Miljenko Jergović : Trojica za Kartal

Miljenko Jergović: Trojica za Kartal

Dobro veče. Nije ozvaničen, nije objavljen i vodi se za sada na ograničenim teritorijama i specijalnim metodama, ali možemo slobodno reći: ovo je već rat. Rat političara protiv nedužnih, rat protiv naše djece, rat protiv svih nas. Tako je otprilike u četvrtom mjesecu 1992. na Televiziji Sarajevo maratonski Dnevnik započeo Senad Hadžifejzović, ušavši u legendu južnoslavenskog medijskog prostora. Sjećam se da sam baš taj Dnevnik gledao s roditeljima i sjećam se da su se roditelji čudili, i ne samo oni, nevjerici Sarajki i Sarajlija koji su, u velikoj većini, do posljednjeg časa vjerovali da se njima neće dogoditi ono što se ranije dogodilo u Hrvatskoj. Bit će zato što je olimpijsko Sarajevo, za razliku od nekih drugih prijestolnica bratstva i jedinstva, u toj istoj, velikoj većini, Jugoslaviju prihvaćalo bez fige u džepu.

Vratimo li se još dvije godine unatrag, potvrdu ćemo pronaći u masovnoj proslavi na sarajevskim ulicama nakon pobjede Jugoslavije nad Španjolskom u osmini finala svjetskog nogometnog prvenstva održanog u Italiji. Možda je, neki će reći, tome kumovao Ivica Osim, možda i Safet Sušić, ali ostaje zabilježeno da je Sarajevo nakon posljednje velike pobjede jugoslavenskog nogometa gorjelo i, za razliku od, primjerice, maksimirskog zviždačkog orkestra koji mjesec ranije, u prijateljskoj utakmici protiv Nizozemske, iskreno slavilo uspjeh svoje selekcije. Selekcije koja bi, da nije bilo rata, neki će i danas to reći, pojela konkurenciju na Euru 1992. ili na mundijalu u SAD-u dvije godine poslije. Koju dekadu poslije, obljetničarski, ali i s gorčinom zbog tapkanja u mraku proizašlog iz „neodjavljenog“ rata, baš kao što prethodno nije bio objavljen, Hadžifejzović je na jednoj drugoj televiziji, uz manje preinake, ponovio riječi koje su simbolički, u medijskom prostoru, označile početak četverogodišnje opsade grada. Istog onog Sarajeva na čijem su ledu, što nikada neće biti zaboravljeno, Jayne Torvill i Christopher Dean otklizali jednu od najljepših točaka u povijesti umjetničkoga klizanja uz, dakako, Ravelove repetitivne taktove narkotičkog učinka.

Trojica za Kartal Jergović Miljenko

Rat nije završio i nikada neće. Bit će stoga što je rat, koliko god ružno zvučalo, „prirodno“ civilizacijsko stanje. Rat, poslužen topao, hladan ili podgrijan, rezultira nemjerljivim užasima istovremeno, naoko paradoksalno, donoseći napredak u pojedinim, napose tehnološkim područjima. Od svemirske utrke do digitalnih tehnologija, štošta je proizašlo iz rata i njim je uvjetovano. Rat nije završio i nikada neće, a daytonska Bosna svako nas malo na to podsjeća. I zbilja bih volio kada biste opasku o ratu mogli iščitati mimo ideoloških predznaka, tek kao emocija na trenutak lišenu objekciju zbilje. Ona uvelike objašnjava Hadžifejzovićeve reprize konstatacije da je rat počeo, kao i književnu reprizu koja to nije, povratak u opkoljeno, umiruće, na golo preživljavanje svedeno Sarajevo, ono o kojem je 1994. Miljenko Jergović napisao svima poznatu zbirku priča, klasik suvremenih južnoslavenskih književnosti, "Sarajevski Marlboro". Reprizu identične strukture, ali novih priča, njih iznova dvadeset i devet, raspoređenih, uvjetno rečeno, u tri ciklusa, s tim da onaj zaključni nosi identičan naziv kao i u "Marlboru", Who will be the witness. Jer, ako to čitatelji neće biti, tko će onda? Neposrednih je svjedoka sve manje. Loših i zlonamjernih interpretatora suvremene historije u izobilju. Manično-konspirativnih interpretatora videoklipova na Youtubeu više no što su Tuđman i Milošević u „ono vrijeme“ imali sljedbenika (volio bih da pretjerujem). Pa, who will be the witness? Tko će biti svjedok pradaytonskih grobnica u postdaytonskom mraku? Važno je zato spomenuti "Trojica za Kartal", knjigu podnaslovljenu "Sarajevski Marlboro remastered", objavljenu u izdanju novopokrenute izdavačke kuće Bodoni, a čija je svrha, kako je negdje Seid Serdarević rekao, objavljivati klasike. Parafraziram, da ne bude zabune. Osim toga, može li do sada neobjavljeno djelo uživati status klasika i što ćemo pritom s ulogom vremena? To prepuštam svakome od vas na razmišljanje. Uloga je vremena, kada je prostor tematiziran knjigom posrijedi, a potvrđuje nam to i spomenuti bard bosanskohercegovačkog novinarstva, daleko sporednija no što bismo na prvu zaključili. Opskurna, dodao bih, toliko da je smrt možda i jedino čime ono demonstrira svoju egzistencijalnu nepremostivost.

Prvi ciklus, svojevrstan intro, naslovljen je Nezaobilazan detalj u biografiji, a čini ga priča Kino obilježena, nimalo slučajno, prisjećanjem na gledanje Ciminova ratnog klasika The Deer Hunter iz 1978. u Kinu Dubrovnik, uz osobito ganutljiv motiv „posljednjega grudvanja s majkom“. Dominantnu cjelinu naslovljenu Rekonstrukcija događaja otvara po meni najpotresnija priča knjige, Učiteljica, opis počinjenja ratnog zločina čija se tragičnost ogleda kako u samom činu, tako i u, često put, međusobnom poznanstvu počinitelja zločina i žrtve. Učiteljičin put na mjesto pogubljenja obilježen je komunikacijom s jednim od dvojice vojnika, pripadnikom jedne od mnogih generacija koje je nesretna prosvjetarka, sada prijeka osuđenica na smrt, „iznijela na put“, dovoljno da ona sama, unatoč svijesti o skorom vlastitom kraju, ne osjeća potrebu moliti za milost ili proklinjati svoje dželate već, koliko to okolnosti dopuštaju, s njima razgovarati o prošlosti. U gradu u kojem pada crni snijeg, kako stoji u priči Lijep dan, nagovještaju je smrti dopisana „fiziološka“ karakteristika: Hrkao je, kažu, onako kako umirući krklja. Hrkao je kao nedoklan čovjek. U većini slučajeva kraj je teksta obilježen poantiranjem koje nije, međutim, logički podržano, već je u službi postizanja efekta začudnosti.

Tekst Manijak otvara pitanje društvene percepcije neprilagođenog pojedinca, u ovom slučaju čovjeka koji bi se „pokazivao“ u mraku djevojčicama, a koji je u ratnim okolnostima, upravo prema jednoj od svojih, uvjetno rečeno, žrtava, pokazao empatiju koja, s obzirom na okolnosti neposredne ugroze, podrazumijeva iznimnu hrabrost. Tekst U konvoju jedan je od rubno dokumentarističkih zapisa koji se referiraju na dobro poznati krvavi maj 1992. Priča je obilježena motivom spaljenog nebodera Oslobođenja, ali i iskazanom slutnjom najgoreg (u pitanju je, kao potkrjepa tezi o poantiranju, sam kraj priče): Misli da pokazujem prema njemu. Poznajemo se, prilazi. Balansiranje dugih, baroknih i kratkih, sintaktički ogoljenih rečenica pritom je, u ovom i u drugim slučajevima, polučilo uglavnom željen estetski rezultat.

Tekst Džoint početak rata prikazuje kao, takoreći, hipnotičko iskustvo, o čemu bih, u nekoj drugoj prigodi, govoriti mogao i iz ličnog iskustva. Pitanje koje se po sebi nameće glasi: jesmo li prije trideset godina zapaljeni džoint konačno ispušili i možemo li se (i dalje) hraniti mišlju da je sve ludilo oko nas, baš kao i sav spokoj, plod ne odveć disciplinirane mašte s kojom, eto, ne znamo što ćemo? Osmrtnica na koju pripovjedač u priči Patolog, sjedeći na kavi u Cavtatu i diskretno listajući Oslobođenje (jer ne moraju svi znati da je Bosanac) nailazi, a zatim i provala asocijacija na ratne užase i zamišljeni patologov kameni stol, sugeriraju da su od spasonosnog smotuljka iluzija ostali još dim ili dva. Očekivano je leksičko bogatstvo autora neopterećenog konzervativnim postjugoslavenskim jezičnim politikama podržano i dojmljivim sintaktičkim rješenjima i slikama, poput „čišćenja graha od mišjih govana“ u tekstu Filatelist, još jednom od podsjetnika na predratnu jugoslavensku naivnost Sarajeva ili, možda, sarajevsku iluziju Jugoslavije.

Pripovjedač Anto Sirovina u tekstu Vozač tramvaja broj 3, mimo (po)ratnih aluzija, uvodi nas u jedan od mračnijih trenutaka rukopisa. Dijete incesta, silovatelj i ubojica maloljetne djevojčice, godinama kasnije postaje vozač tramvaja, a zatim i netko tko značajno doprinosi obrani grada, ali kojem, usprkos neupitnoj lojalnosti, nitko ne daje pušku, što on sam pripisuje demonu prošlosti. Premda, priznanju usprkos, ne možemo biti sigurni je li Sirovina doista učinio to što je navedeno, barem ne koliko možemo biti sigurni u njegovo osjećanje tragedije nedjelovanja koju, siguran sam, svakodnevno registriramo: Traume imaju oni koji nisu učinili ništa. Katkad, dodao bih, veće i od traume pripovjedačice Mime u priči Željko koja se, uslijed ratne havarije, suočila sa smrtonosnom dijagnozom osmogodišnjaka u sirotištu u kojem je radila. Tekst Justa, uz ostalo, knjige prikazuje kao pancir. Zanemarimo li simboliku, vjera i strah od smrti, vjera lišena zanosa i sumnja pojačana granatama, okosnica su ovoga naslova kojem, tek uvjetno, oponira semantička nit u priči Komšija Pašić, koja tranzitno vrijeme dovitljivo opisuje karijerno motiviranim „iščeznućem Titovih portreta iz oficirskih stanova“ što me je, priznajem, podsjetilo na prizor iz filma Priča iz Hrvatske Krste Papića (1991.), kada SUP-ovac Andrija (Mustafa Nadarević), prateći „promjene“ na televiziji, sprema Titov portret u ladicu, a zatim, više nego uspješno, postaje tzv. domoljub.

U tekstu je Haver iskustvo predgrađa sjajno opisano tezom da je „grad uvijek malo dalje“. Ta nam priča, uz ostalo, donosi i svojevrsnu definiciju prostorno naznačene egzistencijalne rubnosti: Šupa je privilegij odabranih. Efektnije bi mogla, kao u priči Na svetom Josipu, zvučati tek psovka majstora Mihajla: Jebem ti sveto ništa. Krik je to koji sublimira besmisao međusobne eksterminacije uslovljene ili potaknute mahom stupidnim, metafizičkim razlozima. Jebem ti sveto ništa možemo prevesti kao: 1.) Ubojice neće gorjeti u paklu, 2.) Ubijeni neće uživati u raju, 3.) Pakao i raj ne postoje, baš kao što ne postoje ni umrli. Taj toliko logičan, makar i nepravilno izveden silogizam, međutim, čini se nužnim ponavljati, posebice s obzirom na ono što je od Jugoslavije ostalo. A od Jugoslavije je uglavnom ostala njena smrt. Žoharluk bujajućih nacionalizama naspram kojih entropija kao sudbina postdaytonskih nas zvuči u najmanju ruku utješno. Jer od decenija indoktrinacije zaštititi nas ne mogu ni bijele bokserice s plavim alt-saksofonima, sretne gaće u priči Plavi saksofoni, čije je nošenje, možda je tako bolje reći, odgađalo neminovno: rat kojega se uživo prisjećamo i danas, dok pratimo dešavanja u Ukrajini bez razloga se čudeći kondicioniranom mnoštvu koje u baš svemu vidi laž, radije priželjkujući kakvog mudonju za vođu, kakvog Putina ili Orbana, kada već u postdaytonskom danas i zauvijeku jajnici, usprkos divnoj poeziji koju žene ispisuju, nisu na cijeni. Završnu cjelinu, spomenutu Who will be the witness, čini dojmljivi tekst Vaze zaključen jednom od upečatljivijih finalnih rečenica na koje sam u posljednje vrijeme nabasao: O toj praznini bih da mogu.

Priče su obilježene i različitim tipovima pripovjedača, što se moglo naslutiti i iz spomenutih primjera, a uz opasku da je atmosferičnost teksta osobito razvidna tamo gdje možemo govoriti o selektivnom pripovjedaču čiji je diskurs pritom vrlo „familijaran“, a obraćanje čitatelju izravno (uz povremeno korištene lične zamjenice u drugom licu jednine). Tome valja dopisati, poglavito kada je deskripcija destrukcije posrijedi, korištenje glagolskoga pridjeva radnog, čime je, nipošto posve, zlo poopćeno i kao takvo svedeno na simbol. Svi znamo, naime, tko je granatirao Sarajevo i držao ga pod četverogodišnjom opsadom te je, po meni, razumno ne inzistirati na sustavnoj eksplicitnosti. Atmosferičnosti doprinosi i povremeno korištenje aorista. Opet, rekao bih, u mjeri koju možemo smatrati podnošljivom. Tu je i deskriptivno kontrastiranje. Nositelj zla, o kome god da je riječ, obično posjeduje kakvu u odnosu na vlastiti habitus naoko opozicijsku osobinu. U priči Lijep dan ovako je opisan okrutni četnički komandant Krsto Džambas, i to iz pozicije pripovjedača u prvom licu: Moj ti je džed Krsto za onoga rata bio četnički komandant. I bio je, priča se, veliki zlikovac. Nisu to pričali muslimani, po čijim je kućama i rodovima klao, oni su šutjeli i Boga hvalili što je prošlo i što Krste Džambasa više nema. Zvali su ga Džambas, jer je bio prijek i zao, nikad se s ljudima ne bi nasmijao, ali kad bi mu doveli konja, makar i kakvu mršavu brdsku ragu, on bi se sav izmijenio, rastopio bi se i u smijeh pretvorio.

Kao što bi bilo pogrešno gradacijom uspoređivati Hadžifejzovićevo Ovo je rat iz 1992. s Ovo je rat iz 2012. i 2022., tako bi bilo potpuno besmisleno kvalitativnom gradacijom uspoređivati "Sarajevski Marlboro" i "Trojicu za Kartal". Ne samo što to nisu iste knjige niti je njihov nastanak vezan uz isti neposredni kontekst (prva je nastala u ratu, druga u poraću ili, ako hoćete, u predahu od rata). Ni mi, pošteno govoreći, nismo isti čitatelji. Osim toga, problem je kritičke recepcije Jergovićeva stvaralaštva nerijetko primarno neknjiževne prirode. Često put ocjene proizlaze iz nazovi-analize njegove ličnosti, a za posljedicu imamo ili panegirike ili unižavanje. Čitateljska trezvenost lako će nas dovesti do zaključka da spomenute krajnosti nemaju veze s objektivnim vrednovanjem onoga što Jergović-književnik nudi (za razliku od, recimo, Jergovića-kolumnista). I zato bih dodao da i ova knjiga nadasve vapi za imanentnom kritikom. Moj je dojam da bi takva kritika, ako ova koju čitate to nije, navela na zaključak da je posrijedi vrlo dobra knjiga, da ona premašuje okvire hommagea "Sarajevskom Marlboru" i da potvrđuje, poput mnogih naslova ranije, Jergovićevu pripovjedačku lakoću koja, s vremena na vrijeme, plaća cijenu dugogodišnje hiperprodukcije.

Rat kao „stanje duha“ naroda i narodnosti, a to potvrđuju i ekstatične rasprave na društvenim mrežama povodom rata u Ukrajini, izvrsno je reflektiran u štivo za čije čitanje nije nužno pripremiti se repriznim listanjem "Sarajevskoga Marlbora". Čak štoviše, bliži sam ideji da bi Marlboro trebalo ostaviti za poslije. I da, kada je ratno Sarajevo u književnosti posrijedi, svaki put imam potrebu prisjetiti se "Sarajeva za početnike" Ozrena Kebe, pomalo zaboravljenog remek-djela iz 2000. godine u izdanju Feral Tribunea, nakladnika čija je biblioteka otpora, nadam se, u nekima od nas pomogla sačuvati ljudskost. Baš kao što će pomoći, na čas ću biti vjernik, i "Trojica za Kartal".  

Miljenko Jergović

Trojica za Kartal : Sarajevski Marlboro remastered

• Bodoni 01/2022.
• 296 str., tvrdi uvez + zaštitna kutija
• ISBN 9789538398056

U zbirci 'Trojica za Kartal', Miljenko Jergović novim pričama iznova ispisuje 'Sarajevski Marlboro'. Nove priče povijedaju sudbine ljudi koji s onima iz prve knjige dijele nemogućnost bježanja, užase i ljepote stradanja, besudbinstvo ukucano u genetski kod svakog pojedinca iz toga još tada jednoga od posljednjih gradova u kojem su ravnopravno i bez straha živjele tri vjere.