Olga Tokarczuk : Knjige Jakubove
Knjige Jakubove
Poljska spisateljica Olga Tokarczuk navodno je deset godina radila na svom monumentalnom romanu “Knjige Jakubove”. Doista, kada uronite u ovu raskošnu literarnu fresku, imate osjećaj da će vam trebati deset godina da dođete do zadnje stranice. Ovisno o vašem čitateljskom ritmu ili vremenu, to je doista tako. No čim uđete u ovaj komplicirani narativni labirint koji je autorica tako dojmljivo konstruirala, izgubite se u atmosferi koja kao da je verbalizirani ekvivalent Brueghelovih fantazmagorija poput njegove veličanstvene Seoske svadbe. Na slici iz 1567. vidimo, oko stola okupljenu skupinu seljaka koji slave u štali oko mladenke koja, gotovo nezainteresirano, sjedi usred raspašoja u kojem se našla. Brueghel slavi misteriju života, svjetlost koja razbija mrak egzistencije, s neobičnom porukom da jedino laki moral može spriječiti moralnu propast. Tako je nekako i sa "Knjigama Jakubovim". Roman je koncipiran do krajnosti pedantno, s mnoštvom detalja i naracija, a da bi smo ih razumjeli moramo razumjeti i vrijeme i kontekst čija kompleksnost daje potpuno novu dimenziju iskustvu čitanja.
Radnja je smještena u Poljsku u 18. stoljeća, gdje se pojavljuje kontroverzni židovski karizmatik Jakub Lejbovič, koji zatim izmišlja novu ličnost, Jakuba Franka, samoproglašenog Mesiju koji inicira čitav pokret ljudi koji se nazivaju Frankistima, čija se nekonvencionalne doktrine suprotstavljaju rigidnosti tradicionalnih židova, a biskup ih uzima u zaštitu. Nije teško primijetiti određene sličnosti između Jakuba i još jednog karizmatika, Rasputina, ponajprije zbog utjecaja koji su imali na vlast. Moć ovog drugog proizlazila je iz ovisnosti carice o njegovim iscjeliteljskim moćima, a kod Franka se radilo oratorskoj vještini i sposobnosti manipuliranja masom. Kako god, i jedan i drugi pružaju izvrstan i opširan materijal za prozu, tim moćniju jer je bazirana na stvarnoj ličnosti, pri čemu je odlučujući faktor nedorečenost jer je zbog svih tih mitova teško razlikovati istinu od laži. Poljska tog vremena bila je zemlja rastrgana duhovnim i političkim previranjima, što autorica precizno dokumentira kroz galeriju likova u čijim se odnosima odražava ono što će se desiti kasnije: od spaljivanja Talmuda do Kristalne noći proći će dvjestotinjak godina, Tokarczuk kao da poručuje da ništa u međuvremenu nismo naučili i pita se je li uopće moguće promijeniti čovjekovu svijest.
Roman se s razlogom naziva “knjige”, jer je podijeljen u sedam manje ili više obimnih dijelova koji se mogu interpretirati i kao zasebne knjige koje čine cjelinu ciklusa: Knjiga magije, Knjiga pijeska, Knjiga puta, Knjiga kometa, Knjiga metala i sumpora, Knjiga daleke zemlje i Knjiga imena. Osim simbolike broja 7, tekst je pun raznih drugih simbola iz brojnih kulturnih referenci, i malo ozbiljniji elaborat istih vjerovatno bi bio dvostruko duži od ovog teksta, tako da se moramo zadovoljiti površinskom analizom koja će pokušati barem djelomično prodrijeti do srži narativa.
Putovanje kroz ovu knjigu doista započinje mračnom atmosferom koja je puna estetike filmova Tima Burtona, a motiv kočije koja se probija kroz maglu je metafora šume u koju ulazimo i kojoj, kao ni ovoj knjizi, naoko nema kraja.
Sada sluša poznato kloparanje i štropot koji ga neumitno za svakoga putovanja uvode u stanje stvaralačke meditacije. Tek nakon zvuka izranjaju iz magle Roszko koji vodi konja za uzdu i dekanova laka kočija. (…) Magla posivljuje njegovo lice i velečasnom se čini stari no ikad, kao da se postarao tijekom noći, a mlad je to dječak.
Tokarczukova priču gradi oko slojevitih likova, čija karizma ima biblijske, ili talmudske razmjere: Jakuba Lejboviča, starice Jente i Šebetaja. Starica Jenta koja cijelo vrijeme bezuspješno umire, lebdeći poput lista na vjetru između života i smrti poprima karakteristike istočnjačkih proroka poput Bude, njoj dolaze na audijencije i govore, sjede, spavaju, dok ona reagira tek titranjem kapaka ili ruku. U jednom trenutku čak je ostavljaju i u špilji, poput kakvog psa koji čeka da gosti odu, no Jenta je žilava kao kamen, špilja joj ne može ništa. Cijela je knjiga obavijena čekanjem na neumitnu apokalipsu, Boschovski mrak koji će progutati autoričin izmaštani svijet, i nit o kojoj sve ovisi je misteriozni Mesija, spasitelj o kojem svi govore, svatko ga vidi a zapravo o njemu nitko ništa konkretno ne zna. Nešto slično današnjim svetištima, u kojima hodočasnici na koljenima preklinju jer su izgubili nadu u medicinu.
Autorica kao da piše onako kako su slikali flamanski renesansni slikari, vidno uživa u morbidnosti scena na koje postavlja svoje bespomoćne likove, u bijegu od svijeta koji ih progoni. Ljepota se sastoji upravo u sposobnosti čitateljske identifikacije s nekim dijelovima priče. Jakub prelazi na drugu vjeru, što je u južnoslavenskom moralnom sklopu gore od smrti, iako je zapravo način preživljavanja. Jedan od dokaza je to što neki Bošnjacima i nakon 400 godina zamjeraju prelazak na Islam, jer je lojalnost najvažnija vrijednost za koju se zalažu. Ovdašnji ljudi nisu u stanju ni zaboraviti niti oprostiti, od čega je jedno nužno kako bi se spriječilo da svijet potone u potpuni kaos, a ova knjiga neprestano hoda po tankoj granici između kaosa i ravnoteže. U tome svemu najzanimljivije je što zbog svoje gustoće treba prodrijeti duboko u tekst i psihologiju likova da bi se ta granica pronašla. Dok lik Jente ima prizvuk nirvana u kojoj je posve svejedno hoće li živjeti ili umrijeti, te hoće li se svijet skončati ili ne, Jakub je čovjek s misijom.
Moglo bi se reći da su čitatelji s ovih prostora najprikladnija ciljna publika jer je problematika moralnog kriminaliziranja konvertita najizraženija u konzervativnim društvima, prije svega po pitanju religije, a tek potom politike i društva kao takvog. U tom smislu autorica postavlja hipotetičko pitanje koje je Agatha Christie postavila još u “Umorstvu u Orijent Expressu”, najpoznatijem književnom zločinu. Riječ je o jednostavnoj etičkoj pitalici koja, kao i uvijek kad se radi o jednostavnosti, ima komplicirane odgovore: opravdava li jedan grijeh drugi? Smijemo li nekome tko se ogriješio o vlastiti nepisani zakon dopustiti da nas spasi, čak i kada znamo da bi to mogao? Kad odškrinemo ta vrata, ući ćemo u širok etički labirint u kojem nas autorica izaziva da naučimo razlikovati istinu od laži, šarlatane od proroka, preispitamo besmisao društvenih hijerarhija. Neki od najboljih “prijelaza” među različitim cjelinama su tzv. pabirci u kojima se razglaba sa svojevrsnom lirskom profinjenošću, a Tokarczukova nakratko popušta enciklopedijske uzde kojima neprestano testira čitateljevu kondiciju i strpljenje još od samog početka. Ima to i dobrih strana, jer iz ovog procesa izlazimo doista obogaćeni, ne samo enciklopedijski.
Ovo u svakom slučaju nije lagana lektira zbog mnoštva paralelnih narativa koji se naizmjenično gube i pojavljuju (razmišljam o patentiranju literarnog kompasa, no neka vas to ne obeshrabri), autorica vlada vještinom iskrene emocije koja je sve samo ne zamaskirana i zabarikadirana nepremostivim barijerama. Nije to toliko otkrivanje istine o njoj koliko o nama samima, i načinu suočavanja sa obeshrabrujućom potrebom da nas netko drugi spasi, neki Mesija koji će doći i povesti nas iz pustinje koju smo sami stvorili. Dokaz je to i jedne druge istine, uloge književnosti kao društvenog i psihološkog ogledala u kojem se ogleda ne toliko ono što želimo da bude, nego prije svega ono što jest. A to zahtijeva hrabrost koja nedostaje mnogima, većini čiji se životi zasnivaju na liniji manjeg otpora i kontinuitetu entropije. Ova knjiga nije napisana za njih. Ili možda i jest, možda se varam. Svi su odgovori već u nama, jedino pitanja dolaze izvana. Jakub Lejbovič utjelovljuje upravo tu maničnu potrebu za postojanjem vanjske istine, strah od spoznaje da nam on kao takav zapravo nije ni potreban. Niti Mesija, niti strah.
Tokarczukova nas stavlja u drukčiju poziciju, njen zakon je onaj kantovski “moralni zakon u meni”, no ona za razliku od Kanta ne vidi nikakvo zvjezdano nebo nad sobom niti čitateljima, već nas proziva kao licemjere, u dilemi je li prekasno za spas, jesmo li zakasnili na vlak za proverbijalne sretne krajeve, ili ćemo se kolektivno podaviti u vrtlogu licemjerja. Nije to nikakva self-help ideologija kakvu prodaju suvremeni wellness gurui, već prijesna, beskompromisna konstatacija kako nas jedino beskonačno natjecanje i patetična autoviktimizacija čine onakvima kakvi jesmo. Logično je sljedeće pitanje, je li takva civilizacija uopće vrijedna spašavanja. Ili, kao što i sama kaže:
Ašer je to već naučio - ljudi imaju snažnu potrebu da se osjećaju boljima od drugih. Nije važno tko su, moraju imati nekoga tko je gori od njih. Tko je gori, tko bolji, ovisi o puno slučajnih osobina. Oni sa svijetlim očima gledaju svisoka tamnooke. Tamnooki pak svisoka gledaju svjetlooke. Ti što žive pored šume osjećaju se višima od onih što žive uz ribnjake, i obrnuto. Seljaci gledaju svisoka Židove, Židovi pak svisoka seljake. Građani se osjećaju višima od stanovnika sela, a seljaci tretiraju građane kao lošije od sebe. Nije li to vezivo ljudskoga svijeta? Jesu li nam drugi potrebni da bi nas radovalo što smo bolji od njih? Začudo, čak i oni koji su - činilo bi se - najgori, kao da u som padu pronalaze zadovoljstvo što od njih nema gorih, pa su u tome najbolji.
U svakome od nas čuči jedan Ašer. Ono što takve razlikuje od onih drugih jest sposobnost da ih prepoznaju, i odbiju postati kao oni samo da bi preživjeli u svijetu u kojem je jedini način spasa od kolektivnog kaosa uranjanje u duboke, kompleksne literarne svjetove poput onog kakvog je u "Knjigama Jakubovim" izgradila Olga Tokarczuk. A kada zatvorimo knjigu, ne treba mnogo dvojiti zašto je autorica nagrađena nagradom Man Booker Prize (za roman "Bieguni"). Izgleda da još uvijek postoje žiriji koji znaju razliku između autentičnog i efektnog.
Knjige Jakubove : Ili Veliko putovanje preko sedam granica, pet jezika i tri velike religije, ne računajući one male
- Prijevod: Mladen Martić
- Fraktura 07/2018.
- 912 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789532669831
'Knjige Jakubove' Olge Tokarczuk istodobno je povijesni roman, intrigantna obiteljska saga i relevantna društvena kronika. Pred nama tako stoji stara Poljska u kojoj su jedni uz druge postojali kršćanstvo, judaizam i islam, a u pozadini se naziru razlozi današnjih poljskih i europskih problema. Djelo koje potvrđuje da je Olga Tokarczuk zaslužila nagradu Man Booker za 2018.