Lawrence Ferlinghetti : Krajolici živih i mrtvih
Krajolici živih i mrtvih
U svojoj devedeset i sedmoj godini Lawrence Ferlinghetti, uz deset do petnaest godina mlađe Garyja Snydera, Michaela McClurea, Diane di Primu i možda još ponekog, pripada posljednjim živućim pripadnicima izvorne generacije Beatnika. Status kulturne i barem jednako toliko kontrakulturne ikone koji, uostalom, uživa već dugi niz godina, ovaj pjesnik, pisac, slikar, nakladnik i politički aktivist nije naravno zaradio prije svega tom zgodnom biološkom datošću – Ferlinghetti je zaista, u više navrata, bio u pravo vrijeme na pravom mjestu te aktivno učestvovao u mijenjanju pejzaža američke i svjetske lirike druge polovine dvadesetog stoljeća.
Pedeset i treće godine osnovao je, s pripadajućom knjižarom, izdavačku kuću City Lights, koja će lansirati neke od ključnih naslova poratne američke književnosti, počevši s Ginsbergovim "Urlikom i drugim pjesmama" 1956. Dvije godine kasnije New Directions štampat će do danas najčitaniju i najutjecajniju njegovu pjesničku knjigu, citatom iz Millerovog "Crnog proljeća" naslovljen "A Coney Island of the Mind", koja sa svojim sedmerocifrenim tiražama, uz već spomenuti "Urlik", ostaje jednom od najprodavanijih pjesničkih knjiga uopće.
Iako se redovito, u različitim prijevodima, pojavljivao u jugoslavenskoj književnoj periodici te antologijama (poput utjecajnoga "Tripa" V. Kopicla i V. Bajca iz 1983), pa i u knjiškim izdanjima (crnogorski "Pejzaži življenja i umiranja" u prepjevu Vladimira Sekulića) Ferlinghettijev je pjesnički rad na našim prostorima ostao, kao i onaj velike većine pjesnika Beat generacije, vezan uz ime dubrovačkoga pjesnika i prevoditelja Voje Šindolića, vjerojatno najkompetentnijeg poznavatelja apostrofiranog korpusa u ovome dijelu svijeta. Šindolić je, pod naslovom "Beskrajan život", još 1982. u Beogradu štampao prvi izbor iz pjesnikove plodne stihovne produkcije, a zatim je isti dvaput proširivao i nadograđivao: prvi put kao "Otvorenih očiju, otvorenog srca" u Feralovoj biblioteci 2000, drugi put kao premijerno izdanje novopokrenute Beatblioteke Hrvatskog društva pisaca koja će, bude li sve po planu, pod uredničkom palicom samog Šindolića i Krune Lokotara, nastojati u idućih nekoliko godina promijeniti činjenicu da velika većina Beat pjesnika kod nas još nije samostalno uknjižena.
Sa svojih osamdesetak pjesama ovo je do sada najopsežniji pregled dotičnog stihovnog opusa (sasvim su opravdano uključeni i naslovi koji pripadaju dvadeset i prvom stoljeću) a knjiga je, zahvaljujući dugogodišnjim prijateljskim odnosima prevoditelja i autora, uz pogovor opremljena i nekolicinom faksimila Ferlinghettijevih crteža i rukopisnih fragmenata, premijernim razgovorom s pjesnikom te iscrpnim, u suradnji s autorom sročenim bilješkama uz pojedine sastavke. Izdanje donosi i posebnu bibliofilsku poslasticu: sto je komada autorizirano Ferlinghettijevim vlastoručnim potpisom.
Temeljne se pjesnikove kompozicijske tehnike oslanjaju na uglavnom linearno vođenu naraciju, razvijanje i nadogradnju krovne metafore ili slike, varijaciju refrenične sintaktičke strukture te paralelno vođenu jukstapoziciju dvaju motivskih sklopova, koji se na kraju susreću u jasno formuliranoj poanti.
Potonji se s Beat generacijom sam jest i nije identificirao: nešto stariji od većine ostalih pripadnika, volio se poetički i s obzirom na tradiciju u kojoj je kao pjesnik formiran od njih donekle distancirati, te je životnim stilom, pa i obrazovanjem poprilično odudarao od ikoničke "On the road" matrice Kerouaca, Cassadya i sličnih. Spomenutu bi generaciju, s druge strane, bez književnog i socioknjiževnog angažmana ovog posvećenog Zen-budista i anarhiste bilo sasvim nemoguće zamisliti. Stasao prije svega na naslijeđu američkog modernizma i postsimbolizma te francuskih nadrealista, ali inkorporirajući širok spektar utjecaja najrazličitijih prosedea i poetičkih zasada – napose onih dalekog istoka – te preuzimajući svoj već karakterističan stepenasti stih prilično izravno od Majakovskog, Ferlinghetti je ispisao tomove i tomove mahom pristupačnih, uglavnom solidnih stihova, uz presudan naramak onih koji će kroz godine zaraditi epitete generacijskih, kultnih.
Te su emfatične ode životu i umjetnosti, u najširem njihovom spektru, obično naglašeno apelativne, a vitmenovski katalozi, evidencija svakodnevice velegrada u svom njenom prenapregnutom, vibrantnome šarenilu, isprepleteni su s posvetama literaturi, glazbi i, napose, slikarstvu – svijetlu i bojama koje autorovo oko i jezik percipiraju i prelamaju, u skladu s onom Wildeovom da priroda oponaša umjetnost, prije svega kroz karakteristične nijanse na platnima Goye, Sorolle, Picassa, Cimabuea, Magrittea, Van Gogha i mnogih drugih.
Ferlinghettijev je stih, vodeći se kao svojevrsnom autopoetičkom maksimom retkom poezija je javno vozilo / za prijevoz naroda, na planu iskaza ekonomičan i pregledan, a metafora transparentna. Neki su aspekti spomenutog odnosa prema pjesništvu i književnosti općenito elaborirani u poetološkom mikro-eseju naslovljenom "Moderna poezija je proza", drugi donekle ironijski osvijetljeni u "Populističkom manifestu" (ironija je jedna od pjesnikovih kućnih figura, nije slučajno da upravo njome, i to u vezi sa "zemljom slobodnih i domom hrabrih", Šindolić zaključuje ovaj izbor), treći prokazani parafrazom "Urlika", vjerojatno najparafraziranijim stihom suvremene lirike – vidjesmo najbolje umove naše generacije / uništene dosadom na pjesničkim večerima, a do krajnjih konzekvenci dovedeni su u angažiranim pjesmama s kraja knjige, koje se eksplicitno bave galopirajućom post 9/11 paranojom.
Pravopisne norme rijetko su poštovane, interpunkcija je korištena selektivno, a repetitivnost i formulaičnost najzaslužnije su, uz samu formu stiha, za deklamatorni, oratorski ritam većine sastava. Temeljne se pjesnikove kompozicijske tehnike oslanjaju na uglavnom linearno vođenu naraciju, razvijanje i nadogradnju krovne metafore ili slike, varijaciju refrenične sintaktičke strukture te paralelno vođenu jukstapoziciju dvaju motivskih sklopova, koji se na kraju susreću u jasno formuliranoj poanti.
Potpisnika ovih redova uvijek su se ipak najviše dojmile minjature koje na neki način kondenziraju, sažimaju navedeno bez katkad suvišne retorike i stihovnog balasta, pjesme poput "Trans-sibirskom željeznicom": kuc kuc drvena Rusijo! / Ja sam bijela ptica koja buši rupe / u bjelogoričnim stablima tvoga snijega.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Krajolici živih i mrtvih : Izabrane pjesme
- Prijevod: Vojo Šindolić
- Hrvatsko društvo pisaca 09/2015.
- 198 str., meki uvez
- ISBN 9789537342821
Iznimnost ovoga, nesumnjivo bibliofilskog i uskoro raritetnog izdanja, u tome je što je 100 primjeraka tvrdog uveza knjige numerirano i što je svaki primjerak potpisao sam autor. Na tržištu će se naći i meki uvez.