovac Howard Jacobson. Za Jacobsona, plodno tlo za fikciju je kompost ili Bog, po njemu istoznačnice. Gilbert smatra da ideje plutaju uokolo i pronađu svoje autorice, koje ih onda učine vidljivima. Slimani je rekla da joj likovi moraju biti zanimljivi jer s njima provodi mnogo vremena kada radi na nekom romanu. Ona sama postala je spisateljicom jer se oduvijek divila životima pisaca poput Baudelairea: ovisnika, putnika i općenito loših i skandaloznih ljudi kakva je i sama željela biti. Na Jacobsona je formativan utjecaj imala Jane Eyre – pronašao se u sramežljivoj mladoj djevojci kakva bi se možda još jedino htjela priključiti nekom samostanu. 

„Naš život ustvari je sazdan od sjećanja. Prije deset minuta sreli smo se na terasi, to je već sjećanje, a sadašnji trenutak kao pjena vala. Iza njega je golemo more“, rekao mi je pjesnik i esejist Chris Agee, čiju je treću zbirku poezije Gotovo ništa, koja se bavi osobnim gubitkom i iz koje je čitao na festivalu, u prijevodu Irene Žlof prošle godine objavila Fraktura. „Sjećanjem na neku osobu, ona se priključuje svim drugim duhovima. Gotovo ništa nije terapija nego odupiranje zaboravu.“ Agee je i duboko vezan za naše prostore: uredio je antologiju Ožiljak na kamenu: Suvremena poezija iz Bosne (1998.) i Balkanske eseje Huberta Butlera (Fraktura, 2016.), a dva mjeseca svake godine, kada nije u Belfastu, provodi u kući na Korčuli. 

Lakshya Datta, Sholeh Wolpe, Chris Agee, Afra Atiq, Keki N. Daruwalla, Makarand R. Paranjape

„Jaipurski me, sa svim tim šatorima, pomalo podsjeća na Edinburški književni festival,“, nastavio je Agee, kojemu je to bio sedmi dan njegova prvog boravka u Indiji. „Sviđa mi se što je festival dosta orijentiran na samu Indiju, iako imaju mnogo stranih gostiju. Nije pozapadnjačen. Ukorijenjen je u Indiji, u Južnoj Aziji, i otvara vrata kroz koja možemo zaviriti u ono što se događa dalje na istoku. Ovo je najbolji, najveći i najdinamičniji književni festival na svijetu. Zbog svih tih  studentskih protesta koji se događaju diljem Indije i prelijevaju u festival, vlada osjećaj kao da se nalazimo u '60-ima. Studenti su zabrinuti zbog posljedica koje bi novi zakoni mogli imati po sekularnu državu; sve je pod visokim naponom, nabijeno energijom. Svjedočimo psihološkoj podjeli Indije i baš je jučer netko rekao: Prvo smo Indijci, a onda se možemo dijeliti po religijama.“ Indija je za Ageea potencijalan model kako bi globalizacija mogla funkcionirati, s engleskim koji joj služi kao lingua franca i svim ti razlikama koje objedinjuje unutar granica. Siguran je da će se vratiti, rekao je dodavši da će nakon festivala još malo putovati pustinjom. Nakon toga otići vidjeti Taj Mahal.

Prevoditelj puca

Posljednjega dana festivala o književnom prevođenju razgovarali su indijski anglofoni autori Arvind Krishna Mehrotra i Ranjit Hoskote, hindski pjesnik i kritičar Ashok Vajpeyi i britanska pjesnikinja i spisateljica Ruth Padel, koja je naglasila da engleska riječ za prijevod dolazi iz latinskoga i znači prenijeti preko. Isto značenje imaju i metafora, i transfer u psihoanalizi. Sve su to iste aktivnosti: od mene k tebi. „Kad prevodiš, uvijek se možeš vratiti originalu. Kad pišeš vlastitu poeziju, pokušavaš stići do originala, što se možda nikada ne dogodi pa završiš s lošom pjesmom“, rekao je Mehrotra dodavši da prevoditelj „puca da bi ubio. On želi poništiti autora i ispisati svoje ime preko njegova djela.“

Ashok Vajpeyi, Ruth Padel, Ranjit Hoskote, Arvind Krishna Mehrotra

Radikalno je pristupio i prijevodu Kabira, indijskoga mistika, tkalca i pjesnika iz 15. stoljeća čiji su jednako subverzivni stihovi nastajali na govornom hindskom. U pjesme ovoga mizantropa, koji je s posebnim žarom mrzio religiozne ljude, ubacivao je riječi poput kromosoma ili dezodoransa. „Što na tome mjestu stoji u originalu?“ pitala sam. „Ne znam. Vjerojatno nešto što me podsjetilo na kromosom.“ Postoje prijevodi Kabira na nesuvremeni jezik, dodao je Mehrotra, ali on to nije htio učiniti jer se Kabir i sam služio govornim jezikom svoga vremena da se odmakne od elitizma sanskrta. Ezra Pound je, prevodeći Propercija (rimskoga pjesnika iz prvoga stoljeća prije nove ere), koristio riječi poput frižidera. Kabir i ostali devocijski /bhakti pjesnici Indije, odmetnici od mainstream duhovnih sistema (koji su se obraćali bogu iznutra, na jeziku koji im je bio blizak), utjecali su na indijsku modernističku poeziju na engleskom jeziku. Kao i Pound ili bitnici.

Indijski modernizam ima zasebnu kronologiju, a začeo se unutar bombajskoga književnog kruga '50-ih i '60-ih. Tamošnjim pjesnicima, poput Aruna Kolatkara ili Adila Jussawalle, Mehrotra se priključio kada je iz Allahabada 1966. stigao u Bombaj na studij. U Allahabadu je prije toga iz kućne radinosti pokrenuo književni časopis damn you i njime indijsku avangardu. „Od Apollinairea nadalje, u Europi se događala revolucija. Koristili su moderne pojmove u svojim tekstovima, poput motornoga vozila. Pariz je sa svojim ulicama, restoranima i izlozima ušao u pjesme. Ali indijska poezija na engleskome bila je romantična, spiritualna. Tu smo trebali napraviti rez, iznaći nov jezik, što smo i učinili.“

Shakespeare: aktualan jučer, danas, sutra

Will u vremenu Greenblatt Stephen

Na kraju sam za festivalske dojmove pitala i prijateljicu Anu Jelnikar, suradnicu Znanstvenoistraživačkoga centra Slovenske akademije znanosti i umjetnosti u Ljubljani. Ana u sklopu trogodišnjega projekta istražuje živote slovenskih misionarki u Indiju pristiglih kroz dvadeseto stoljeće a najviše u '30-ima. Pridružila mi se drugoga dana festivala, doletjevši iz Ahmedabada gdje je na Koledžu sv. Franje Ksaverskog studentima guđaratske književnosti održala seminar o životu i kratkim pričama slovenske misionarke Marije Sreš. Ona je za svoga gotovo četrdesetogodišnjega boravka u Indiji ovladala guđaratskim i postala nagrađivana autorica na tom jeziku. Pisala je o patnjama i iskorištavanju plemenskih žena s kojima je radila.

„Trenutna naelektrizirana politička klima u Indiji uglavnom nije bila izravno spomenuta, ali je bila podtekst mnogih debata na festivalu“, primijetila je Ana. „Kako je moguće da čitava zemlja padne u ruke katastrofalnome vođi? riskantno je pitanje koje je okupiralo već i Shakespearea, a na prvom ga je jutarnjem razgovoru na indijski Dan republike nanovo postavio jedan od vodećih svjetskih šekspirologa, Stephen Greenblatt. U publici je zavladala rezonantna tišina dok je Greenblatt – preko Shakespearea – pobrajao karakteristike tiranina: apsolutan osjećaj da im sve pripada, groteskan narcizam, sociopatska ravnodušnost prema patnji drugih, besramnost, primitivno samozadovoljstvo. Beskrupulozan demagog nema poštovanja prema postojećim normama i institucijama, nema osjećaj za pravičnost, ali ima izvanrednu sposobnost da se hrani ljudskim strahovima time što evocira fantazmagorične neprijatelje. Vishal Bhardwaj, čiji su briljantni suvremeni filmski remakeovi Shakespearovih tragedija puni političkih referenci, zabrinuto je govorio o umjetničkoj samocenzuri zbog straha od posljedica.“ Ana je dodala da festival, unatoč velikom broju posjetitelja, pruža izvanredan osjećaj intimnosti dok slušate i dijalogizirate s mnogim idejama vodećih svjetskih stručnjaka iz raznih domena: od minucioznosti Carravagiovih remek-djela do globalnoga siromaštva. „Pothvat o kojem razmišljate tjednima, mjesecima kasnije.“
 

Prethodna Slijedeća

Foto: Lora Tomaš

Palača Diggi, foto: Lora Tomaš

Foto: Jaipur Literature Festival 2020.

Foto: Jaipur Literature Festival 2020.

Foto: Lora Tomaš

Foto: Lora Tomaš

Foto: Lora Tomaš

Foto: Lora Tomaš

Foto: Lora Tomaš

Foto: Lora Tomaš

Foto: Lora Tomaš

Foto: Jaipur Literature Festival 2020.

Foto: Lora Tomaš

Foto: Lora Tomaš

Foto: Lora Tomaš

Foto: Lora Tomaš

Foto: Lora Tomaš

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –