Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Božidar Alajbegović • 19.05.2010.

Julijana Adamović : U mojim pričama je sve istinito

Vukovarska spisateljica Julijana Adamović, u razgovoru za naš portal govori o svojim knjigama, recepciji svoje proze, nagradi Kiklop koju je dobila za svoju debitanstku knjigu ''Kako su nas ukrali Ciganima'' i nedavnoj optužbi "za korupciju" objavljenoj u Novom listu, ''ženskom pismu'', te odnosu izdavača prema autorima.

 
Božidar Alajbegović : Je li pisanje na blogu (http://itsprobablyme.blog.hr) pomoglo vašoj afirmaciji i pronalaženju izdavača za prvu knjigu? 

Julijana Adamović : Bez bloga vjerojatno ne bih počela pisati ili barem ne tako intenzivno. Naravno da mi je pomogao u afirmaciji i promociji. Kao što mi je odmogao nakon što su se pojavili neki ne tako romantični trenutci (pri tome mislim na silnu energiju koju pojedinci ulažu kako bi pokazali da im se nikako ne sviđam).

No, kod pronalaženja izdavača blog nije igrao nikakvu ulogu. Izdavač moje prve knjige je tu poslužio više u kozmetičkom smislu - posudio mi opravu u kojoj ću se pojaviti na balu. I dan danas mi zamjeraju da sam bila skroz retro. Prava mala provincijalka.

Svoju debitantsku knjigu objavili ste kod malog izdavača ''Privlačica'' a drugu knjigu priča ''Konzerviranje'' kod puno većeg, V.B.Z.-a. Kako je ostvaren ''transfer'', sami ste kontaktirali V.B.Z. ili su oni iskazali zanimanje za suradnju? 

Nakon dodijele nagrade Kiklop, na koktel-večeri, prišao mi je menager V.BZ.-a i to je bilo to. Cilj mi je bio naći ozbiljnog izdavača, a činjenica da su oni prisutni i na tržištu Srbije, gdje sam odrastala i živjela do 1991., bila je i više od onoga što sam se usudila nadati. Kao trešnja na šlag. Kasnije sam shvatila da je ta trešnja nedovoljno zrela. Sad strpljivo čekam.

Kako biste ukratko predstavili vaše dvije knjige, i preporučili ih publici?

Riječ je o zbirkama kratkih priča (dva puta po 29 komada) u kojima se voli, umire, seli, ostavlja, odrasta, putuje i čine ostale moguće stvari. Ponekad se dogodi i koja nemoguća. Uglavnom, neki kažu da su mračne, drugima su terapeutske, čitajući ih na promocijama vidim da ljudima izmame osmijeh, a poneke i suze. No, ne bih rekla da su u pitanju samo emocije koje gađaju gdje smo najtanji (poput "cajki"). Možda zvuči neskromno, ali sigurna sam da te priče nisu plošne, da su lišene patetike i da će većina ljudi naći barem koju za sebe.

Što mislite o ladici znanoj kao ''žensko pismo''? 

Mislim da su žene kompleksnija biće jer čitaju knjige koje pišu muškarci bez potrebe da to pismo nazovu muškim. Šalim se. Za mene postoji samo dobro ili manje dobro (pa i loše) pismo. No, činjenica je da sam kao žena (biološki i socijalizacijom) drugačije ljudsko biće od većine muškaraca koje poznajem. Tako je moguće da se bavim i temama koje njih baš previše ne zanimaju. Po mom sudu, u tom grmu leži "žensko pismo".

Iako su priče iz zbirke ''Konzerviranje" prožete humorom, čini mi se da  nezadovoljstvo i gorčina ipak prevladavaju; čak bi se moglo reći da se radi i o konceptualno povezanim pričama koje objedinjuje upravo termin iz naslova  - većina likova kao da je ''konzervirana'' u stanju samoće ili pak nezadovoljstva sobom, vlastitom životnom situacijom ili bračnim partnerom, ali bez spremnosti da se trgnu i pokušaju nešto učiniti u smjeru poboljšanja situacije, iako naznake takvih mogućnosti postoje. 

U pravu ste kada tvrdite da se kroz priče provlači nezadovoljstvo životnim prilikama i odnosima s bliskim ljudima (ponajviše partnerskim). No,čini mi se da šanse za bolje ipak ima, makar je likovi često prokockaju. Baš kao i u životu. 

Jeste li osjetili neku promjenu, u smislu većeg zanimanja medija i novinara, nakon što ste za svoju prvu knjigu priča ''Kako su nas ukrali Ciganima'' nagrađeni Kiklopom kao najbolji debitant? 

Da, ali uglavnom mediji u Slavoniji. Ne zaboravite da je te godine Kiklop bio i ostao u sjeni medijski podatnije osobe. Nives Celzijus.

Osjećate li se uopće kao dio neke ''književne scene'', i što mislite o novijoj hrvatskoj književnosti - pratite li produkciju i koji su vam autori/ice dragi/e? 
 
Ne, ne osjećam se kao pripadnica bilo kakve književne scene, a što vrijeme odmiče, sve manje bih htjela biti dio toga. Meni se čini da je to sve više "scena", a sve manje je bitno ono "književno". Postoje ljudi koje cijenim kao pisce, oni koje cijenim kao pisce i osobe, te neki koji su mi postali i prijatelji. Previše sam zemljopisno udaljena, konvencionalna i nesklona ekscesima, skandalima i klanovima, da bih bila dio bilo kakve scene.

Kada je u pitanju novija hrvatska književnost, ne mogu reći da sam se u dobro vrijeme "pojavila". Sve nas više piše, sve se manje čita. Općenito, čini mi se da je u zadnje vrijeme hiperprodukcija. Tu su isplivala neka imena koja izuzetno cijenim. Prije svega, Sejranović, Karakaš, Kardum, Simić Bodrožić i još neki, ali to bi sada već bilo vrlo subjektivno s moje strane.

Tvrdite da vas je u kulturnom dodatku Novog lista (Mediteran, 09.05.2010.) novinarka Maja Hrgović grubo oklevetala, posegnuvši za lažima u nastojanju da argumentira svoj tekst o '"korupciji u kulturi" tj. o namještenim književnim nagradama'. Pojasnite našim čitateljima o čemu se radi. 

Pišući o korupciji u hrvatskoj književnosti, Maja Hrgović se zanijela, pa je u želji da njezin članak što više sliči nečemu što nazivamo istraživačko novinarstvo, posegnula za egzotikom provincije, navodeći kako je nepotizam i nepravda prilikom dodjela književnih nagrada prisutna ne samo u metropoli, nego su metastatski kraci te nemani duboko u najdubljem "vilajetu" odnosno u kraju u kojem živim i stvaram. Tako mi je imputirala da sam "jednu" ( rekla bih "tamo neku") nagradu dobila od moje navodne urednice koja je sjedila, ni manje ni više, doli u žiriju koji mi je tu nagradu dao (pretpostavljam, nezasluženo).

Istina je puno prozaičnija. Moj prvijenac je, ne sudeći sada o njegovoj literarnoj vrijednosti, čisti amatersko-volonterski uradak u tehničkom smislu. Lekturu i dizajn su mi radili prijatelji za kavu i primjerak knjige, dok je mi je urednik bio, nakon što se onaj "pravi" (inače bloger) predomislio i odustao od stavljanja svog imena na korice, moj ujak. Isti je ekonomist po struci i osoba koja s književnošću ima veze utoliko što čita i što vjeruje u moje pisanje.

Iz tog razloga me je najviše i pogodila Majina objeda. Zbirka "Kako su nas ukrali Ciganima" prije svog ukoričenja poslana ja na nekoliko elektronskih adresa. Pretpostavljam da većina mailova nikad nije ni pročitana jer se kod nas na taj način ne tiskaju knjige. Mnogi upiti tipa "Bi li mi htjeli biti urednik" ostali su bez odgovora. Jedini koji su mi pomogli bio je Grad Vukovar sa sredstvima koji su pokrili tiskarske troškove, Julijana Matanović (koja je odgovorila na mail i napisala pogovor) i moji prijatelji koji nemaju moć bilo kome dijeliti književne nagrade (lektor i dizajnerica).

Naravno, bila je tu i Nakladnička kuća "Privlačica" koja mi je dala logo kako knjiga ne bi bila samoizdat. Navodno, to je u ovoj zemlji sramota. Nikoga iz žirija nisam poznavala, niti sam dan-danas u nekim imalo prisnijim odnosima, a činjenica da sam od strane nakladnika kandidirana za nagradu te je i dobila (točnije, podijelila s pjesnikinjom Božicom Zoko), ne bi trebala biti sporna s obzirom da je riječ o natječaju koji se odnosi na autore koji žive i stvaraju u Slavoniji.

Također, podatak kako sam  prije te nagrade kao totalno anonimna uspjela ući u finale Galovićeve jeseni, a nakon Kozarca dobiti i Kiklopa za najbolju debitantsku knjigu, govore u prilog da sam u Vinkovcima vjerojatno opravdano nagrađena.

Da se razumijemo, mene ni najmanje ne bi pogodili napisi u kojima bi autorica eventualno iznosila svoje mišljenje kako nagradu nisam zaslužila iz ovih ili onih, prije svega literarnih razloga. No, ona je iznijela niz netočnih i neprovjerenih informacija, koristeći se terminima poput: sjećam se, jedna nagrada, čini mi se. Držim da je takvo što nedopustivo.

Slala sam mail autorici, redakciji, te u nekoliko navrata i demanti putem faksa. Odgovor sam dobila tek nakon upornog inzistiranja na telefonskom kontaktu sa urednikom kulturne rubrike. Čini mi se da su u "Novom listu" računali da mi se neće dati plaćati sudske pristojbe i putne troškove do Rijeke, te čekati nekoliko godina da se postupak okonča. No, vjerujte, učinila bih to. Pomalo mi je mučno od navade da se na internetu sloboda govora shvaća kao apsolutna, bez odgovornosti za eventualne posljedice i da je taj prostor zakonski još neuređen. No, kad se netko tako ponaša u tiskanom mediju, ne bi trebao proći bez posljedica. Ne može se pišući za dnevni list tračati kao da ste na kavi s prijateljicom.

Ako već ne postoji ljudska odgovornost i osjećaj za da smo nekome učinilo nepravdu, a kod Maje, čini mi se, ista ne postoji, jer se nije našla za shodno niti ispričati iako me je skupa s ostalim "korumpiranim" dobitnicima nagrada u svom članku pozvala na ispriku, onda se satisfakcija traži na drugi način - putem suda.

No, na koncu sam dobila usmene garancije da će demanti biti objavljen. Bit ću strpljiva do tada.

(** U "Novom listu" od 19. svibnja 2010. objavljena su dva demantija: urednika knjige Zlatka Pintera i nakladnika Martina Grgurovca. -  op.ur.)

Na stranu ovaj slučaj, kakva su vaša ostala iskustva s novinarima i recepcijom vaših knjiga? Mislite li da biste bili zanimljiviji medijima da živite u Zagrebu a ne u Vukovaru? 

Recepcija mojih knjiga? S prvom sam bila čista egzotika, ali taj interes brzo prođe. U svakom slučaju, da pijem kavu na zagrebačkoj špici, imam ljubavnika ili prijateljicu koja radi/piše u ovom ili onom listu ili barem bacam stolce po promocijama, svakako bih bila zanimljivija medijima. No, ne žudim za interesom te vrste.

Život u Vukovaru doživljavam samo kao hendikep u smislu da me se ne sjete ili iz čisto materijalnih razloga ne žele sjetiti kad su neka književna događanja. Najbolji primjer za to vam je nedavni festival kratkopričašica pod nazivom "Kratka priča je ženskog roda". No, možda si samo umišljam da mi je tamo bilo mjesto. Ili da sam ženskog roda.

Jeste li zadovoljni tretmanom V.B.Z.-a, u smislu isplate honorara, organiziranja promocija, isl.?  

Tretmanom, ako se pod tim podrazumijeva odnos prema meni i suradnja u smislu odlučivanja vezanog za izgled knjige, u potpunosti. Zadovoljna sam i činjenicom da mi je isplaćen predujam. No, ima sitnica koje bih mijenjala (ne samo u V.B.Z.-u). Ono što mi je glavna primjedba vezano za V.B.Z. je činjenica da mi nisu organizirali promociju u Zagrebu i Beogradu, a prošlo je podosta od izlaska knjige. Postoje i neki objektivni razlozi zbog kojih je situacija takva, ali mislim da je presudila i činjenica da ih nisam dovoljno cimala za rukav. Jednostavno, ponekad zaborave da postojim.

Radite u pravosuđu, kao socijalna pedagoginja, što je, pretpostavljam, posao u kojem svjedočite brojnim, različitim životnim pričama i iskustvima - koristite li se time kao materijalom za pisanje i u kolikoj je mjeri vaša proza prožeta autobiografskim elementima?

Krenimo od kraja. Zapravo, to sam trebala odmah reći. U mojim pričama je sve istinito. Čak i ono što sam izmislila. It's probably me, pa i u situacijama kad se npr. kad se moj lik nastani u glavu olinjalog psa ili ubije supruga oralnim seksom.

Iluzorno je očekivati da pisac ne koristi materijal koji mi je pri ruci. Tako se i ja dočepam koje priče, najčešće neke iz djetinjstva. No, u tuđa djetinjstva ne diram. Pri tome mislim na djecu s kojom radim. To je nešto što mi etika ne bi dopustila.

Postoje nešto kartica napisanih u sjećanje na nekolicinu mojih bivši štićenika (za vrijeme dok sam radila u odgojnom domu), koji, nažalost, više nisu među živima. No, iako je u cijeloj toj priči prilično fikcije, nikad s time nisam izašla u javnost.

U kojoj je fazi novi rukopis? Radi li se ponovo o kratkometražnoj prozi, ili je na redu roman? 

Roman. U fazi je da će pričekati neka sretnija vremena. Trenutačno sam okupirana neknjiževnim i nelijepim stvarima. Prvi puta sa suočena s činjenicom da  mi netko jako blizak može prestati disati svaki čas. Netko tko me je učio hodati.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –