Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 28.02.2009.

Kažnjeni zbog pobjede
Održava se
01.01.1901.

Sve do prošle subote, hrvatski je klupski nogomet bio jedan strašno uredan svemir. Taj svemir bio je uređen geometrijski i piramidalno. Na vrhu njegove hijerarhije stajao je dominantni, najjači i najbogatiji klub, ispod njega klubovi iz četiriju regionalnih središta, a još ispod toga oni iz županijskih centara. Istina, u toj hijerarhiji postojalo je nešto poput fingiranog rivalstva. Ali, to rivalstvo služilo je više tomu da proda novine, karte za okuku i stvori simulaciju normalnosti, nego što je tog rivalstva zbilja bilo. Jer, jedan klub jasno je dominirao, imao višestruko veći budžet od rivala, podršku jedine moćne budžetske blagajne, te sportsku nadmoć koja se brojala dvadesetinama bodova.

Hrvatski nogomet, ukratko, nije opstojao u nepredvidivom kozmosu sportskog natjecanja, nego u geometrijskoj predvidivosti Kim Il Sungovog sleta, gdje se točno zna što je centar, a što generalna linija. Naš nogomet nije nalikovao onom otvorenih društava, gdje pokatkad i provincijalci iz Eindhovena, Göteborga i Lyona mogu suvereno vladati. Naš klupski nogomet više je nalikovao obrascu satelita SSSR-a, gdje se zna tko je centrala: Dynamo Berlin, Dinamo Minsk, Dukla i Steaua.

Ne mislim da se prošle subote na travnjaku Poljuda taj kozmos raspao. Takav optimist nisam: dapače, mislim da on čvrsto opstoji i dalje. No, jedna Hajdukova pobjeda i prelazak na čelo prvi su put nakon 910 dana otkrhnuli bar malo politure s tog ulaštenog, predvidivog sklopa. Ali, čak i ta privremena, časovita simulacija natjecateljske normalnosti nekima (ili - mnogima) kao da je bila previše. Jer da nije, ne bi se subotnji derbi i Hajdukov privremeni izlazak na čelo već sedam dana vukao po novinama kao afera prvog reda i skandal u zemlji u kojoj stvarnih skandala ne manjka.

Oko splitske utakmice u tjednu za nama stvorila se, naime, nepodnošljiva atmosfera laži, pravi harangaški delirij u kojem nažalost ne sudjeluju samo zažareni navijači, nego i klupske uprave, javna TV te podosta sportskih novinara, uključujući i neke ovog lista. Združeni navijačkim sljepilom, stvorili su u proteklih sedam dana kolektivnu uobrazilju i nepodnošljivi spin koji s onim što se stvarno događalo u Splitu te burne subote nema baš nikakve veze. Tvrdim to, jer sam, za razliku od većine njih, ja tamo i bio.


A pošto sam bio, želim ponajprije demontirati cijelu seriju neistina koje su ponavljanjem dobile grandiozne proporcije.

Utakmicu u Splitu proglasilo se gotovo neregularnom, zbog bengalki koje su standardni navijački rekvizit. Pri tom nije rečeno da ni jedna nije pala u četverokut igrališta.

Tvrdi se da se u Splitu čitavu utakmicu rasistički hukalo brazilskom igraču. To jednostavno ne odgovara istini, jer nije bilo tako.

Tvrdilo se da je na utakmici sudac pokrao Dinamo izmišljenim jedanaestercem. Ta bi tvrdnja ponavljanjem postala istinitom, da se prstom slučaja nije pojavila snimka lokalne TV i snimatelja Jere Gruića na kojoj se jasno vidi da Calellova ruka nije bila uz tijelo i da je penal bio opravdan. Nakon toga, ni jedan od sportskih novinara koji su bljuvali pristrane kartice na papir nije osjetio potrebu da prizna grešku.

Kad su svi argumenti otpali, preostao je posljednji: papir. Te gomile mekog pak papira što su ih “organizirani navijači” prosuli u budalastim količinama na koncu su se pretvorile u corpus delicti, sječivo i pogibelj oštru poput noža.


I na osnovi te “argumentacije”, same po sebi nadrealno bizarne, domaći je klub drakonski kažnjen, a gostujući rebnut tek simboličkom novčanom kaznom. I tu zapravo prestaje medijska retorika, a počinje ono što je stvarno skandal. Jer, jedino što zaista splitsku utakmicu čini skandaloznom, uznemirujućom i strašnom jest ponašanje gostujuće horde koja je zapalila inventar stadiona, gušala se s vatrogascima i policajce mlatila šipkama. O tom, međutim, u sportskim rubrikama niste mogli čitati gotovo ništa.

Oni koji poznaju moje pisanje, znaju da nisam nikad mazio Torcidu. I dalje mislim o njima više-manje isto ono što i dosad. Recimo, da su ideološka sramota za svoj (progresivni i tradicionalno internacionalistički) klub. Da postaju sramota svaki put nanovo kad uz Torcidin logo pročitam slovo U ili vidim svastiku. I dalje se sjećam crnih majica na službenom sajtu, sjećam se Hajduk Jugenda, baš kao i onih doba kad je Torcida iz naivnosti ili podlosti odrađivala nekretninske poslove u korist Kutle i srednjodalmatinskih tajkuna. No, moje vrlo nepovoljno mišljenje o splitskoj navijačkoj jezgri je jedan par postola, a drugi je par postola prijesna istina kojoj sam očima svjedočio.

A ta je istina da Torcida u poljudskom ovalu prošle subote nije napravila ništa što ne bi stoput prošlo na Morumbi, Bomboneri, Luzu ili Ali Senu, i što u nekoj drugoj prilici isti hateveovi spikeri ne bi nazivali “veličanstvenim ozračjem” i “pravom ikonografijom”. Za odgodu početka manje su krivi papellitosi i baklje, a puno diletantska nespremnost organizatora koji je nakon što je na travnjak pao vagon papirića na teren u čišćenje poslao - dva (2!) čistača s vrtlarskim metlama. Bio je to humoristički moment dostojan češkog filma, to treba priznati.

Ali, još nisam čuo da je netko tako drakonski kažnjen zbog “a-je-to” organizacije - i, ako se to tako kažnjava, hoće li jednako biti kažnjen i rukometni savez kojem se usred svjetskog polufinala odlijepio - pod?

Zdravko Mamić - sam po sebi oličenje ekscesa - hoda sad po Zagrebu, tužaka se po presicama, zapomaže, traži pravdu i kuka kako su ga dolje na jugu tretirali pitoreskni divljaci. U toj kolonijalnoj povici na hajduke i barbare nije jedini: pomaže mu cijeli medijski kor. Sve su to ljudi koji su na Poljud stigli u klimatiziranim limuzinama, popili prije utakmice pjenušac, pobrstili u poluvremenu sponzorski catering, a onda kad je sve završilo stali kukati kako su ih podli Mlečani okrali i ugrozili.

U toj strašnoj kakofoniji laži samo jedan čovjek šuti. Taj čovjek ujedno je jedini koji bi se imao na što žaliti, a zove se Mirko Hrgović. Jer, u svoj toj gomili likova koji su “poniženi i uvrijeđeni” što ih se Hajduk drznuo pobijediti, samo je jedan čovjek koji jest i ponižen i uvrijeđen. Taj čovjek je Dinamov lijevi bek, šutljivi i radini nogometni trudbenik koji ničim nije zaslužio da ga se na posterima naziva smećem. U svoje ime i ime moga grada molim ga ispriku - samo njega i nikog više.


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –