Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 24.09.2013.

Mihaela Gašpar : Slatkiš, duhan, britva

U razgovoru s Mihaelom Gašpar objavljenom na ovom portalu, Božidar Alajbegović komentira kako su romani Mihaele Gašpar "dekontekstualizirani i potpuno lišeni komentarno-socijalne situacije u zemlji" što autorica svojim odgovorom i potvrđuje. Isto se može reći i za zbirku priča "Slatkiš, duhan, britva" u kojoj mještajući svoje likove u fluidno, nekonkretizirano, prostor-vrijeme Gašpar i dalje odbija "suočiti se" sa sada i ovdje, vodeći se idejom po kojoj je sada i ovdje tek slučajna konfiguracija Povijesti unutar koje se, vođene vlastitim, ahistorijskim, pravilima ispredaju bizarne, tužne, tragične, a gdjekad i optimistične obiteljske priče čiji protagonisti imaju dovoljno problema u navigaciji zakučastim, kompleksnim prostorima vlastitih umova ispunjenih raznoraznim opsesijama da im problemi konkretnog vremena i prostora ne predstavljaju neku posebnu prepreku.

Mihaela Gašpar ponire u nutrinu propalih, a ponekad tek propadajućih odnosa svojih protagonista istražujući pri tom uloge, identitete, komunikacijske prepreke, ograničenja i zastranjenja u vječnom "ratu" spolova, rodova i generacija. Pri tome često poseže za tekstom na granici kratke priče i minijature, smatrajući kako prostor priče - kako to ističe i Alojz Majetić u pogovoru knjizi - nije mjesto na kojemu je potrebno unedogled raspredati kauzalitete već je mjesto na kojemu je dovoljno naznačiti beskrajnu kompleksnost univerzumâ koji tvore ljudske interakcije i konfrontacije.

Riječ je o riskantnoj poetici koja od pripovjedača zahtijeva disciplinu, a od čitatelja volju za nadopisivanjem onoga što je ostalo neizrečeno između redaka. Odabir takve poetike još je jedan oblik opiranja onome "ovdje i sada" u kojemu je književnost tek jedan od medija  za liječenje dokolice unutar kojega čitatelj ni ne može biti zamišljen kao nešto bitno drugačije od pasivnog konzumenta kojemu se, na račun ono malo preostalog ugleda kojeg taj oblik umjetnosti još uvijek ima, serviraju poluprobaljvene ideje i bezbroj puta iskorištene fabule.

Strategije otpora tako shvaćenoj književnosti vidljive su u svakom retku kratke proze Mihaele Gašpar. Od inzistiranja na finom seciranju detalja (koje nikad ne prelazi u nesvrhoviti manirizam), preko vidljivog užitka u samom činu upotrebe i kombiniranja riječi (po pitanju ritma, suzvučja i kompozicije proza Mihaele Gašpar srodna je najboljoj hrvatskoj poeziji), do izbora motiva kojima će se već dobrano izmrcvarena tema muško-ženskih odnosa u većini slučajeva uspjeti prekazati u nekom novom, neočekivanom i neuobičajenom svjetlu.

Ništa, dakako, nije bezgrešno pa tako nije ni proza Mihaele Gašpar koja redovito zaškripi kad autorica pokuša stvoriti pripovjedača koji joj nije generacijski blizak (kao u priči "Isus", inače najslabijoj priči zbirke) ili kad se ne uspije odmaknuti od klišejiziranog imaginarija na relaciji selo/siromaštvo-grad/bogatstvo (priče "Ovdje živi Zora", "Sto dolara"), no svi grijesi loše skrojenih likova i nemuštih, neplodnih kompozicija ("Morgen, morgen, morgen", "Crna kronika") otkupljeni su maestralnim partiturama priča o opsesijama ("Ljubavnica", "Košnica", "Pikec", "Žuto majčinstvo") i priča o brakovima ("Poezija mržnje", "Crni kostim", "Zajedničko vlasništvo") u kojima sav talent ove, na književnoj sceni relativno nove, autorice u potpunosti dolazi do izražaja.

Najbolje priče zbirke "Slatkiš, duhan, britva" otkrivaju autoricu kao pronicljivog i inteligentnog promatrača koji se trudi razumjeti ljude čak i onda kad se njihovi postupci opiru svakom razumijevanju. Pri tome autorica odbija zauzeti uloge suca, krvnika i porotnika prepuštajući te metaknjiževne uloge čitateljima. Većina njenih pripovjedača uključena je u tekst (vrlo rijetko se susrećemo s "objektivnim", distanciranim glasom) pa svaka njena priča svjedoči rađanju novoga univerzuma čiji se parametri mijenjaju ovisno o karakteru samoga fokalizatora.

Pri tome je njene pripovjedače nemoguće reducirati na klasične kategorije roda i klase (velik je napor uložen u izbjegavanje takvih redukcionističkih zamki, iako je - u skladu s otklonom od suvremenog svijeta - primjetan izostanak novovjekovne tehnogeneracije), već je riječ o "punokrvnim" likovima od kojih je svaki definiran unikatnim skupom osobina proizašlih iz međuigre fiks-ideja, frustracija, nesigurnosti, uspomena i ambicija. Bogatstvo likova i situacija na relativno malo prostora ove zbirke (tek 138 stranica na koje se smjestila 21 priča) podjednako svjedoči i o autoričinoj disciplini (zbog koje nema ni zagušavanja ni ponavljanja teksta) i o umijeću stvaranja jezikom što je spoj na kojeg se u suvremenoj hrvatskoj književnosti rijetko nailazi.

"Slatkiš, duhan, britva" na prvi pogled doista egzistira u nekoj paralelnoj stvarnosti koja se može učiniti nespojivom sa svijetom koji nas okružuje. Dakako, riječ je o iluziji. Iako vješto zaobilazi aktualne teme (pri čemu podjednako zaobilazi i prošlost i sadašnjost) i odabire modus pripovijedanja netipičan za suvremenu prozu, zbirka priča Mihaele Gašpar otvara vrata u komplicirane i "vječno aktualne" svjetove međuljudskih odnosa i čini to zavodljivim, izbrušenim jezikom koji nas, makar na tren, vraća u neke bolje dane hrvatske književnosti u kojima jezik nije bio tek nužno zlo bez kojega se, eto, ni u prozi, ni u poeziji ne može.

"Slatkiš, duhan, britva" nije moderna zbirka priča. Nije bome ni senzacionalna, ni šokantna, ni hrabra, nit' je opisiva uobičajenim marketinško-novinarskim rječnikom. To je možda i najbolji kompliment koji joj se može uputiti.

Mihaela Gašpar: "Slatkiš, duhan, britva"

Disput, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –