Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Božidar Alajbegović • 16.05.2011.

Lada Žigo : Ljudi su u danas naprosto poludjeli od slobode

Lada Žigo (1970, Zagreb) književna je kritičarka, esejistica, novinarka, autorica triju proznih knjiga i voditeljica brojnih književnih tribina. U razgovoru za Moderna Vremena Info govori o hrvatskom novinarstvu, o štrajku novinara Večernjeg lista, o feminizmu, ženskom pismu, položaju pisaca ali i žena u Hrvatskoj, te o svojim knjigama.

Božidar Alajbegović : Nakon čitanja vaših triju proznih knjiga (knjiga priča 'Ljudi i novinari' te romani 'Babetine' i 'Rulet') stekao sam dojam da je vama angažman, u smislu ukazivanja na društvene anomalije, u primarnom interesu, naravno bez zanemarivanja kvalitativnh dosega teksta. No, ipak, u jednom intervjuu pozvali ste se na Blaisea Pascala (koji veli 'Moć bez prava - to je tiranija, ali pravo bez moći - to je smiješno!') iskazujući sumnju u mogućnost «promijena reda stvari»  pisanjem.
 
Lada Žigo: Premda se ta Pascalova odnosila na moralne dvojbe jednoga lika, mogla bi se primijeniti, parafrazirati i u širem kontekstu. Svakodnevno smo svjedoci da živimo u korumpiranom društvu u kojem se moć ostvaruje bez poštivanja prava, a s druge strane, građanska prava, pravo na posao, na egzistenciju, na slobodu, ne znače ništa ukoliko nemate barem malo moći. Govoriti ljudima na burzi o njihovim pravima, a da pritom nemaju moći, veze da se 'uvale' na neko radno mjesto, gotovo je nepristojno. Eto, to je ta Pascalova smijurija s pravima i moćima. Nepristojno je također trabunjati da je svatko kovač svoje sreće, jer to znači da su svi nezaposleni kovači svoje nesreće. Jako sam nesretna kada čujem takve fraze, lažne slike slobode koje je rasplamsala američka psihologija u stilu 'Budi svoj', 'Ti to možeš', a upravo takva psihologija ide ruku pod ruku s liberalnim kapitalizmom. Sklonija sam onoj Rousseauovoj da je čovjek teoretski slobodan, ali se rađa i vazda živi u okovima.

Nesretne sudbine, čudni spletovi okolnosti koji čovjeka čine raspetim između onoga što on želi i onoga u što ga guraju drugi - to me je uvijek zanimalo, jer to je civilizacijska, pa i općeknjiževna priča. Mislim da se s formulacijom 'svatko je kovač svoje sreće' (a naročito u našem tmurnom društvu) i ne može biti pisac. To bi značilo da su u knjizi nasrtljivi i častohlepni heroji, a u literaturi je upravo obratno - društveno uspješni obično su prokleti, etički gubitnici, dok su autsajderi ljudi s pričom. Umjetnost je u tom smislu, moram ponoviti onu Aristotelovu, istinitija od zbilje.

Vjerujem li da pisanje može promijeniti red stvari? Naravno da ne vjerujem, ali dobre knjige mogu kod čitatelja podgrijavati misli i emocije o nepravdi, o ljudskosti. Postoji svijet u kojem živimo i koji se zbiva u nama. Ako u čitatelja pobudite emocije, ako iznesete ono što ga osobno muči, ako uobličite nešto baš onako kako bi on htio, učinili ste mnogo kao pisac.

U knjizi “Ljudi i novinari” ukazujete na brojne probleme s kojima se novinar susreće u svom radu. Kao dugogodišnja novinarka, jeste li ikad morali ispuniti neki neetičan nalog nadređenog? Ako je vaš odgovor potvrdan, možete li specificirati o čemu se radilo i otvoreno izaći s podatkom o kojoj se redakciji radilo te imenom i prezimenom nalogodavca i vrstom zahtjeva?

Na sreću, nisam nikada radila ni u kakvim rubrikama osim u kulturnim, a novinari poput mene u novinskim redakcijama su novinari 'trećeg reda'. Njih članovi uprava gotovo i ne poznaju, a kamoli da bi im turnuli neku škakljivu temu. Likovi mojih novela u knjizi 'Ljudi i novinari' koji moraju, po nalogu, od ljudske priče napraviti senzacionalističku, naprosto su simbol današnjeg moralno srozanog novinarstva koje je tako prozirno da ga i budala vidi. Iskreno, novine sve rjeđe čitam jer se redovito iznerviram. Naslovi često nemaju logičke veze s tekstom, o demokratizaciji medija nepotrebno je govoriti, također, jer ono geslo 'pet minuta Hitleru, pet minuta židovu' kojim se novinarstvo trebalo politički demokratizirati danas je prešlo u geslo 'pet minuta svima', što je afirmiralo 'američke snove' općeg puka. Zvijezde su nekada rado bile u medijima, danas uglavnom bježe od njih, a bezveznjaci, koji nekada nisu mogli ući na vrata medija, danas su njegove zvijezde. O srozavanju kulturnih rubrika također je nepotrebno govoriti - uništi kulturu, uništio si i jezik, mišljenje, sve. Kako se osjećam kada vidim koliko se piše o Nives Celzijus koja je zakonski 'iznudila' Kiklopa, a o izvrsnoj knjizi Predraga Matvejevića 'Kruh naš' ništa? Osjećam se bezveze, s tračkom nade da će dio pravde, dio duhovnosti doći na svoje.

Ponavljam, ne čitam novine, jer još više uznemiruju ionako kaotičnu stvarnost, a što je najgore, užas života onom kričavom opremom pretvaraju u slikovnicu. Ružno i zabavno, kakav spoj! A ulaze i u ljudske duše poput moljaca, uvjeravaju nas da je sve još gore nego što jest.

Senzacionalizam ne srozava samo novinarstvo, on danas može dokrajčiti nečije živote, kao što je jedna novinarka dnevnog lista dokrajčila život jednom liječniku objavivši naslove da je doktor ubio toliko i toliko pacijenata. Slučajno dobro poznajem liječnicu koja radi s tim doktorom, koja me je uvjeravala da čovjek unutar struke nije uopće bio kriv. A eto, neka novinarka koja o medicini zna koliko i ja o nebeskoj jednadžbi uspjela je razočarana čovjeka zauvijek izolirati od svijeta. Svojedobno je jedna 'opozicijska' novina objavila vijest da tamo neka knjižničarka baca srpske knjige i uz to objavila neku stravičnu nacističku sliku. Znam ponešto o bibliotekarstvu, jer sam i to studirala, znam zakon da se knjige, ukoliko ne neko vrijeme uopće ne posuđuju, otpisuju. Uz ženu je, dakako, stala bibliotekarska struka (bez ikakvih političkih primisli), no ženi je život uništen.

Ja bih, da mene pitate, uvela oštre novčane kazne za dokazane klevete (nipošto zatvorske, naravno), pa bi neki brzopleti novinari ipak pazili što i kako pišu. Ne, nije to napad na novinarsku slobodu, nego obrana slobode građanina koji mogu nastradati pod paskom beskrupuloznih senzacionalista. Tužno je da neki ne znaju što je sloboda, da slobodom proglašavaju svako puko htijenje, a taj nas je slobodarski kaos i doveo do toga da danas svatko može napisati svašta, bez savjesti i poštovanja. Ljudi su u danas naprosto poludjeli od slobode. I zato neki zaborave na onu moralnu autocenzuru, na slobodu drugih.

Kakvom vidite budućnost novinarstva, osobito onog „klasičnog“, papirnatog?

Prošle godine, na kraju lipnja, mirno sam ušetala u redakciju Vjesnika i napisala Sporazumni raskid radnog odnosa. Nešto je u meni reklo da se zauvijek maknem od dnevnog novinarstva na koje je vrag odavna udario kopitom. Na žalost, iz senzacionalističke novine došla sam u državnu koja je štedjela jedino kulturu. Ne, osobno nisam u Vjesniku imala loših iskustava, jer moje tekstove tamo nitko nije ni čitao, osim stalnog straha je li novina opet pred ukidanjem. Imam nekada osjećaj da će sve propasti, a da će u prašnjavoj Nigdini (kao u filmu 'Posbjesnjeli Max') Vjesnik ipak i dalje izlaziti. Možda je bilo mudrije ostati tamo čekati penziju, no moj nemiran duh upustio se u život slobodnjaka. No, zašto sam raskrstila s novinarstvom? Taj stres, tu nakupinu negativnih emocija koju mogu stvoriti novinske redakcije, dakako, suptilniji čovjek s vremenom više ne može podnijeti. Ako ste još pisac, a tamo u nekoj redakciji kuckate u ritmu ostalih, doma vam se zgadi tastatura.

Sjećam se ja 'stare' novinarske garde, sedamdesetih godina, kada je moj otac, zajedno s Momčilom Popadićem, Jakšom Fiamengom, Miljenkom Smojem krstario po Lijepoj našoj, pisao svoja zapažanja, svoje novinarsko-literarne panorame, kada je autorsko novinarstvo bilo pitanje ugleda, gotovo časti. Tada novinari nisu morali sjediti po redakcijama i kuckati od - do, nisu bili prepisivači, nego su bili istraživači, persone, simboli novina u kojima rade, čak i simboli grada. Sjećam se kako sam još kao djevojčica uzimala žutu kovertu na kojoj bi tata napisao 'za gosp. Kulušića' (a bio je to sjajan urednik 'Slobodne Dalmacije', pravi gospodin) i kako sam s tom kovertom pješačila pola sata da ostavim tatinu kolumnu na porti. Autori su se tada jako cijenili, a ja sam sanjala da i ja jednog dana napišem neki autorski tekst. Danas je literarnije novinarstvo (naime, treba razlikovati novinara od novinskog pisca, to je velika razlika) samo uvjet da vas što prije stave na neku listu čekanja. Možda i danas u nekom leži Tenžerin talent, ali tko će vam danas, molim vas lijepo, objavljivati desetak kartica o prosjacima, o 'jurećim opancima', o podstanarstvu kao 'svjetonazoru', o tužnim i lijepim fenomenima života koji su i danas isti kao nekad? Izbacuju i karikaturu, a nekmoli ne bi nečije asocijacije. U smislu novinarske branše, socijalizam je bio daleko bolji.

No, ipak, budućnost novinarstva vidim optimistično. Valjda su i vlasnici Styrije shvatili da čitatelj neće dati šest kuna da bi novinu listao deset minuta, nego da bi je čitao. Pogotovo je danas, u recesiji, važno iskoristiti svaku kunu. Zato se Jutarnji, kako primjećujem, sve više okreće autorskom novinarstvu. Mislim da će i Večernji morati promijeniti kormilo, jer nema smisla novac bacati u vjetar, za puko listanje.

A što se 'papirnatog' novinarstva tiče, vjerujem u njegovu budućnost. Ne znam što će se dogoditi za pola stoljeća, ali mislim da je držanje novina i knjiga u ruci neka urođena potreba koju neće tako lako istisnuti nove tehnologije. Film nije uništio kazalište, video nije ubio kino, to su različiti mediji. Ne vjerujem da ćemo se svi tako skoro zapiljiti u ekran i pretvoriti se u neke androide. Evo, jučer sjedim u kvartu i gledam dječicu - naganjaju i dalje to čudo od lopte, igraju se istih igara kao i mi. Kompjuter je samo revolucionaran dodatak svijetu, tehnološko nadopunjavanje, a ne zamjena za baš sve ljudsko i tradicionalno. Nisam sklona razmišljati kao neki 'juršnici' novog doba.

Što mislite o nedavnom štrajku novinara Večernjeg lista?

Sjećam se te faze kada je Večernjak šaptom pao. Bila sam tada novinarka toga lista, pisala sam za kulturu i Književni obzor, u Večernjaku je vladala plodna atmosfera, autorski tekstovi su se cijenili, ljudi su se družili. A ona su došli neki u odijelima i počeli pretvarati živu novinarski sredinu u sterilnu banku, punu menagera i činovnika zapiljenih u tastaturu. Hodnicima se više mogao čuti njemački jezik nego hrvatski, jer su delegacije stalno dolazile i odlazile, i mi smo prvi put istinski doživjeli što znači biti gastarbajter u vlastitoj kući. Nakon otkaza koji su podijeljeni jednog dana ho-ruk, uslijedile su same laži, prijevare. Predstavnici Styrije koji su nalikovali na prave tehnokrate okupili bi, na primjer, novinare neke redakcije, uredno saslušali njihove primjedbe, prijedloge, a onda bi kao sjene otišli sa svojim notesima i sutradan napravili nešto sasvim drugo. Započela je birokratska strahovlada. Zaposlili bi nekoga, pa ga sutradan nogirali, ljude su razmiještali kao šahovske figure, a cijelu koncepciju Večernjaka okrenuli su naglavačke.

Prvo su ukinuli Kulturni obzor, vodeći se onom: prvo narodu ubij kulturu, a onda sve ostalo! Čak su neki kvazimenageri počeli držati predavanja o novinarstvu, pa se tako neka dična gospođa usudila novinarima citirati jednu rečenicu iz novina koja je glasila: 'Život ga je odveo negdje drugdje' i objašnjavati kako to nije novinarski. Jer, reče ta Styrijina gospa, život nije taj koji nosi ljude, nego ljudi samo odlučuju kojim će putem krenuti. Možda je njezina Styrija bila odlučila kojim će putem krenuti, ali novinari ništa nisu znali. To smiješno predavanje trebalo je biti predškolski naputak o novinarstvu u kojem bi, valjda, trebalo pisati samo suhoparne, proste rečenice sa subjektom i predikatom, izbaciti sve slikovite rečenice, drugim riječima, ubiti hrvatsko autorsko novinarstvo.

Teško mi je danas listati Večernjak. Stara garda je uglavnom otišla, a one kolege koji su ostali podržavam, da izdrže. Meni, kao novinaru 'stare garde' mučno je, na primjer, u Večernjaku pročitati članak od pola kartice (koji može napisati u hipu svaki početnik) nad kojim je potpisano čak pet novinara. Nije li to vrijeđanje novinarskih pera? I uopće, potpisivati obične bilješke punim imenom i prezimenom (i isticati: piše taj i taj) potpuno je ponižavanje novinarske persone.

Što mislim o štrajku? Naravno da podržavam kolege. Žalosno je da su u vrijeme štrajka Styrijini 'glasnogovornici' smjestili štrajkače u jednu prostoriju, a one 'koji žele raditi' u drugu i da su k tome doveli i zaštitare. To je ubijanje prava na štrajk, prava na mišljenje, pokušaj da se gotovo iskorijeni sama institucija sindikata. Pročitala sam intervju sa Borisom Trupčevićem, predstavnikom Styrije za Hrvatsku, i iznenadila se da je prosječna plaća u večernjaku oko devet tisuća kuna. Kolege novinari mi, pak, govore (a zašto im ne bih vjerovala) da su im plaće pale na oko pet tisuća i vjerojatno taj prosjek podižu Styrijini 'country menageri' i raznorazni voditelji čudnih tehnokratskih grana kao što je voditelj 'sektora ljudskih potencijala'. Što to znači? Ne bi me čudilo da se uskoro otvori tamo radno mjesto 'Čuvar Styrijina pečata'. Te začudne grane, svi ti čudni prijedlozi 'sestrinskih firmi' u koje valja prebaciti višak da bi se firma onda ukinula - sve je to gola tehnokracija koja sa profesijom nema bitne veze. Vidim neke stare kolege izmijenjenih lica - nekada veseli ljudi danas su blijedi.

Styrija je ubila hrvatsko novinarstvo i profit prebacuje u Austriju, a stoji li iza toga neka ozbiljna austrijska firma ili autsrijski vodovod, to ni sam Bog ne zna. A o mobinzima vam neću govoriti! To su posebno tužne ljudske priče. Prebaciti uglednu glazbenu kritičarku u neku tračersku rubriku, na primjer, govori samo o tome da ljudi iz Styrije s novinarstvom nemaju nikakve veze. No, to je današnji opći  prijezir prema ljudima koji misle svojom glavom. Iz Vjesnika su otjerali vrsnog novinara Fijačka, u Večernjaku na led stavili novinarskog stručnjaka Miljenka Mitrovića, na primjer, a u Slobodnoj Dalmaciji neke ugledne književnike bacili u TV vodič ili im naprasito ukinuli kolumne i stavili ih u zakutak. Znaju li ti novopečeni mešetari da postoje doajeni neke novine? Unatoč promjeni koncepcije, njima, iz poštovanja, uvijek treba dati da napišu barem tekst-dva mjesečno. Tako bi radili kulturni ljudi.

U istoj knjizi pišete i o gubitku kriterija kod procjenjivanja suvremenih umjetničkih djela, odnosno o dizanju na pijedestal uradaka koji teško da se uopće mogu smatrati umjetničkima.

Da, kada komentiram neki, po meni isprazni perfomance, onda mi neki kažu da nemam pojma o suvremenoj umjetnosti. Naravno, nemam ja pojma o toj struci, ali hoćemo li reći profesoru fizike, koji pročita neku površnu knjigu bez emocija, da on nema pojma o književnosti? Nismo baš takve budale pa da ne vidimo razliku između kreativnosti i blefa. U toj priči  koju spominjete, pod nazivom 'Oholost', izrugujem jednog umjetnika koji trpa novine u staklenke i kiti to 'ništa' umnim riječima, na koje padaju pomodni novinari. Što me je inspiriralo za tu priču? Iskreno, neke čudne svjetske izložbe na kojima su bili izloženi prljavi kreveti, prazni ormari i slično, koje su se trpale pod nazivnik 'autentično', a ta čudna riječ može ama baš sve opravdati. Ako je svaki čin umjetnost, onda umjetnosti više nema. Nevjerojatno koliko se umjetnost može zloupotrebljavati. Napiše mladac tekst koji nije uobličio i to se nazove 'strujom svijesti', napiše netko knjigu bez dramaturgije i to se nazove, npr. 'fragmentarnom prozom' itd. Dakako, ima raznih stilova, no valja prepoznati što je svjesno, a što neumješno. Opet smo na pragu one američke psihologije koja nam kaže: 'Oslobodite svoje emocije!' Mogu ja osloboditi emocije na platnu, ali znam da nikada neću biti slikar jer za to naprosto nemam nikakva smisla.

Sve više volim egzaktne struke - student medicine mora znati koliko čovjek ima kostiju i točka! U književnosti svatko može biti pisac, u ovom našem današnjem raju emocionalnih sloboda. A nije baš tako. Misliti o priči, o likovima, o motivaciji, o dramaturgiji teksta nije baš puko oslobađanje sebe. Žao mi je što je kritika velikim dijelom prešutjela sve trendove, što nije bila dovoljno kritična (kao što joj ime govori), što je podilazila (kako se ne bi zamjerila). Žao mi je što posljednjih deset godina o knjigama nije pisao Igor Mandić. Mislim da bi se uz njegovo pero mnoge stvari na vrijeme selektirale.

U svom romanu ‘Babetine’ vrlo ste oštri spram radikalnog feminizma. Jeste li nakon objave knjige doživjeli neugodnosti u smislu reakcija radikalnih feminističkih udruga? Postoje li takve udruge uopće kod nas?

Knjiga je dobro zabilježena u medijima, ali nije dobila ni jednu kritiku, ni jedan napad. I draže mi je da je tako - ne bih voljela da se jedan fiktivna priča, koja se proteže kroz četiri stoljeća, i koja završava satiričnom vizijom Zemlje poludjelih žena (inspirirao me je film 'Zemlja žena' F. Fellinija) trpa pod nekakve ideologije, da se uvlači u izvanknjižene rasprave. Tom knjigom htjela sam biti malo u opoziciji sa sve češćim forsiranjem ženskog pisma, sa zapljuskujućim valom 'novinskog' feminizma. Kažem ironično 'novinskog', jer duboko cijenim ozbiljno tretiranje 'ženskog pisma', cijenim izvrsnu knjigu Dubravke Oraić Tolić  'Muška moderna i ženska postmoderna', kao i, primjerice, sjajnu povijesnu knjigu Dunje Detoni Dujmić 'Ljepša polovica književnosti'. No, malo me smeta medijsko koketiranje sa ženama. Htjela sam, eto, za inat tim odama 'ženskom' pod svaku cijenu malo bocnuti i žene, pokazati da i one mogu biti zle, da nasilje ne bira spola, da su i neke žene iza kuloara krojile povijest.

Sporan je u knjizi, međutim, jedan dio koji su shvatili kao autobiografski jer junakinja nosi moje ime. Čudna je to knjiga - ima mašte, različitih stilova, boljih i lošijih dijelova, pa je zato izazvala različite usmene reakcije (iznenadila sam se shvativši da se čitala, iako se o njoj malo pisalo). Neke su mi žene čestitale, neke su se zgražale. Bolje je da je knjiga zarobljena između dviju krajnosti, nego da ostane mlaka voda koje su mogu napiti svi. Da, ta knjiga je samo napad na radikalne feministice, ali danas je takvih samo u tragovima, kao što je malo baš zaostalih ekstremnih desničara.

Kakav je danas položaj žena u Hrvatskoj i jeste li ikad osobno iskusili spolnu diskriminaciju?

Nikada, vjerujte, nikada nisam u svojoj branši doživjela spolnu diskriminaciju. Doduše, ja se ipak krećem u krugovima obrazovanih ljudi, širokih pogleda na svijet, pa još uvijek ne mogu zamisliti da neka žena može biti izložena seksističkom primitivizmu. Jednim dijelom (dakle, ne uvijek), mnogošto ovisi i o ženi - individualke koja ne želi isticati svoju ženskost pod svaku cijenu mušarci se jako boje. Ustuknu kao žabe pred baterijom. Ako malo koketirate, pa bili mršavi, debeli, s istaknutim dekolteom ili sasvim bez njega, odnos se stubkom mijenja. Mudra žena, ona emancipirana, može preusmjeravati pažnju muškarca. Znam da neke žene, koje se ne kreću u krugovima slobodnijih svijesti, mogu biti u teškom položaju. Na žalost, takve osobno ne poznajem, i bolje je da tu temu prepustim borcima za ženska prava. Vidite, ja ne volim 'žensko pismo', a u praksi stvari stoje drukčije. Meni, temperamentnoj Dalmatinki, nije zamislivo da mi muškarac išta naređuje. Da vidite samo kako ja odbrusim bezobraznim muškim vozačima, kako ih volim pretjecati, dobro da su mi karoserija i glava još čitavi!

Smeta li vas medijsko isticanje prošle godine, kao “godine ženskog pisma” i što zapravo mislite o ladici znanoj kao “žensko pismo”? Da li svoje stvaralaštvo osobno smatrate “inventarom” iste te ladice?

Ne smatram da ono što sam napisala spada u 'žensko pismo'. Sve što sam napisala, ili što sam htjela napisati, jesu ljudske drame. Kada pišem, onda sam pisac (pardon, feministice, spisateljica!), kada ljubim, onda sam žena. Nikada nisam pisala tekst kao žena, nego kao biće koje misli i osjeća, i da vam naiskrenije kažem, uz dužno poštivanje prema svima, uvrijedilo bi me kada bi netko mojoj knjizi davao spolni predznak. Imala bih osjećaj (možda pogrešan) da toj knjizi nedostaje nešto 'univerzalnije', 'intelektualnije'. Ne, ne razmišljam, srećom, kao Hegel koji je ženu smatrao nesposobnom za apstraktno mišljenje. To je tužno čuti od jednog filozofa, ali forsiranje 'ženskog' po meni je doista potiskivanje 'univerzalnog'. Ta slavna 'godina žena' dobronamjerno je zadovoljavanje političke korektnosti koja je danas sve pretvorila u kalkulaciju. Pogledajte samo žirije, kandidate za nagrade! Sve odnose snaga treba dobro promotriti, pa tako i u najuži izbor za Bookerovu nagradu mora bit jedan Irac, jedan pisac, recimo, indijskog podrijetla koji će promovirati multikulturalnost, mora se katkada naći i homoseksualac, itd.

Nedavno je netko poslao u DHK pismo da to društvo opet nije kandidiralo ženu. Mislim da predlaganje dva muška kandidata nije bio nikakva 'mizoginija', kao ni što FAK (ma koliko mu ja bila nesklona) nije bio 'protiv žena', kako mu neki spočitavaju. Mogao bi netko, na primjer, spočitnuti žiriju Jutarnjeg lista da su u finale ušle uglavnom žene, da je zanemario 'muška prava'. Bogu hvala, ne razmišljam na takav način, meni je uvijek bio važan tekst, a ne kontekst koji tekst uglavnom odvodi na sasvim druge putanje. Činjenica je da danas ipak morate imati propusnicu za ulaz u književni svijet. Ja tih propusnica ne želim imati, vjerujem u iskreni odnos pisca i čitatelja, pa makar ih bio i manji broj. Svaka knjiga, bez obzira na to je li ju 'guraju' u medijima ili ne, je li napisao pisac s biografijom ili bez nje, je li ju napisao muškarac ili žena, ima neku svoju energiju, kao čovjek.

Mogu vam dati svoj primjer. Knjiga 'Babetine', premda ima netipičnu priču, zrači negativnom energijom i zato je ostala malim 'fenomenom' negdje pod pultom. Knjiga 'Ljudi i novinari' zrači pozitivnom energijom i zato su čitatelji na nju uglavnom dobro reagirali. Knjiga 'Rulet' zrači dubokom destruktivnošću, ali izaziva duboko sažaljenje prema tužnim sudbinama i zato je kod čitatelja izazvala koktel blage jeze i dubokog ljudskog sažaljenja. Da, knjiga je kao i čovjek - ako nema energiju, neće opstati unatoč panegiricima 'malih bogova', a ako ima, preživjet će. U kaosu liberalnog kapitalizma, nasrtljivosti, reklama, ljudi zaboravljaju na ono iracionalno, na nešto 'u zraku'. A iracionalno je nepotkupljivo, kao i šarm dobra čovjeka.

U novom romanu rulet i ovisnost o kocki uzimate kao metaforu bolesti društva, ponovo ukazujući na brojne nepravde koje je divlji kapitalizam nanio hrvatskim građanima. Osobno mi je žao što se niste podrobnije pozabavili motivom ratnih zločina nad civilima, koji su u romanu ostali tek ovlaš dotaknuti. Planirate li se možda tom problemu vratiti u nekoj novoj knjizi?

Dobro je da je to ostalo samo epizodom u knjizi, jer bi previše politike knjigu možda više pretvorilo u kroniku društva nego u književni tekst. Glavnog junaka muči sve u ovom društvu, i život sam, i sudbina koja je samo običan rulet na kojem su 'mali' ljudi samo kuglice koje drugi vrte ukrug. Svakodnevno smo okruženi krupjeima, ljudima koji vode pravila igre, a koji su posve nevidljivi. Tko danas zna tko je pravi vlasnik neke korporacije, banke, nekih novina? U davnim vremenima totalitarizma pisci su barem mogli aludirati na konkretnog neprijatelja, mogli su, svojim kažnjeničkim sudbinama, zadobiti u povijesti književnosti i auru herojstva, no danas... kome se to danas pisac može osvetiti? Nikome, zato danas knjige koje duboko zadiru u kaos svijeta moraju biti osobito mračne. Junak je nesretan, nema više koga prozvati jer je sve ionako prozvano, muči se u paklenom krugu svoje egzistencije i esencije, nema, poslije ovog liberalnog kapitalizma, nikakvu viziju 'revolucionarne' budućnosti i zato se brani samo gorčinom, emocijama. Užas je to našeg doba - sve je transparentno, a krivci za sve su sasvim nedodirljivi. Junak se na koncu bori sa nevidljivim neprijateljima, s vjetrenjačama, puca u prazno, ludi od tog velikog, globalnog ruleta na kojem ga ne tko stalno baca dok korumpirani kupe dobitke.

Glavni junak 'Ruleta' ubio je po naredbi civile da bi se bojnik danas obogatio na hratsko-srpskom lotu, svašta mu se još dogodilo te on pokušava nadmudriti rulet - odluči, ako padne neki broj, krenuti u osvetničku akciju. Dakako, gubi, jer je rulet nemoguće pobijediti - taj vražji stroj nema nikada dobitne kombinacije. Jedina je dobit samoubojstvo, u smislu: Usrani svijete, barem ja neću u tebi postojati!

Jeste li zadovoljni medijskim tretmanom svojih knjiga?

Zadovoljna sam. Knjige su popraćene baš onoliko koliko sam htjela - ostala sam u užem krugu i malo zakoračila u medije. Ne bih nikada htjela biti razvikani pisac - kada vas mediji bombardiraju, onda se u piscu stvori velika nervoza pred idućom knjigom. To se, na primjer, dogodilo meni dragom piscu Zoranu Feriću - nakon pustih pohvala 'Anđela u ofsajdu' njegov roman 'Smrt djevojčice sa žigicama' nije dobio zasluženu pozornost, iako se radi o jako dobroj knjizi. Mediji su se ispuhali i to je to. A ima nešto u onome što reče jedan pisac - popularni autor sa svakom idućom knjigom gubi određeni postotak vjernih čitatelja. Pisci poput mene mogu mirno pisati dalje, ne očekujući ništa bitno, mogu se zatvoriti u svoju ljušturu i čekati da ih kritičari izvuku van. Ne kažem da nije ugodno neko vrijeme biti hvaljen, no nije loše biti 'ugledni autsajder', ukoliko ja to uopće jesam. I, što uopće znači 'natjecanje' na ovako malom tržištu? Ništa. Prodati knjigu u petsto primjeraka ili u tisuću i nije neka velika razlika. A budimo još skrominiji - da i samo stotinu čitatelja pročita moju knjigu, mogu biti zadovoljna. Zamislite dvoranu sa stotinu ljudi! To u našim uvjetima uopće nije malo. Ne, ne glumim skromnost, pozivam se na Kunderinu teoriju prokletstva pisaca koji pišu na 'malom jeziku'. Takvi se moraju pomiriti sa sudbinom.

Čitam mnoge knjige slavnih pisaca koji pišu na engleskom i kladim se da u nas ima boljih. 'Budha iz predgrađa' Hanifa Kureishija je dobra knjiga, ali 'Sjaj epohe' Borivoja Radakovića za mene je daleko bolja, dramatičnija, življa, pa i magičnija. Da je Boro živio u Londonu, da je k tome imao i neko indijsko podrijetlo u multikulturalnoj metropoli, posve bi drukčije prošao. A uzmimo za primjer i danas razvikanog američkog pisca Jonathana Franzena i njegov najnoviji roman 'Sloboda'. To je korektno napisano, besprijekorno u onom tehničkom smislu, ali cijeli roman nalikuje mi na neki manifest političke korektnosti u koji valja ugurati sve svjetonazore, sve političke opcije, sve teorije, a ta enormna 'globalna' ambicija pojela je ljudske sudbine i ljepotu detalja. Iskreno, mislim da je Ludwig Bauer bolji pisac, ali što ćete! Sudbina je sudbina.

Osjećate li se dijelom neke ''književne scene'' i koje domaće autore/ice cijenite?

Ne pripadam nikakvoj književnoj sceni i mislim da je to dobro. Barem ću se, kako planiram, protegnuti u vremenu, pa makar i bez nekih lovorika.

Sve svoje knjige objavili ste kod istog izdavača (zagrebački SysPrint) - jeste li zadovoljni tretmanom, u smislu isplate honorara, organiziranja promocija, isl.?

U prvo vrijeme ta kuća je funkcionirala odlično. Mala, ugodna ekipa, dobre knjige, redovita isplata. Sa Snježanom Knezović bilo je doista vrlo ugodno raditi. No, na žalost, Sysprint, koji se orijentirao na udžbenike, a dobre knjige nije tržišno plasirao, nije izdržao ovu recesiju, kao ni mnoge izdavačke kuće Država više nije otkupljivala udžbenike, izdavači su izgubili milijune i milijune kuna, i oni koji nisu brinuli za tržišno promoviranje beletristike nisu dobro prošli. Stoga 'Rulet' nije imao službene promocije, a umjesto dijela honorara, dobila sam veliki broj knjiga. Nešto sam 'utrapila' po kvartu, nešto poklonila kolegama, a nešto zadržala u prtljažniku da podmitim kojeg policajca ako mi bude htio napisati kaznu za prekoračenje brzine.

Koje domaće autore volim čitati, pitali ste me. Imamo mi dosta dobrih pisaca, a meni je u posljednje vrijeme od prozaika najdraži Stjepo Martinović. Sviđa mi se njegov 'starinski' stil, kombiniranje povijesti, lirike, misterija. Upravo s užitkom čitam njegovu najnoviju knjigu 'Zbogom, utopijo', koju ću promovirati na Profilovu Sajmu.

Što mislite o položaju pisaca u Hrvatskoj?

Iskreno, o tome više ništa ne mislim. Umjesto da mislim kako postići nemoguće, a to je da pisac u maloj sredini živi od knjiga, umjesto da brojim lipe koje bih dobila kao nadoknadu od posudbe u knjižnicama, radije razmišljam o tome kako bi bilo dobro u Zagrebu otvoriti neku trgovinu u kojoj bi se prodavalo maslinovo ulje, jer taj proizvod Zagrebu izrazito nedostaje. Drugim riječima, svaki pisac u nas mora imati neki posao od kojeg će živjeti, čast rijetkima koji mogu opstati kao slobodnjaci. No, opet se postavlja pitanje: Kako od pisca, umjetnika u duši, napraviti trgovca? Osim toga, gdje mu je početni kapital? Kako će platiti prijevoz tog ulja, vozača, štand?

Pišete li nešto novo, i ako je odgovor potvrdan, o čemu se radi?

Pišem novu knjigu 'Raspućin' koju će izdati Alfa. Bit će to roman drukčiji od 'Ruleta' - smirena stila, bogate radnje u kojoj će se ispreplesti ljudske, političke, vjerske drame. Nakon emotivnog vulkana 'Ruleta' slijedi blagi smiraj, tiho režanje na društvo, a ne lajanje. A onda će opet u meni oživiti poskok Ugrist ću opet neku anomaliju. Depresiju, tu bolest 21. stoljeća, a našeg društva osobito. Mi smo primitivno društvo u kojem je još uvijek sramota spomenuti psihijatra ili psihologa dok u Americi svako novorođenče roditelji odmah upisuju i za psihoterapeuta. S jedne strane glumimo demokraciju, a s druge još uvijek zastupamo primitivnu psihologiju 19. stoljeća po kojoj je sramota pokazati osjećaje. Iznenadio me je podatak da se dnevno u psihijatrijske bolnice u Zagrebu primi oko trideset ljudi. Eto, voljela bih napisati jedan roman posvećen depresivnim ljudima, ljudima bez perspektive koji u sebi sabiru tugu, žalost, razočaranje, i postaviti pitanje: jesu li ludi oni u bolnicama ili su ludi oni na radnim mjestima i u politici koji iživljavaju svoje frustracije na podređenima, na narodu i stvaraju od Hrvatske neregistriranu psihijatrijsku kliniku?

Već duže vrijeme vodite književne tribine DHK-a. Kakva su vaša iskustva, jeste li zadovoljni posječenošću?

Vjerujte, ugodno sam iznenađena. Neki novinari redovito pišu frazu 'Nitko ne čita poeziju', što uopće nije točno. Na pjesničke susrete u DHK dođe oko četrdeset pa i više ljudi, književne tribine uvijek se dobro posjećene. Tomu možda možemo zahvaliti i ukidanje književnih kritika u dnevnim novinama, pa se nekomercijalna literatura danas promovira na 'živ način'. Ljudi su željni dobre književnosti, dosta im je trivijalnosti na svim stranama, osjećam da se stvara blaga opozicija. Smiješni su mi svi ti trgovci koji mašu tiražama i koji nisu shvatili da je duhovnost neka iskonska potreba bića, kao hrana ili piće. Bože, u kakvoj su zabludi!

Nedavno bijah u bolnici na nekim pretragama i iznenadih se kada vidjeh što pacijenti čitaju. Rushdieja, Pamuka... Ljudi sa srednjom stručnom spremom, svih mogućih zanimanja. Pa, nisu ljudi tako glupi. Postoje knjige koje pune glavu i koje je prazne. Ove 'prazne' knjige ljudi će kupiti zbog puke znatiželje kad ih izreklamiraju, ali će poslije reći da to ne vrijedi pišljiva boba. Dakle, pitala bih urednike koji su plasirali neke amatere: Jeste li napravili anketu među čitateljima što misle o toj knjizi? Nisu, dakako, jer ih zanima samo da utrape proizvod. Beskrupulozni trgovci ne bi smjeli biti urednici, to je moje mišljenje.

No, vratimo se malo na DHK. Atmosfera u tom društvu sasvim je OK - malo je ostalo zadrtih, primitivnih desničara i oni baš ne uživaju poštovanje kolega. Jedino što tom društvu nedostaje jest mlađi naraštaj. Nastojat ću  kao voditeljica Tribine dovoditi u društvo što više mladih ljudi, a ne da ja, žena sa 41 godinom života, ostanem najmađim članom toga društva. Ali, uz tamošnje kavalire u poodmakloj dobi osjećam se mlađom i ljepšom no što jesam, pa su zato i Tribine življe.

Kakvo je vaše mišljenje o politici prema knjizi sadašnje garniture u Ministarstvu kulture? Što mislite o potporama izdavaštvu i načinu na koji Ministarstvo kulture odabire naslove i provodi njihovo sufinanciranje? Što bi se trebalo promijeniti po tom pitanju?

Mislim da pisac, koji je u teškom položaju (izuzev dramskog, jer je propisano da se za otkup dramskog teksta dobiva oko pet tisuća eura), treba 'iskoristiti' državu koliko god može. Na žalost, i izdavači se moraju osloniti na državu jer bez potpore Ministarstva nitko vam više i neće tiskati knjigu. To je samo eliminacija mladih pisaca, jer se potpore uglavnom daju po nekim imenima, a anonimni talenti mogu samo moliti Boga da ih netko primijeti. Podržavam, dakako, potporu i otkup. A što se tiče stipendija piscima, apsolutno ih pozdravljam i to ne znači da je 'dobitnik 'državni pisac'. Državni pisac je onaj koji piše tekst u službi države, a vi sa stipendijom Ministarstva možete pisati i protiv društva i vlasti. Zašto jadni pisac u nas ne bi dobio koju sitnu beneficiju?

Krajem osamdesetih godina, pričaju mi stariji kolege, ozbiljan pisac je, na primjer, za knjigu tiskanu u 'Mladosti' dobio honorar u iznosu od dobre polugodišnje plaće. Danas, kao što znate, za knjigu dobijete oko šest tisuća kuna. Kako povisiti honorar? Teško. Kada bi se usvojio onaj Perišićev prijedlog da se pola iznosa za potporu ili otkup dade piscu, izdavači bi kukali da nemaju dovoljno za troškove. Začarani krug. Zato, danju šljakajmo, noću pišimo za dušu. Nema nam druge. Hrvatski pisac mora raditi svašta. On je na koncu 'provincijalni' intelektualac s američkom biografijom.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –