Miljenko Jergović – "Ruta Tannenbaum"

Održava se
01.01.1901.

U svome prošlogodišnjem, ili točnije rečeno prošloljetnom (jer, to s objavljivanjem romana u ljeto očito je postalo pravilo još od »Dvora od oraha«), romanu »Gloria in excelsis« Miljenko Jergović jednu je od tri priče smjestio u poslijeratni Zagreb. Kritika je već tada prepoznavala daleke, tematske i stilske, odjeke Krleže, pa i Marinkovića, u vrlo oštrom i ironičnom prikazu malograđanštine, licemjerja, kukavičluka i egoizma postratnog Zagreba u kojem se našao njegov junak, pilot RAF-a Željko Ćurlin. U međuvremenu, u polemikama koje su itekako izlazile izvan književnih okvira, a u kojima je sudjelovao, Jergovića se često znalo »bocnuti« upravo etiketom svojevrsnog zagrebofoba, pisca koji se nikada nije prilagodio agramerskom mentalitetu, niti ga shvatio i prihvatio, a Zagreb mu je, navodno, dao baš sve. Zastupnici te i takve teze s novim Jergovićevim romanom, koji tek što je izašao iz tiska, bogme, imat će pune ruke posla i argumenata pro et contra svojih stavova, jer je »Ruta Tannenbaum« roman koji se bez ostatka zbiva u Zagrebu, u nesretno i teško vrijeme prije i na samom početku 2. svjetskog rata. Osim nekih sporednih likova koji su s njome vezani, pa onda i donose svoje priče i običaje, ovo je prvi Jergovićev roman posve odmaknut od Bosne i preseljen u novu sredinu.

Naslovna i glavna junakinja novog Jergovićevog romana mlada je zagrebačka Židovka koja je u vrijeme deportacije u konc-logor imala samo petnaest godina, ali je u svome kratkom životnom vijeku proživjela cijeli jedan život kazališne zvijezde i velikog glumačkog talenta koji je u zgradi nacionalnog teatra iskazala još kao devetogodišnjakinja. Podatak koji pronalazimo u Appendixu romana otkriva nam kako je Jergović prvotno imao nakanu napisati stvarnu biografiju jednog drugog zagrebačkog glumačkog wunderkinda, slavne i nepravedno zaboravljene Lee Deutsch, umorene sa samo godinom više od Rute, ali se na koncu, zbog nedostatka podataka i svjedoka, odlučio za svojevrsnu zamjensku biografiju. Pa iako svoju Rutu nije stvarao od krhotina Leine biografije, neke se stvari ipak podudaraju, jer, kako će zapisati – »mjesto i vrijeme nisu izmišljeni«, a u ovome su romanu vrlo važni.

»Ruta Tannenbaum« za razliku od prethodnih Jergovićevih romana, prije svega spomenutih »Dvora« i »Glorije«, manje je razvedena i razlomljena na više priča. No, iako u središtu jest priča o Ruti Tannenbaum, Jergović je, dakako, i dalje sklon digresivnosti koja u njezinu priču upisuje priče i sudbine drugih, te ulančava fabulu, dajući joj žanrovska obilježja koja daleko nadmašuju tek linearnu fikcionalnu biografiju. Preko glavne junakinje, djevojčice rođene u činovničkoj zagrebačkoj židovskoj obitelji, koja je od najranije dobi iskazivala neobičnost, ali i oholost, Jergović će duboko zarezati u tkivo predratnog Zagreba, i to mnogih njegovih slojeva, a sa svakim uvedenim likom, od kojih su neki doista majstorski zaokruženi karakteri, donijet će novu priču koja ulančava onu glavnu, ali je i nadopunjava i nijansira.

Rutino je djetinjstvo u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici teklo između strašljivog i povodljivog oca Salomona, koji bi hrabrost iskazivao samo u birtijskim tiradama, pod tuđim, nežidovskim imenom, ne previše transparentne majke Ivke Singer, djeda bivšeg trgovca i osvještenog zagrebačkog Židova koji sluti zlo i nesreću, te susjeda kojima će od najmlađih dana povremeno biti povjerena na čuvanje. Upravo susjedi Morinj, skretničar Rade i njegova supruga Amalija, istraumatizirana smrću vlastita djeteta zbog koje se gotovo patološki vezala uz malu Rutu, primjer su nekakve tipične hrvatske obitelji i njihova suživota sa susjedima Židovima, koji se mijenja kako pušu politički vjetrovi, iako ni oni ponekad ipak ne mogu nagristi njihovu ljudskost. Na primjeru Rade Morinja koji je nakon proglašenja NDH pristupio ustašama to je »pristupanje«, također, sjajno opisano kao posljedica slučajnog događaja koji dobiva konotacije na koje akter više jednostavno ne može utjecati, pa se samo prepušta sudbini.

No, povijesne mijene i političke činjenice toga turbulentnog doba nisu u središtu Jergovićeva interesa, one se ionako dobro znaju i podrazumijevaju i u romanu se tek usputno spominju, a Jergovića zanimaju prije svega međuljudski odnosi i šarolika slika predratnog Zagreba. A ona je, u Jergovića gotovo identična onoj Krležinoj (kojeg se na nekoliko mjesta neposredno »proziva«, a na mnogo više posredno priziva stilskim umijećem) – dvoličan je to i licemjeran grad u kojem cvjeta malograđanština, koji se okreće kako vjetrovi pušu, u kojem će se zbog purice s mlincima i pečenog pajceka kunuti u kojeg treba političkog idola, a zbog kukavičluka i najmrskijeg neprijatelja dočekivati cvijećem, dok se hrabrost iscrpljuje u vicevima o Bobiju i Rudiju. Zagreb je grad koji je Rutu Tannenbaum objeručke prihvatio kao hrvatsku Shirley Temple, osobito ukoliko su to tvrdile tadašnje novine i kritičari od autoriteta, ali i vrlo brzo zaboravio nakon naredbe o žutoj zvijezdi, zbog čega će Ruta, njezini roditelji i stotine drugih zagrebačkih Židova postati, kako to kaže Jergović, nevidljivi, sve do konačne deportacije u bespovratne teretne vagone.

Grad je to u kojem čak ni antisemitizam nije pitanje čvrstog stava, nego više mode, a negdje u dubini duše svakome je važnija krepka pileća juhica od susjedove sudbine. Vrlo oštro i s mnoštvom krležijanske ironije Jergović prikazuje i kulturni, kazališni zagrebački milje u kojem će se naći Ruta, detektirajući njegovu malograđansku opčinjenost Bečom, sladunjavim i melodramatskim kazališnim komadima, te funkcioniranje kulturnih elita koje stvaraju svoje ambleme, kakav je jednom, vrlo kratko bila i Ruta Tannenbaum. Roman je, tipično jergovićevski, punjen i brojnim digresijama koje se ovog puta tiču židovske tradicije, kao i sentencioznim poentiranjem, kojeg ima čak nešto manje no što smo to u ovoga pisca navikli. Pojavljuju se tu stvarne osobe iz političkog i kulturnog života, kao i one fiktivne, citiraju se i reinterpretiraju ulomci iz ondašnjih novina, no sve skupa funkcionira kao skladna cjelina, iako za moj ukus ima tu pokoja epizoda viška, kao i disproporcija između Jergovićeva načina pripovijedanja koje proizlazi iz bosanske tradicije i agramerske teme o kojoj piše. To je također primjetno i u Jergovićevom jeziku koji doista od početka »šteka« i koji je trebao biti puno agramerskiji kako bi sve bilo autentičnije, što je vjerojatno najveća »greška« romana.

Jergović je, dakle, napisao još jedan roman »velike« teme kakvima je inače sklon, a njegova priča o nesretnoj sudbini Rute Tannenbaum svakako je najpolemičnija, pa i najprovokativnija od svih njegovih dosadašnjih »velikih« priča. Prije svega zbog kritičkog prikaza predratnog i ratnog Zagreba, ali i odnosa Hrvata i Židova, što je još uvijek i u bilo kakvoj literarnoj varijanti jedna od vrućih hrvatskih tema. U Jergovića, treba reći, nema crno-bijelih karaktera i situacija, zbog čega sve i djeluje tako životno - nitko nije bezgrešan, obitelji Tannenbaum i Morinj, na primjer, u raznim su trenucima bile jednako dobre i jednako okrutne prema svojim susjedima.

Jergovića zanima tragična sudbina, kao i obiteljski i socijalni background, djevojčice i djevojke koja je svojim talentom opčarala Zagreba, ali ju je on vrlo brzo zaboravio, iz straha, iz kukavičluka, svejedno, baš kao što je na kraju krajeva svejedno da li je to bio baš Zagreb. Naime, Jergović, čak i kad pomalo provocira, što je ovdje vjerojatno barem malkice točno, pisac je univerzalnih priča koje jesu posljedica određenog mjesta i vremena, ali funkcioniraju i izvan njih i u tome je njihova i njegova veličina. Odlična priča o Ruti Tannenbaum, koja je mogla biti i priča o Lei Deutsch, ali i o nekoj drugoj tragičnoj umjetničkoj i ljudskoj sudbini kakvima obiluje povijest naših gluposti, majstorski je rekonstruirala jedno vrijeme i jedan prostor, iako s primjetnom pozicijom nekoga tko o njemu pripovijeda »izvana«, ali i - ako je to više uopće potrebno reći - još jednom potvrdila Jergovićev pripovjedački talent čija nas magija pripovijedanja uvlači u priču, čak i ako se protiv toga borimo.

A Jergović i Zagreb od sada više nisu samo tema za kuloarske tračeve jer je ovoga puta napisao snažan roman (i) o Zagrebu, što posve sigurno ne bi ni htio ni uspio kad bi mislio da je tu baš sve samo krepka pileća juhica.