Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Vanja Kulaš • 16.03.2018.

Margareta Peršić : Volim osamu, tjera me da raširim krila, idem među ljude i čudim se

Foto: Antun Bukovec

Margareta Peršić (Zagreb, 1976.) ilustratorica je, lutkarica i pripovjedačica koja u svojim nastupima i radno-kreativnim druženjima s djecom i odraslima koristi elemente waldorfske pedagogije, ali i uličnog iskustva, jer uz sve navedeno još je i žonglerka. Obitava u svijetu bajki, igračaka, slikovnica, a često se nasreću pojavljuje i u ovom našem, manje šarenom. Tako je možemo sresti i na pomalo neočekivanim mjestima poput prošlogodišnjeg otvorenja manifestacije Noć knjige u elegantnom predvorju NSK gdje je, prema riječima moje urednice, uvažene goste prvo blago zaprepastila, a onda posve razgalila, što odraslima čini i inače, recimo u team building prigodama.  

Ipak, ponajprije ćemo je naći među djecom, na festivalima, srednjovjekovnim sajmovima, u knjižnicama. Moje inicijacijsko iskustvo s Margaretinim radom bila je izložba njezinih ilustracija u Galeriji Kupola lanjskog listopada, što ću pamtiti kao prvi zabavni sadržaj koji sam si priuštila nakon vrlo stresnog razdoblja. A onda Pulski sajam i ondje opet ona, odnosno slikovnica koju je ilustrirala na štandu s knjigama nominiranim za Libar za vajk.

Dojma sam da se kod nje sve odvija organski, igra se i stvara spontano, bez puno pametovanja -  slobodarka, neuhvatljiva i svoja, izmiče se definicijama, kalupima i institucionalnim okvirima. Pa smo je o svemu tome i propitali, koliko je dozvolila, malko se opirala, kako to biva s kreativcima kad ih gnjavite s pitanjima o mehanizmima i procesima njihova rada. Slijedi čajanka s Magi P.!

Izabrala sam vlastitu unutarnju strukturu, naspram vanjskog ustroja i poretka. I izabirem to svakog novog dana.

Vanja Kulaš: Kreativne uloge koje smo nabrojili u uvodu, kako su se kronološki redale u tvom život(opis)u, može li se to jasno vremenski odrediti? Evo odmah i sljedećeg pitanja: iščarobirati posao od hobija, igre, užitka – kako ti je to uspjelo?

Margareta Peršić: Ovdje mi se čini da imamo klasične zadanosti: rodila se, živjela i umrijet će! To je neka kronologija u koju se mogu smjestiti. U središnji dio bih stavila ono što si ti gore navela. Nema određene točke u koju bih mogla uprijeti prstom i pokazati – to i to se zbilo, tad i tad se dogodilo. Ja samo nisam prestala raditi ono što sam radila kao djevojčica, već sam to nastavila nadograđivati i voditi se svakim danom sve više k sebi. Izabrala sam vlastitu unutarnju strukturu, naspram vanjskog ustroja i poretka. I izabirem to svakog novog dana. Također, ne mogu reći da je taj izbor lagan i gladak, kao površina zaleđenog jezera. Ma jok, više je nalik brzacima i zahtijeva puno discipline, upornosti, predanosti, vjere, mašte. Prepun je razočaranja i padova, odbijanja i raskida, a opet nezamjenjivog veselja i blagoslova. Tako, kada se sve zbroji, ne smatram da mi je nešto uspjelo, jer živjeti ne spada u kategoriju prošlog svršenog vremena, već se uspijevam uvijek nanovo opredjeljivati za svoj put.


Studij na Pedagoškoj akademiji, koliko ti je pomogao u kasnijem umjetničkom radu? I sad iskreno, kako ti je bilo studirati, u kojoj se mjeri na tom fakultetu, kao i tijekom ranijeg školovanja, poticala kreativnost?

Vrlo rano (još u osnovnoj školi) primijetila sam da je u obrazovnim institucijama često forma važnija od sadržaja i moram priznati da sam u tom kontekstu najbolje od svega savladala snalaženje. Suhoparnost, neadekvatne i zastarjele metode rada, osobu kao što sam ja, jedino su mogle odbiti. Teorija odvojena od životne prakse, ukalupljenost bez ideja, poticaja i mogućnosti za kreaciju, spontanost i improvizaciju, krase takva zdanja, dok rad s djecom iziskuje mnogo više. Pravi učitelj i odgojitelj je umjetnik koji stvara sigurno ozračje u kojem se djeca mogu izraziti, doći do znanja i upiti ga, otkriti svoj potencijal, razmišljati svojom glavom, vidjeti srcem i postati sretni i zadovoljni kreatori svoje sudbine. Obrazovne bi institucije trebale biti platforme čiste kreacije, zone u kojima se budući učitelji podsjećaju na svijet igre i uče kako opet uroniti u njega, dakle mjesta gdje dobivaju alate za svoj daljnji rad. Ne sjećam se da sam pohađala takvo mjesto. Više sam obogatila svoje znanje na raznim radionicama sudjelujući kao učenica, iskustveno učeći svim osjetilima.


A waldorfska pedagogija, je li te to iskustvo kreativno unaprijedilo?

Recimo, na Institutu waldorfske pedagogije otkrila sam neke od metoda i poticaja za rad i uvelike ih koristim u radu s djecom i odraslima, doduše na svoj način, ali to mi se čini u redu.

Margareta Peršić (foto: Domagoj Blažević)

Objasni malo kako to izgleda, koje su ti se metode iz waldorfske pedagogije pokazale najprimjenjivijima u praksi...

Sad se osjećam kao na nekom ispitu ili kao kad te netko pita - koja ti je nadraža boja? Nemam pojma koja mi je najdraža,  tako i s metodama - više je to stvar ozračja, ambijenta, atmosfere, neke protočnosti koju pokušavam postići na radionicama i tu mi igre prstima, igre upoznavanja, igre koncentracije, rad s vunom (što sam upoznala na Waldorfu) uvelike pomažu. Pokušavam stvoriti poticajnu atmosferu u kojoj se svaki sudionik osjeća sigurno i slobodno izraziti i upoznati dijelove sebe i svoje mogućnosti u datom trenutku, da na najbolji mogući način može djelovati naspram i iz sebe, a ne naspram drugih i da pri tome pobjeđuje sebe i za sebe stvara izazove. Najviše me veseli kada netko tijekom radionice otkrije ili nadiđe nešto što prije nije mogao, tada i cijela grupa kao da je narasla, kao da je svjetlija.
 

Kakve su reakcije odraslih, ukočenih od stresa, ispranih od posla rutine, života, kad im baneš na team building?

S odraslima se dešava isto kao i s djecom. S tom razlikom što odrasli često svemu tome pristupaju prepuni predrasuda, samonametnutih ograničenja i srama. Najteže im se opustiti i predati, dati sebi šansu i shvatiti da možeš ispasti glup, a da to nije smak svijeta. Ono što sam još primijetila, da oni koji imaju najveće otpore i skepticizam, na kraju zabriljiraju, ozareni zahvaljuju i imaju osmijeh na licu, nenamješten, "dođen" iznutra. Pogotovo nakon slušanja priče ili bajke. To su mi najdraži momenti, kad odrasle ljude vidim kako slušaju otvorenih ustiju. Nitko mi nakon toga ne treba reći kako mu je bilo i jel’ mu se svidjelo. Vidjela sam, doživjela, zajedno smo tamo bili!
 

No, a kako se uopće pripremaš za takva intenzivna druženja s ljudima, prvi put ih vidiš, različiti su, baš svašta možeš očekivati...

Imam doma leteći perzijski tepih (iz Ikeje, ahaha). Skinem čarape, stanem na njega, pozdravim istok, sjever, zapad i jug i priprema može početi. To je moja pozornica - vježbaonica, a publika su ptice koje vidim na stablu kroz prozor. Jako nestalna i lepršava publika. Ponekad me pozovu sa sobom pa tako zaboravim u kojoj sam priči i odlepršam s njima. Ponekad se zapričam toliko da me obuzmu silne emocije kao da je bio pravi nastup pa mi se plače od priče, smije i čini mi se kao da sam sve skužila i začudim se pri povratku da sam ustvari doma i da još trebam oprati suđe. Inače sam sasvim normalna. :)

Eh, pigment, imaju ga i ljudi i događaji i glazba i glazbala...

Foto: Iva Lulić

Knjiga godine Cruz Afonso

Ajmo sad o crtanju. Tvoj stil, kako bi ga ukratko opisala, što misliš, po čemu si prepoznatljiva, na koju svoju specifičnost si posebno ponosna?

Jel' ovo sad ide odgovor u kojem hvalim samu sebe? E, taj predmet nismo imali J, ali znam da posjedujem entuzijazam koji ne hlapi i srce koje veselje gradi J (haha, ovo zvuči ko' parola).


U redu, onda neutralnije pitanje - kako si stjecala vještinu crtanja, vježbala ruku, oštrila oko?

Na svoj način crtam i crtkaram stalno: po razglednicama, pismima, zidovima, majicama,  podu, kako mi dođe. I stalno učim crtati, a nikako da naučim (ahahhahahha).


Najdraža tehnika crtanja?

U zadnje vrijeme akvarel i ja se dodirujemo i upoznajemo, a inače mi je akril drag, drvene bojice, pastel, ma ustvari sve što ima pigment.


Gdje sve nalaziš taj pigment, inspiraciju, u kojim medijima, u kakvim životnim situacijama, što te veseli, gdje i kako se puniš?

Eh, pigment, imaju ga i ljudi i događaji i glazba i glazbala... Ako su u dobroj kombinaciji, ako dobro zazvuče, onda ih crtam i stavljam u priču, ili slike dođu same od sebe, iz rečenica u knjigama, strše... Neke zvuče tako tamno da se jedva nazire koja kaplja svjetlosti, a onda me baš ta kaplja privuče pa crtam, okrećem na smijeh, na praporke.


Čiji crtački, ilustratorski rad voliš, postoji li netko koga smatraš uzorom, učiteljem?  

E, na ova pitanja ne znam odgovor! Naime, imam cijelu vojsku najdražih učitelja, ilustratora, pisaca, spisateljica, crtića, knjiga, muzičara i stalno mi dolaze novi. U svakoga od njih se zaljubim i on ili ona mi budu taj tren najdraži. To se stalno mijenja i ne bi bilo fer ni prema jednom od njih da kažem: „E, ovaj mi je najdraži!“... Što bi onda svi drugi rekli?


Ma daj nam ipak nešto, crtić za koji ti je žao da nije tvoj, ilustraciju koju bi objesila na zid... i recimo jednog umjetnika, neovisno o području djelovanja, koji je uz tebe od djetinjstva, mladosti, kroz sve razvojne faze?

Kad već nagovaraš evo nekih: ilustrator Oliver Jeffers - kakve ideje, kakva rješenja, kakav papir, kakav uvez! Miyazaki uvijek i zauvijek, Jose Saramago - svi prijevodi, Knjiga godine (zaboravila sam tko ju je napravio, ilustirao i napisao, al' je genijalna), Midhad Ajanović, a Barricu i Meši Selimoviću se uvijek vraćam, bajke iz svih naroda - recimo armejske, ma vidiš kako zapinjem...


Da možeš odabrati čiju priču ilustrirati, tko bi to bio?
 
Da mogu birati što bih ilustrirala, bio bi to animirani, ili još bolje igrani film (kad bi naučila kako se to radi) po knjizi „MomoMichaela Endea. Voljela bih da ta pronicljiva knjiga bude više vidljiva na ovim prostorima.

Svi mi oslikavamo jedni drugima priče i živote, samo ovisi u kojoj mjeri, kojoj boji i kojem tonalitetu.

Margareta Peršić i Mišo Nejašmić (foto: Nina Đurđević)

S obzirom da i sama osmišljavaš i pišeš priče, je li ograničavajuće, čak možda i frustrirajuće kad treba oslikati tuđu? Je li to otprilike situacija kao s prevoditeljima, koji ponekad i nisu zadovoljni izvornikom i imaju potrebu intervenirati u originalni tekst, ali u principu ga ne smiju mijenjati...  

Svi mi oslikavamo jedni drugima priče i živote, samo ovisi u kojoj mjeri, kojoj boji i kojem tonalitetu. Volim unijeti vedrinu, veselje i kiselo zelje u priče koje oslikavam i nemam problem s onim napisanim. Veći mi je problem što mnoge predivne priče ne ugledaju svjetlo dana, a neke suhe, neinspirativne vire iza svakog ugla, rađaju se, niču, multipliciraju u svim oblicima. Veći su mi problem novi zakoni ministarstva, izbornici koji priječe umjetnike da se samostalno, bez izdavača, prijavljuju na natječaje za potpore. To ne samo da je problem, to je strahota jedna!!!!


Što te privuklo Ruši ('Ruša je slutila', slikovnica Tamare Bakran, nominirana za nagradu Libar za vajk 2017.), kako je bilo raditi s Tamarom i njezinim tekstom?

Tamara je runolist. Ona ispisuje slike vilenjačkim slovima-runama. Njenim tekstovima osjećam se dovedena na netaknute proplanke gdje si umivam lice vodom s izvora. Tanka i nenametljiva, u rukopisu nježna, a ipak snažna, vrckasta, šašava, mudrica jedna. Njezine priče jednostavno teku, ritmično i nepretenciozno. Čitam ih i upijam kao što pijem jutarnji čaj. Gutljaj po gutljaj. Opijena mirisom, izliječena esencijom.

Za Rušu volim reći da se sama nacrtala, a ja sam joj samo malo pomogla. Dok sam crtala, stalno sam si nešto pjevušila, uronjena u tu vodenu pustolovinu.


Domaća ilustratorska scena kakva je - čini mi se da je status ilustratora ipak bolji no prije, bar u smislu medijske vidljivosti, interesa javnosti... ilustraciju se nažalost dugo podcjenjivalo, prešućivalo...

Možda je dovoljno reći da istina ima onoliko koliko ima i ilustratora. Tako da svaki ilustrator za sebe može reći kako mu je, bolje ili lošije. Činjenica je da djeca, kada pišu lektiru, najčešće imaju zadana pitanja poput naziva djela, imena pisca, bilješke o piscu. Nisam primijetila da trebaju napisati ime ilustratora, bilješku o njemu ili slično. Pitam se kako naš status može biti bolji kada djecu, buduće čitatelje i kupce, godinama odgajamo da su ilustratori sporedni?

Zatim, prosječni bi ilustrator trebao mjesečno nacrtati jednu do dvije slikovnice da bi zaradio prosječnu plaću. To znači barem dvanaest slikovnica godišnje. Ako je u hrvatskoj 150 ilustratora, (a više ih je) čini mi se da je ideal ostvarene prosječne plaće po ilustratoru iluzoran i nameće se pitanje od čega onda ilustratori žive?  


A gdje si ti u svemu tome, vidiš li se dijelom zajednice, ako takvo što kod nas postoji?

Da, imamo sekciju unutar ULUPUH-a. Oko 150 članova. Desetak dolazi na sastanke. Nemamo bolovanje, porodiljni dopust, minimalnu mjesečnu naknadu, a mislim da mnogi nisu niti kreditno sposobni. Često plaćamo kotizacije za izložbe da bismo mogli izložiti svoj rad. U udruženju nemamo pravnika za sporna pitanja, a niti marketinškog stručnjaka koji bi nas plasirao na tržište. Ne plaćamo članarinu agenciji već udruzi, a udruga, to smo mi. Da nastavim ili ?... Tko može reći je li bolje ili gore? Naspram čega? Bilo bi zgodno saznati kako je to u nekim uređenim državama Europe i svijeta. Ali dok smo ovdje, preostaje nam nadati se da će knjiga i slikovnica opet zauzeti važno i nezamjenjivo mjesto u svakom domu.

Lutke koje izrađujem doživljavam kao trodimenzionalne ilustracije. Nazivam ih lutkoslikama.

© Margareta Peršić

Jedan tvoj dan? U kakvim uvjetima stvaraš, što ti je neophodno za rad, kakvim predmetima, zvukovima se okružuješ? Dakle, kako živi jedna domaća freelancerica?

A kako živi Antuntun? E, pa ja skoro tako kako i on. Ako izuzmem one zanimljive kućanske poslove poput sjeckanja mrkve, slaganja jedne hrpe odjeće na drugu, sjedenja za računalom i tipkanja raznih ponuda, odnuda, vikanja na djecu „pusti mobitel!!!“ i slično. Sve u svemu, klasika, pokušavam svaki dan pisati, vježbati, crtati, lutkariti, pripremiti se za nastup, šivati, skuhati nešto fino, dremucnuti, podružiti se s djecom, zagrliti muža, opeglati veš, otići na kavu, nasjeckati drva za potpalu, pročitati koju dobru, rasplesati se i oko 22.30 se strovaliti na kauč, dići noge na stol i piljiti u prazan zid barem deset minuta prije nego me san poklopi. Samo što još moram nabaviti prazan zid. :)


Izrađuješ i unikatne lutke od reciklirajućih materijala; pričaj nam malo o toj' Geppetto – Pinocchio' magiji!

Lutke koje izrađujem doživljavam kao trodimenzionalne ilustracije. Nazivam ih lutkoslikama. Volim tu dimenziju opipa. Dok ih izrađujem, intenzivno razmišljam o njima, potpuno sam u tome, saživljena s materijalima, bojama. Veselim se svakoj etapi izrade i jedva čekam vidjeti kako će na kraju izgledati te jesam li uspjela dočarati ono što me pratilo dok sam ih izrađivala.

Jedan od snova mi je bio imati malenu galeriju u koju bi ljudi dolazili, ja bih im kuhala čaj, a oni bi mi pričali svoje priče i na kraju zamolili da im izradim nešto posebno za nekog njima iznimno važnog. Kako sam puno sanjala, nisam sve snove stigla ostvariti, ali ovaj postaje moguć u današnjem virtualnom svijetu. Pogledaj magisdolls.com i biti će ti sve jasno.


Je li ti problem šaltati se s jednog modusa na drugi –  nastupi zahtijevaju samoizlaganje, a između njih se povlačiš u osamu nužnu za crtanje, izrađivanje lutaka i smišljanje priča. Što ti je bliže i draže?

Kao moru plima i oseka, to su dijelovi mene. Bez onog mira kad sam sama s lutkama i ilustracijama teško da bih mogla izaći i nastupati. A opet, živjeti bez nastupa i biti samo u tišini za mene bi bio prevelik izazov. Volim kombinirati jedno i drugo. Nastupi me tjeraju da se povučem u osamu, a osama me tjera da raširim krila, idem među ljude i čudim se. To je neki moj ritam bivanja i tu sam kuhana i pečena. Prepuna kontrasta, krajnosti i mogućnosti, oboružana paletom i kistovima. Bila bi neopisiva šteta koristiti samo jedan od darova.  
 

Čaj smo popile, a sad igrica za rastanak. Asocijacije! :)

stablo - prijatelj, zaštita, izvor, smijeh, bogatstvo
tavan - djetinjstvo, boje, sigurnost, blago, tajna
vrtni patuljak - joj neeee!
šešir - karakter, priče, mogućnosti, vjetar, muškarac
nebo - sve
bicikl - sloboda, sanjarenje, mladost, stric Blaž
stol - zajedništvo, krug, dlan, paleta, obitelj, igra
kavez - ljudi
kuća - opet boje, toplina, sigurnost, veselje
rijeka - putovanje, krv, usmjerenost
sunce - sve
lutka - utjeha, sklonište, radost, Francuska
radio - Tarifa (jug Portugala)
susret - obogaćenje, The Girl from Ipanema, knjiga, ljubav, ocean, kava, dijeljenje, vatromet
pljusak - olakšanje, vrijeme, predstava, pljesak, dar
vatra - igra, dah, strast, duša, kuća, ljeto, kestenje, zagrljaji, dodir, ples, mlinci, tata i mama

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –