Josip Mlakić - "Čuvari mostova"

Održava se
01.01.1901.

Prošao je tek koji mjeseci kako sam pišući o izboru priča Josipa Mlakića, objelodanjenih pod naslovom »Ponoćno sivo«, zapisala da me strašno zanima kako će se razvijati njegov prozni rukopis kad se tematski odmakne od nedavnog rata. S Mlakićevim novim romanom »Čuvari mostova« dogodio se svojevrstan »poluprijelaz«. Iako je vremenom radnje roman smješten u suvremenost, odnosno poslije rata, pa time doista i otvara jednu novu fazu Mlakićevog pripovjedačkog rukopisa, rat je, točnije njegove posljedice, ponovo itekako prisutan kao tematsko polazište.

Priča je smještena u Hrvatsku, u područja od takozvane posebne državne skrbi, a glavni su junaci prognanici i izbjeglice iz bosanske Posavine koji su svoja spaljena i srušena sela zamijenili napuštenim srpskim kućama, metodom famoznog »humanog preseljenja«. Mlakić prepliće tri prognaničke priče koje su spojene u jednoj zajedničkoj točki – nostalgiji za vlastitim domom koja sudbine ovih junaka neminovno vodi prema pukom tragičnom preživljavanju ili pak tragičnom kraju u doslovnom smislu riječi. Mlakić je u svojem relativno kratkom romanu načeo brojne teme postratnog prognaničkog života i barem u naznakama ih upleo u glavnu fabulu. A ona započinje nestankom jednog starca prognanika u čiju potragu kreće Filip, djelatnik lokalne policijske postaje, i sam prognanik iz Bosne kojeg ta enigma zaintrigira i više nego što bi trebalo samo logikom službenog zadatka. U tom je starcu, naime, prepoznao krhotine vlastite i sudbine svoje obitelji, prije svega sudbinu oca čiji dani prolaze u tupom sjedenju ispred kuće ili još besmilenijoj obnovi košnica kakve je imao u svome domu.

U fragmentarnom naznačavanju sudbina tri prognaničke obitelji; one nestaloga starca, Filipove i jedne vukovarske obitelji s istom prognaničkog sudbinom, Mlakić reflektore ponajviše usmjerava na najstarije pripadnike tih obitelji, starce kod kojih je nostalgija najjača i najtragičnija. Filipov otac, nestali starac, za kojeg će se na koncu istraga ispostaviti kako je otišao umrijeti u svoje spaljeno bosansko selo i stari Vukovarac koji nakon brojnih nestanaka od kuće skončava na dnu rijeke, oni su »čuvari mostova« koji isprva pokušavaju u novom okolišu sačuvati i obnoviti, na koncu i pomalo apsurdno doslovno materijalizirati, vlastite uspomene i živote ostavljene na nekim drugim rijekama, a kad shvate kako je njihov posao uzaludan i besmislen jednostavno se predaju, vegetiraju ili umiru. Njima su sučeljeni mlađi članovi obitelji, koji ništa manje nostalgični, pokušavaju posložiti kockice svojeg »novog« života i krenuti dalje, iako im to dakako ne uspijeva baš najbolje. Neki od njih pri tome, poput sina i snahe nestalog starca, čak žele prodati materijalizirane uspomene, kao što su imanje u Bosni ili pak starčeva harmonika i tako započeti novi život, ne videći pri tome kako je i to samo još jedan korak u tapkanju po tragičnoj praznini.

Mlakić je svoju proganičku priču »punio« i epizodama koje razotrkivaju još neke neuralgične točke postratne svakodnevice, kao što je tajkunizacija, besmisao mržnje prema pripadnicima druge nacionalne zajednice čije su sudbine jednako tragične i dr. Njegovi su »Čuvari mostova« po svojoj tragičnosti i tonu besmisla kojima odišu, zapravo vrlo slični svoj njegovoj ranijoj prozi, osobito ako uzmemo u obzir kako se prognaničkim sudbinama itekako bavio i ranije u velikom broju svojih priča, do sada objavljenih u četiri knjige. Stoga se i ne može govoriti o novoj Mlakićevoj proznoj fazi u pravom smislu riječi jer je on i dalje ostao vjeran svojoj poznatoj opsesivnoj tematici. Pri tome je ostao vjeran još nekim postupcima i stilskim osobitostima koje smo u njegovoj prozi i ranije detektirali. Prije svega riječ je o jednostavnosti pripovjednog postupka i svojevrsnoj škrtosti izraza koja i ovaj roman, s mnoštvom naznačenih pripovjednih rukavaca, čini kompaktnim i sažetim, bez bespotrebnog razgranavanja i stilskog kićenja. Kako je prognanička sudbina, kako je to naznačavao i naslov njegovih izabranih priča – siva, »Čuvari mostova« slika su tog sivila i posljedica ratnog besmisla i užasa kojima ne treba dodatni kolorit.

Pejzaž, koji je kod Mlakića uvijek igrao važnu ulogu i usklađivao se sa stanjem njegovih junaka, i ovdje je taj koji stranice njegovog realističkog romana puni emotivnijim i lirskijim pasažima. Magla, koja je od njegovog romanesknog prvijenca »Kad magle stanu«, pratila stanja i događaje, ovdje je zamijenjena snijegom koji tek što ne pada, pada ili je upravo prestao, svejedno, ali dodatno hladi i zamrzava ionako ledenotragičnu sudbinu prognanika, običnih ljudi kojima su se nenadoknadivo raspali vlastiti životi voljom nekih drugih koji ne sjede u tuđim kućama i s njima ne dijele isto tragično iskustvo. Oni su, naime, »bačeni u neki apsurdni crno-bijeli svijet, čije je sivilo proždrljivo upilo u sebe posljednje ostatke jesenjeg kolorita«, a »čuvar mostova«, poput tri starca, jednostavno može biti i bit će baš svatko od njih.

»Čuvari mostova« pokazuju kako razvoj Mlakićeve proze očito ide vrlo polako u nekom drugom smjeru, a teme kojih se ovaj pripovjedač uhvatio ionako su nepresušno vrelo tuge, besmisla i tragike kojom odiše sva Mlakićeva proza. Ovaj roman svakako nije Mlakićev najbolji (u dosadašnjem ponuđenom kontekstu »Kad magle stanu« definitivno nemaju konkurencije!), ali je jedan od najuvjerljivijih izdanaka proze koja tematizira sudbinu prognanika i izbjeglica na užim i širim domaćim prostorima.