Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Antonela Marušić • 07.07.2014.

Maja Hrgović : Oduvijek sam imala nizak prag tolerancije na nepravdu svake vrste
Održava se
01.01.1901.

Tri godine nakon kratkopričaškog prvijenca "Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo" (Profil, 2010.) spisateljica i novinarka Maja Hrgović objavila je svoj prvi roman "Živjet ćemo bolje" u izdanju vlastite, nezavisne izdavačke kuće Arteist. U godini koju obilježava jedna od najvećih kriza na području književnosti i izdavaštva ova je knjiga uspjela doći do čitatelja i literarne javnosti.

S autoricom razgovaramo o njezinim književnim opsesijama, novinarstvu i nezavisnom izdavaštvu.

 

Antonela Marušić: Roman "Živjet ćemo bolje" priča je o jednoj dalmatinskoj obitelji i njenim članovima koji su međusobno izmijenili uloge i koji se kroz cijeli narativ bore sa vlastitim traumama. I sama si u zahvalama na kraju knjige rekla da si "na oltar književnosti žrtvovala komadiće njihovih života". Svi pisci kradu od svojih i tuđih života, to im je u opisu posla. Kako se nosiš s tim?

Maja Hrgović: Odavno sam odustala od pokušaja da književnost gradim od epizoda proživljenog iskustva, komadića vlastitog života. Nešto se loše događa u procesu "prevođenja", gubici su golemi i zapravo se ne isplati. Neka stvarno moćna proživljena priča, kad je pokušaš vjerno (i naivno) prenijeti u književnost, u tom se procesu pokvari, na kraju dobiješ beskrvno, neuvjerljivo, dosadno štivo, materijal koji se u prvom uređivanju baca van iz knjige. Književnost se očito opire stvarnosti, prepoznaje je kao strano tijelo - ako je ne može preraditi, probaviti, istiskuje je van. Nešto kao kvočka kad joj uvališ plastično jaje.

Thomas Bernhard je to lijepo sažeo; kaže da je jezik neupotrebljiv kad treba reći istinu, da izražava samo "krivotvorenu autentičnost, zastrašujuću iskrivljenost". Što si bliže autentičnosti, to si bliže porazu. Zato se napomena koju spominješ odnosi samo na jednu epizodu u romanu, kad se otac junakinje vraća iz logora, ta je fabularna nit ispletena (labavo) prema stvarnom događaju. U romanu to poglavlje dobro funkcionira, iako je i tu posrijedi ona "zastrašujuća iskrivljenost" koju spominje Bernhard.

Kako se ja osjećam zbog te posudbe iz obiteljske povijesti? Iskreno, loše. Izlešinarila sam duboke privatne traume za potrebe književnosti. Bih li to opet napravila? Bih. Razgovarala sam o tome nedavno s Davidom Vannom, koji je u lešinarenju obiteljske povijesti oborio valjda svjetski rekord; on kaže da bi, unatoč tome što se pritom osjeća kao podmukli gad, na oltaru književnosti žrtvovao i svoje najbliže odnose. Ima u tome nešto od one biblijske priče koja mi je uvijek bila strašna, o Abrahamu koji je, da pokaže kako je odan Bogu, bio spreman zaklati sina. Tako i književnost ponekad, kao hiroviti i brutalni starozavjetni bog, traži da naoštriš nož. To nije igra za obzirne, plahe, politički korektne, kalkulante, dodvorice.

Mnogima koji su pročitali roman najupečatljiviji je lik babe, njeno ludilo i lucidnost ravnaju umnogome životom obitelji iz priče. Koji simbolički nadtekst predstavljaju babin karakter i energija?

Svi su ludi za Babom! Valjda zato jer su u njoj pomirene tolike binarne opozicije. Ona je u roman uvedena kao tipična žrtva: inkontinentna nesretnica u kojoj se u ratu, u podrumu za vrijeme okupacije, probudila ozbiljna psihička bolest. I baš kad smo spremni sažalijevati je, ona iskoči kao nindža, bombaš samoubojica, iznenadi nas čudovišnom količinom volje za život i prezira prema konvencijama. Ona je i žrtva i pobjednica, manična depresivka s fantastičnim smislom za humor, napola naivno dijete, napola podmukla manipulatorica iz španjolskih sapunica. Sad kad razmišljam o njoj, imam osmijeh na licu. I imala sam ga dok sam radila njezin lik, on mi je priuštio uživanje na koje nisam navikla dok pišem.

Nisam od onih kojima je pisanje terapija, ne pišem lako i zapravo ne uživam u pisanju. Kad tekst počne lagano teći, obično mi je to alarm za uzbunu, signal da je preuzeo zanat, skribomanija, da ne stvaram ništa novo. S Babom je ta moja muka pisanja bila zabavnija. Sviđalo mi se i to što kroz nju i lik raskošno cinične Matere mogu izvrtati rodne stereotipe, ma šta izvrtati, pustiti ih da žongliraju njima dok im ne dosadi.

Roman si odlučila objaviti u izdanju Arteistove nakladničke kuće, želeći izbjeći ropski i neravnopravan odnos koje izdavačke kuće vrlo često prakticiraju prema autorima. Nakon nekoliko mjeseci života ovog romana na tržištu, što možeš reći o takvoj poziciji? Što ti je novostečena sloboda dala, je li ti nešto uzela? Smatram da bi knjiga imala jednak odjek da prije toga kao mlada autorica nisi stekla afirmaciju na domaćoj literarnoj sceni. Slažeš li se?

Oduvijek sam imala nizak prag tolerancije na nepravdu svake vrste, i dug jezik. To dvoje u kombinaciji nije baš formula za uspjeh u uskogrudnom, incestuozno skučenom društvu poput ovog. Ali ako si mazohist, i ako ti ionako nije previše stalo do uspjeha u uskogrudnom društvu poput ovog, onda ti je s dugim jezikom i kratkim fitiljem zapravo dobro. Okrenuti leđa tradicionalnim izdavačkim aranžmanima i objaviti roman u maloj, sasvim nezavisnoj inicijativi, moj je odgovor na veliku ucjenu izdavača prema autorima, na koju je većina pristala iz istog razloga zbog kojeg pristajemo i na vlast SDP-a i HDZ-a: jer ne vjerujemo u alternative. I onda, ukaveženi u tu nemoćnu apatiju, gledamo kako stvari postaju sve teže.

Do jučer su honorari u velikim izdavačkim kućama bili tako maleni da su jedva pokrivali troškove sindikalne košarice. Danas zapravo malo koji pisac može uopće računati i na tu crkavicu. Idemo prema onoj situaciji iz devedesetih, kad su pisci plaćali izdavačima da im objave knjigu. A izdavači čitavo vrijeme posluju, napuhuju cijenu knjige radi knjižnica, ubiru pristojne iznose na natječajima Ministarstva kulture. Čovjek bi to još i otrpio nekako da se pritom cijelo vrijeme uporno ne žale, zapomažu, jadikuju. Jadni, parazitirajući na piscima ne zarađuju baš koliko bi htjeli. Naravno da stvari nisu bajne i da nitko ne očekuje da će, baveći se književnošću u Hrvatskoj 2014., postati bogat čovjek. Ali na minimumu neke poslovne pristojnosti prema piscima stvarno treba inzistirati.

Model koji je s mojom knjigom postavio Arteist, zapravo je gerilska, aktivistička pokazna vježba iz poslovne pristojnosti. Knjiga je objavljena, honorari isplaćeni, sve ide po sistemu fair-trade: naručiš knjigu za 69 kuna na info@arteist.hr (ok, zažmirićemo malo na ovaj primjer gerila marketinga, op. ur. ;), stigne ti na kućnu adresu, i možeš se osjećati dobro jer nisi podržao mafijašku ucjenu izdavaštva i knjižarstva. Tržišni uspjeh romana "Živjet ćemo bolje" bio bi, sigurno, manji da je riječ o debitantskom naslovu. Ali, s druge strane, da je nezavisnih i ne-gramzivih izdavačkih inicijativa poput ove više, i šanse za debitante bile bi veće.

Naslov romana stara je političko društvena mantra kojom nas truju desetljećima, ali i laž kojom vrlo često sami sebi tepamo. Usvojili smo je i ugradili u vlastite egzistencije. Kako bi naši životi izgledali da je se svojevoljno odreknemo?

Nisam svjesno ciljala, ali ispalo je da biram naslove koji zvuče kao self-help pokliči. Ima u tom zazivanju boljeg sutra nekog ludog optimizma, ali i očaja i ruganja samima sebi. U zemlji u kojoj je prirodniji put iz zatvora u politiku nego s faksa na posao, fraza "Živjet ćemo bolje", koju političari izvikuju sve češće što se bliže izbori, zvuči tako prazno da se ni uz svu silu autosugestije ne možemo natjerati da u nju povjerujemo. Već je sasvim jasno da nećemo živjeti bolje nego gore, da će naša djeca živjeti još gore od nas, da će zbog lopovluka kojekakvih uprava sve više radnika izlaziti na ulice, i da će izlaziti zabadava.

Knjiga (bila ona domaća ili strana, beletristička ili publicistička) sve je manje prisutna u medijima koji su prostor za kulturu suzili gotovo na obujam špijunke na vratima... Mnogi od nas, bilo da je riječ o čitateljima, spisateljima/čitateljima, novinarima ili književnim teoretičarima i kritičarima, moraju uložiti popriličan trud ne bi li pratili novitete na domaćoj i inozemnoj književnoj sceni. Koje ključne pogreške državne/kulturne politike i individualne odgovornosti smatraš za to odgovornima?

O čemu govorimo kad govorimo o izgonu književnosti iz medija? Kojih medija? Iz ovih nekoliko žutih slikovnica koje služe da bi se novi vlasnik Mercatora reklamirao u njima u okruženju dekorativnog, razbibrižnog „lifestyle novinarstva"? To je anakron stav. Tko bi uopće htio da mu o knjizi pišu te novine, koje danas više ne kupuju ni vlasnici kafića? Ugasila se književna kritika u Jutarnjem? Nemamo za čime žaliti. Jagna Pogačnik će obimniju, kvalitetniju kritiku objaviti na Modernim vremenima, gdje joj je nitko neće srezati na sms-format zbog oglasa pod šifrom K+. Za život neke knjige puno će više značiti preporuka Pavla Svirca u "Književnoj Groupie" nego mlitavi mikro-osvrt u nekoj od dnevnih novina. Gordan Duhaček kvalitetno prati književnost na Tportalu.

Hoću reći, sve te lamentacije o sužavanja prostora za kulturu u takozvanim mainstream medijima zanemaruju činjenicu da je ovo godina 2014., da korporacijska štampa ne treba kulturi, baš kao što kultura ne treba korporacijskoj štampi. Ni sami žalopojni zazivači boljih vremena više ne kupuju novine - a i zašto bi, pogledajte sve te otužne uredničke promašaje, tu količinu gluposti - nego čitaju portale, mislim, pametne portale, u regiji ih ima nekoliko sasvim pristojnih.

Na koje se načine ti sama informiraš o novim autorima i izdanjima?

Kao vodič za čitanje smjerno pratim izbore za nagrade Orange, Booker, Impac, recenzije u Guardianu, Times Literary Supplementu i New Yorkeru na koje imam pretplatu. Čitam Grantu, Believer i Tin House. Najbolje preporuke još uvijek dolaze usmenim putem: tako sam otkrila Lorrie Moore, najdražu spisateljicu. Kod nas, nažalost, još uvijek nije prevedena; ali zato se na veliko objavljuju "bekači" iz srednje i istočne Europe, na kojima se može nešto zaraditi preko EU poticaja.

Portal i izdavačka kuća Arteist koji si pokrenula sa svojom sestrom Katarinom Hrgović stekao je u posljednjih dvije godine znatan broj čitatelja, profilirao se u prostor susreta književnosti i novih medija. Koliko si zadovoljna ostvarenim i što je ono što trenutno najviše nedostaje Arteistu?

Kad bi me u sezoni kiselih krastavaca dopao mrski zadatak da među domaćim kulturnjacima provedem anketu o tome koje knjige preporučuju za, recimo, čitanje na plaži, tu bi redovito isplivavao sindrom "ruka ruku mije", toliko simptomatičan za uzane kulturne prostore poput našeg: izdavači su slatkorječivo nudili isključivo one naslove koje su sami objavili, pisci spominjali samo one autore s kojima ih veže prijateljstvo, isti urednik ili takvo nešto. Mogla sam unaprijed znati tko će preporučiti koga, kao što smo prema sastavu žirija mnogo puta mogli unaprijed znati tko će biti dobitnik koje književne nagrade. Imam golem prezir prema tome, zato neću ovaj prostor uzurpirati hvaljenjem svoga konja za utrku: tko prati Arteist, zna zašto ga prati, ja sam sretna što u tom praćenju ima puno strasti, često i opsesije.

Od negativnih stvari, samo jedna: kad smo pokretali portal, zamišljali smo da će u njemu naći utočište kvalitetni mladi autori, oni koji od, kaporovski rečeno, "starih prdonja" ne mogu doći do prostora, koji imaju što reći... A ispalo je da je to bila utopijska vizija: između pametnih mladih autora i kvalitetnog teksta je jaz, nastao valjda manjkavim obrazovanjem koje zanemaruje kreaciju i praksu, a koju treba premošćavati intenzivnim mentoriranjem.

Jesi li zadovoljna recepcijom romana "Živjet ćemo bolje" od strane čitatelja? Već si ga uspjela predstaviti u Zagrebu, Splitu, Osjeku.. Što je najoriginalnije, najupečatljivije što su ti čitatelji/ice rekli o romanu?

Javila mi se jedna gospođa na Facebooku, rekla je da ju je moj roman potaknuo da počne razmišljati o tome da otruje svoju bolesnu, zlobnu svekrvu o kojoj skrbi i koja joj je uništila najbolje godine života. Pitala me znam li što o toksičnosti ukrasnih biljaka i kolike su šanse da se trovanje otkrije obdukcijom, jesam li to istražila prije pisanja. Ne znam je li samo pokušala biti duhovita. Predložila sam joj da konfliktne emocije sa svekrvom pokuša razriješiti čitanjem Coelhovih pomirljivih životnih poruka na plastičnoj ambalaži u dućanu.

Već neko vrijeme je zamjetno da te pored pisane književnosti zanimaju i drugi mediji poput kazališta i filma. Napisala si i dobila nagradu Marin Držić za dramu "Prekrasne ruševine", a po tvojoj priči "Povratak" uskoro će producentska kuća Restart raditi kratkometražni igrani film. U kojoj fazi je taj projekt i što je tvoja zadaća u njemu? Prema tvom priznanju film je djelomično autobiografski i tematski vezan za Domovinski rat. Razmišljaš li o kontroverzama koje bi mogla stvoriti ova priča koja se, njušim, kosi sa stereotinim viđenjem Domovinskog rata često plasiranim u hrvatskom filmu i književnosti?

Film će imati premijeru dogodine na Vukovar Film Festivalu, režira ga Kristina Kumrić, žena koju cijenim i s kojom, mislim, dijelim zazor od patetike i volju za iznalaženjem pomaknutijih vizura, a to je baš ono što ta ratna priča traži. Nagrada Marin Držić za dramu "Prekrasne ruševine" nije uspjela taj tekst dogurati do kazališta, mada, moram priznati, nisam se previše ni trudila obijati kapije s njim, a to se valjda treba. To je krimi drama, radnja se zbiva u Splitu, par ljudi vezanih za splitski HNK reklo mi je da im je tekst super, ali da im je riskantno postavljati ga, navodno nisam pogodila trenutak jer tamo sad najbolje prolaze komedije. Kao, raja traži veselo. Isti onaj argument kojim urednici opravdavaju forsiranje žutila u medijima, podcjenjujući čitatelje.

Radiš li na nekom novom rukopisu?

Imam nekoliko stvari kojima se trenutno bavim, nijedna se ne tiče pisanja. S jedne peradarske farme u Dalmatinskoj zagori spasila sam trideset otpisanih nesilica u groznom stanju i godišnji provela baveći se njima. Nimalo glamurozan odmor. Tu je i taj veliki projekt roditeljstva koji sam nekoć naivno podcjenjivala. Sad, kao majka petogodišnjakinje, ne razmišljam više samo o tome kakav ćemo svijet ostaviti djeci nego i kakvu ćemo djecu ostaviti svijetu. Udarnički posao, i jedno i drugo.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –