Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Lora Tomaš • 28.12.2018.

Julijana Adamović : Divlje guske

Julijana Adamović: Divlje guske

Zadnje što sam čitala od Julijane Adamović, nagrađivane kratkopričašice, romanospisateljice i pjesnikinje, bila je njezina zbirka kratke proze iz 2016., "Glineni anđeli" (Naklada Jurčić, 2016.) – vješto napisana knjiga koja me ipak nije skroz pripremila na njezin ovogodišnji roman. Iako je i iz njezinog prethodnog pisanja bilo jasno da Adamović izvrsno barata jezikom i da se ne boji uhvatiti teških tema, ponešto od onog čime je htjela štrecnuti čitatelje u "Glinenim anđelima", naprimjer, kao da joj je do kraja uspjelo tek u romanu "Divlje guske" (Hena com, 2018.). Jednako suverenim glasom, ali u nekom sasvim drugačijem registru. Štoviše, ova kronika ženskog djetinjstva i multietničkog, ali klaustrofobičnog fizičkog i emotivnog prostora nekog sela u Bačkoj među najboljim je knjigama koje sam pročitala u posljednjih nekoliko godina, i pritom ne mislim samo na domaću produkciju.
 

Divlje guske Adamović Julijana

A to neimenovano selo izraslo je na močvarnom tlu punom komaraca (scenografija slična onoj kakvu je Amos Oz doveo do krajnjih posljedica u zadnjoj epizodi Prizora iz seoskog života), a neki od markera vremena su horor film Leptirica, socijalističke lutke Nada i Vesna i kudeljara koja zatvara i čiji će radnici otići u Njemačku, kamo su mnogi već pošli i otkuda su se poneki i vratili, sakati ili bolesni. Kao poludjela Bobe Mojzeš, koja poštara s njemačkom penzijom čeka na stepenicama kapelice, pušeći čikove. Kuće su švapske ili šokačke. Potonjima znaju narasti trbusi kad se napiju vode, a onda prsnuti, otvarajući rupu kroz koju se, kao na televizoru, može promatrati pokućstvo i ljudi. Na švapskim je kućama, doduše, žbuka mrvljiva, ali zidovi su solidni. Tu su bosanska i “naša” slova, čivutsko, švapsko i “naše” groblje; slušaju se i mađarske vijest i radio Tirana.

Pripovjedačice-junakinje su dvije djevojčice, koje žive u domu ispunjenom nasiljem i neizvjesnošću. Otac bijes ublažava i raspiruje alkoholom, jezikom skida s neba krvava sunca. Majka im je u jednom trenutku otišla pa ih je privremeno preuzela Baba. Baba je zla, kažu svi, ali voli djevojčice i one vole nju. Možda jer ih pažljivo češlja, možda i najviše, iako količina ljubavi za nekog varira, kao vodostaj, ovisno o trenutku i raspoloženju. Baba im ustvari nije prava baka, nego očeva baba-tetka. Jedan je djed u velikom ratu bio na krivoj strani. Otac ponekad obećava bolji život.

Iako se u romanu odvije nekoliko presudnih događaja (rođenje njihove sestre, recimo), naglasak nije na fabuli, već na vinjetama koje se nižu kao figure na ukrasnim papirnim trakama. Isprepliću se scene ispričane naturalističkom i nadrealnom poetikom. Mnoga poglavlja sadrže snove djevojčica koji recikliraju javu, a java je, zbog dječje percepcije određene metaforom i maštovitim poredbama, doživljena snolikom, rastezljivom. Baba im često prepričava epizode iz Biblije pa djevojčice razvijaju i vlastitu, dječju metafiziku. 

Opisi života na selu uključuju bezglave pijetlove što trče po dvorištu dok ne klonu, ostavljajući za sobom mrlje krvi po cipelama djevojčica. Na jeziku osjetimo svaku kokošju poru, mast nam se lijepi za zube i nepce, žalit će se kad ih otac natjera da pojedu kokošju kožu iz juhe. Zamišljamo kako nam u ustima raste perje. Zato zaključimo da je bolje skratiti muke i kožuricu progutati cijelu. Ali ne mogu progutati zazorne kožice – želudac ih sam vraća natrag, ravno na tanjur. Kao što ne mogu probaviti ni usputnost okrutnosti i smrti oko sebe, nepodnošljivu količinu stida, krivnje i ljubomore koju osjećaju, ili odrasle koji se vrijeđaju riječima što se kao udice zaglave negdje posred nepca ili među organima, parajući meko tkivo. Možda zato, ili zbog sirenske pjesme mađarskog skladatelja, takozvane himne samoubojica iz tridesetih koju im otac zapjeva jednom prilikom, djevojčice pomisle da bi mogle počiniti barem jedno malo samoubojstvo.

Glineni anđeli Adamović Julijana

Seoski mikrokozmos romana podvrgnut je i rodnoj, intersekcionalnoj analizi - različite se kategorije ukrštavaju u kreiranju identiteta. Baba, reći će djevojčice, mrzi sve koji nisu “njihovi”, ali Nanu i Blumove pušta na miru jer su doktori – jer klasa i položaj često brišu etničke razlike. Teta Agata je direktorica s “muškom” frizurom i mladom sekretaricom kao ljubavnicom, što je tada bio stereotipno muški “poslovni model”. Zbog pijanih je ruskih vojnika nekada trebalo “poružnjivati” seoske cure – uzalud. 

Roman je pun tajnih ladica i soba u koje se ne ulazi. U jednoj takvoj, u njihovoj iznajmljenoj kući nakrcanoj nesvrstanim predmetima, velika je Guska od krep-papira, sveznajuća, urokljiva pogleda, kojoj djevojčice turaju crteže ispod zabravljenih vrata. (Guska i Baba jedine su pisane velikim početnim slovom.) Inozemstvo je livada s nekoliko breza, kamo se djevojčice povremeno odlaze odmoriti od disfunkcionalne živopisnosti sela, brisani prostor iza kojeg se proteže nasip, iza kojeg je romsko naselje Vranjak, potpuno drugi svijet, mračan i opasan, tajanstveniji od svih inozemstava na svijetu... Djevojčice prema njemu osjećaju i strah i fascinaciju. Ne čudi jer je seoski imaginarij pun cirkuskih ogledala: vrana zloslutnica i Cigana s crnom dušom, koji za selo, čini se, preuzimaju psihoanalitičku funkciju. Bez obzira što u seoskim podrumima skončavaju psi ili što veš koji Babi opere Ciganka Ilona nekako uvijek ispadne čist. 

Iznenađenje u obliku besprijekorne divlje ruže u čokanjčiću za rakiju koju djevojčice ugledaju posred jedne romske kućice bez stropa, među otvorenim konzervama sardina, bačvom prenamijenjenom u peć, perinama i porazbacanom odjećom, jednako iskače u logici svijeta koja im se potura kao i riječ babinje, koja ipak nema veze s Babom.

Jedan od ključnih sastojaka romana upravo je tretiranje “Drugog” i “Drugosti” kroz dječju perspektivu, čime je izbjegnuta bilo kakva didaktičnost ili politiziranje. Adamović radije defamilijarizira uvriježeno, izokreće konvencionalno. Uz bogat, idiomatski jezik, motiv blizanaštva (ili udvojenosti), “zabranjenu” ljubav i oštroumnu vivisekciju društva, time me podsjeća na Bookerom nagrađen roman "Bog malih stvari" (1997.) Arundhati Roy.

S druge se strane knjige potpuno razlikuju. No, ono što im objema jednako uspijeva je kombiniranje gravitacije mučnih motiva s gotovo bestežinskom zaigranošću jezika. A to je, osim glavnog koji ovdje nisam otkrila, trik koji malo kome pođe za rukom.

Julijana Adamović

Divlje guske

  • Hena com 08/2018.
  • 236 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789532592139
  • Cijena 119.00 kn

U romanu 'Divlje guske' Julijana Adamović začudnim je jezikom i autentičnim tonom ispisala dirljiv, moćan i potresan roman o jednom odrastanju koje je moglo izgledati sasvim drugačije. Rekvizitarij ovog djetinjstva uključuje mnoge stvari, bića i pojave kojih bi svako djetinjstvo trebalo biti pošteđeno: i neshvatljive smrti, i pse i ptice koji ginu greškom, i zabranjene školske torbe i zabranjene osjećaje, i mržnju koja prepolovljuje sela, kuće, obitelji, ljude i postelje...

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –