Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: MV Info • 17.05.2018.

Predstavljamo srednjoškolce, dobitnike nagrade 'Ja sam pisac' 2018.

U Noći knjige, 23. travnja 2018. u Kulturnom centru Travno saznali smo tko su ovogodišnji dobitnici nagrada književnog natječaja "Ja sam pisac".

U nastavku pročitajte intervje s nagrađenim srednjoškolcima koji su vodile i priredile učenice 3d razreda I. gimnazije (mentorica Antonia Sikavica Joler, prof.): Maria Benšak, Iva Brbot, Dina Antea Čizmek i Marija Marković. 

 

Intervju s Martom Novaković
(1. mjesto, Peta gimnazija, priča „Dno neba“)
mentorica Vesna Muhoberac, prof.

Marta Novaković (foto: Iva Perković/MV)

Što misliš o svome djelu?

Moje djelo nije zamišljeno tako da ima veliko težište ni na radnji ni na liku. Jednostavno sam htjela prenijeti atmosferu više nego išta drugo. Mislim da sam uspjela u tome i da je to ispalo dosta dobro, s obzirom na kratkoću. Tako da sam jako zadovoljna.

Kakav je osjećaj dijeliti prvo mjesto?

Umjetnost je vrlo subjektivna i sama činjenica da sam osvojila bilo koje mjesto od prva tri već je ogromna, a kamoli dijeliti prvo mjesto. Prvo mjesto je prvo mjesto koliko ga god ljudi dijeli. Ne znam zašto bih se trebala osjećati loše ako jedna osoba dijeli mjesto s drugom, tj. prvo mjesto. To znači da su radovi ljudima jednako dobri, ali na drugačiji način.

Zašto si se prijavila na ovaj natječaj? Jesi li i prije sudjelovala na nekome natječaju?

Ovo mi je prvi natječaj. Prije ovoga sudjelovala sam samo na LiDraNu, ali nikada nisam prošla dalje od županijske razine. Za ovaj sam natječaj saznala od svoje mentorice prof. Muhoberac i jednostavno mi se učinio zanimljiv. Teme su bile dosta slobodne, što mi je olakšalo stvari jer ne volim pisati nešto za što mi je tema strogo ograničena. 

Kakva su tvoja iskustva s natječajima?

S obzirom da nemam previše iskustva s natječajima, kad sam pisala priču za ovaj natječaj, pisala sam točno na zadanu temu jer uvijek dvojim da bi se stil kojim ja pišem svidio drugima. Moja su djela inače dugačka. Nije mi lako pisati kratka djela, nisam najbolja u pisanju kratkih priča i ovaj mi je natječaj zbog toga predstavljao izazov. Inače, pišem napola pripovijetke, napola romane pa sumnjam da bi takvo djelo prošlo na nekom natječaju.

Koja je inače tematika o kojoj pišeš?

Tematika često varira, ali uglavnom pišem fantastiku. Ne volim pisati o svakodnevnim stvarima. Teme mojih djela razlikuju se od većine stvari koje se danas čitaju jer su teme uglavnom društvene ili ljubavne, a ja uglavnom pišem fantastiku i slično što često završi na samim marginama književnosti.

Kako tvoja okolina komentira tvoj hobi?

Drugi ljudi često mi govore da dobro pišem, no bez obzira na to nisam očekivala prvo mjesto jer je jako teško procijeniti je li netko dobar u pisanju ili ne. Zbog toga nisam uopće razmišljala o pobjedi, nego sam jednostavno samo pisala, što činim već od 5. ili 6. razreda osnovne škole, a sada sam u prvom razredu gimnazije.

A što tvoja obitelj kaže na tvoja djela?

Sve najbolje, ali moraju to reći jer su mi obitelj. Mislim da njihovi komentari nisu uvijek posve objektivni, ali znam da misle iskreno kada pohvale moj rad. Znam da me time žele poduprijeti u pisanju.

Planiraš li se i u budućnosti baviti pisanjem?

Planiram pisati, ali znam da se ne može živjeti baš od toga. To su više snovi, ali realnost je ipak škola. 

Pišeš li i poeziju?

Ja sam počela s poezijom kada sam ozbiljnije krenula pisati, ali nije bilo baš uspješno. Počela sam pisati poeziju jer me prijateljica koja piše super poeziju jako inspirirala.

Voliš li da ostali čitaju tvoja djela ili ih radije zadržiš za sebe?

Generalno ne. Ne volim pokazivati ljudima ono što pišem. 

Kada bi morala ponijeti samo jednu knjigu u svemir, koja bi to knjiga bila? Osim najdraže knjige, imaš li i najdražeg autora?

Svjetlo koje ne vidimo“ autora Anthonyja Doerra. To mi je najdraža knjiga i upravo me ona potaknula na pisanje. Inspirirala me likovima, radnjom, stilom pisanja pa i temom. Također, pomogla mi je oblikovati stil kojim danas pišem. Najdraži autor mi je Neil Gaiman. Piše tematski različita djela, najčešće fantastiku, koja mi je omiljeni književni žanr, ali nisam pročitala sva njegova djela. Većinu jesam, a najdraže njegovo djelo mi je „Trigger warning“, zbirka kratkih priča.

Što misliš o popisu školske lektire i o lektirama općenito?

Mislim da je popis prilično zastario. Znam da su nam lektire nužne da bismo bolje razumjeli gradivo, da bismo izgradili nekakvo poznavanje opće kulture i da bismo upoznali vrhunce svjetske književnosti. Ali mislim da bi uz to cilj lektira trebao biti i poticaj na čitanje, a ne da ga djeca i mladi zamrze. Lektira koja mi se urezala u sjećanje je „WaitapuJože Horvata još iz osnovne škole, ali nekako mi nijedna poslije nije sasvim odgovarala. To ne znači da su lektire loše; dapače, smatram da su to djela kvalitetnija od većine današnje beletristike, ali učenicima često mogu biti naporna ili nejasna.
 

Intervju sa Zrinkom Čupić
(1. mjesto, Gornjogradska gimnazija, priča 'Štakor i voće')
mentorica Klara Jakelić, prof.

Zrinka Čupić (foto: Iva Perković/MV)

Tvoj lik u djelu zove se Amadea. Ona ima kratku kosu i karakterizira ju crveni ruž, baš kao i tebe. Jesi li u svome djelu opisivala sebe?

Malo jesam. Zapravo, opisivala sam toksičnu vezu između dvije osobe koje nisu stabilne i radi toga se raziđu. Uzela sam neke dijelove sebe poput kratke kose, crvenog ruža… Ali ona je mršava i koščata, što ja nisam niti bih htjela biti.

Zašto si ovo djelo pisala iz muške perspektive?

Najčešće kada pišem, pišem iz muške perspektive zato što smatram da su žene gracioznija bića. Njih je lakše opisati. Muškarce teško opisujem - jedino što povezujem s njima su muškost, utezi, znoj i crna kava. Ne znam zašto (smijeh). Uglavnom, smatram da, kad žena piše, njezino se djelo odmah smatra manje vrijednim jer postoji mnogo više muških pisaca i zato automatski pišem iz muške perspektive. Lakše mi je tako sve zamisliti, a i uživim se u lik iako nisam muško, alkoholičar niti imam 60 godina. Ovu sam priču, naime, pisala iz pogleda šezdesetogodišnjega alkoholičara koji opisuje svoju ljubavnu vezu s Amadeom. Kakav god lik uzmem, pokušavam razmišljati iz perspektive toga lika.

Jesi li očekivala ovaj uspjeh?

Jesam (smijeh). Nije sad da sam ga baš očekivala, ali na svakome natjecanju na koje sam se ove godine prijavila ujedno sam i pobijedila. Samo sam pomislila da je to već postalo tradicija.

Kada si počela pisati?

Počela sam pisati u 4. razredu osnovne škole. Tada me razrednica optužila pred cijelim razredom da sam ukrala to što sam napisala, što, naravno, nije bila istina. Onda sam prestala pisati sve do 7. razreda kada sam svoj rad planirala poslati na LiDraNo. Tema je bila leukemija, no moja je profesorica mislila da je to preteška tema za moje godine i nije ga htjela poslati. Ove godine, u 4. razredu srednje škole počela sam pisati dnevnik da bolje vizualiziram stvari. Pomalo ironično, ali dečko s kojim sam izlazila rekao mi je da mu se jako sviđa kako pišem i onda sam pomislila da možda stvarno u tome ima nešto i krenula ponovno pisati. U školi na satu hrvatskoga profesorica je rekla da svaki učenik da jednu riječ, a onda na temelju tekstualnoga kolaža spojimo te riječi i napišemo neko djelo. Tada je shvatila da imam neki potencijal i počela me slati na natjecanja.

Na kojim si literarnim natječajima do sada sudjelovala?

Na natječaju „Oboji svijet“ na kojemu je bilo prijavljeno 700 radova. Prijavila sam se i  na natječaj „Inovacija za bolji život“. Na njemu sam pobijedila sa skladbom jer osim pisanja i skladam. Uglazbila sam latinske deklinacije jer, kada sam u školi imala latinski, nisam to mogla naštrebat' s obzirom da ne znam štrebati pa sam ih onda otpjevala, što je bilo, doduše, malo teško pod testom.

Otkuda dobivaš ideje za pisanje?

Kako sam vizualni tip osobe, često uključujem svakodnevne stvari ili osobe koje vidim - na primjer u busu, tramvaju ili na ulici - u svoje priče ili čak počnem pisati priču o njima. Pišem svugdje, gdje god dobijem inspiraciju, tako da mi pisanje na mobitel, na primjer na putu do škole, nije strano.

Što te inspirira za pisanje nekog djela?

Nikad ne pišem o sebi. Nikada neću pisati o nečemu što se meni dogodilo, već volim ući u likove ljudi koje znam. Ako vidim da je moja prijateljica tužna zbog nekoga ili nečega, onda ću joj probati pomoći i napisati neko kraće djelo na temelju toga što joj se dogodilo. Inače, crpim inspiraciju od drugih ljudi i rijetko ću pisati o sebi jer mi je to previše privatno, a ako i napišem nešto iz privatnog života, to neće biti na natječaju.

Kako odabireš temu za literarni rad? Je li teško pisati po zadanoj temi i koliko ti vremena treba da napišeš rad?

Za svaki natječaj na koji se prijavim napišem rad nekoliko sati prije. Ovo je djelo napisano sat ili dva sata prije pa je zbog toga nepregledano i nije korigirano. Meni je tako zabavnije pisati jer se na taj način testiram hoću li dobiti prvo mjesto ako napišem tako, na brzinu. To je dobra strategija. Ako ne dobijem prvu nagradu, onda se neću naljutiti na sebe jer imam izgovor kako sam prekasno počela pisati. U slobodno vrijeme pišem pjesme za sebe, a kada dođe natječaj, onda pišem posebno za taj natječaj.

Kako se nosiš s ograničenjem broja riječi?

Meni nikada ne ponestane vremena niti riječi jer mi misli vrlo brzo prolaze glavom. Kada govorimo o školskim zadaćama, zanimljivo je da nikada nisam dobila peticu jer uvijek predam dvadeset minuta prije ostalih. Nikad mi se ne da pregledavati ono što sam napisala pa su vjerojatno ocjene niže zbog gramatike i sličnih pogrešaka. Također često idem na blef iako ne znam zašto to radim. Ako je zadano na primjer 450 ili 500 riječi, onda uglavnom stanem točno na ograničenju.

Pišeš li samo kratke priče ili, kako kažeš, ponekad i poeziju?

Poeziju, poeziju u prozi. Zapravo mi poezija ide bolje nego priča. Ovo mi je prvi put da šaljem priču na natječaj. Prije su sve bile pjesme s rimom. Imam čudan stil i čudne metafore, originalne epitete i usporedbe. Bila sam jako nesigurna u pisanje priče jer sam mislila da neću uspjeti unijeti sve usporedbe na pravi način.
 

Intervju s Draženom Bičanićem
(2. mjesto, Prva gimnazija, priča "Kako (ne) ubiti zmaja")
mentorica Martina Šobar, prof.

Draženo Bičaniće (foto: Iva Perković/MV)

Zašto si se prijavio na natječaj?

Ne postoji jedinstven i točno određen razlog zašto sam se prijavio na natječaj niti razlog zašto bih se prijavio na bilo koji natječaj. Dijelom sam se prijavio zato što se volim "pokazivati" da tako kažem, zato što volim pisati ili raditi bilo što kreativno. Tako da, kada dobijem priliku (npr. kada me profesorica pita želim li napisati priču za natječaj), ja tu priliku ugrabim bez oklijevanja. Volim raditi stvari koje su alternativne prosječnom srednjoškolcu.

Koliko dugo i koliko često pišeš?

Iskreno, ovisi. Ovisi o mnogo toga. Nekada jednostavno dobijem napadaj inspiracije koji je najčešće uzrokovan nekom slikom, umjetničkim djelom ili jednostavno nekom suludom idejom koja mi sine. Nekada ne pišem mjesecima. Nekada bih želio pisati, ali nemam vremena ni energije da bih se bavio pisanjem, najčešće zbog škole, ali ne uvijek. Ali ono što karakterizira moje pisanje jest da se, kada počnem pisati, ne odvajam od tipkovnice ili papira sve dok ne završim. Nekada ću po pola sata sjediti i smišljati onu jednu rečenicu, a nekada ipak moram stati s pisanjem (iako nevoljko) jer mi prsti više ne funkcioniraju. Dosta rijetko pišem, ali ti napadaji kreativnosti vrlo su produktivni i koliko god to naivno zvučalo, ti sporadični trenuci čine me jako sretnim. Dok traju, ekstatičan sam i kreativan i euforičan istovremeno, što me onda dodatno potiče da napišem što bolju priču.

Pišeš li i poeziju?

Ponekad, iako osobno smatram da je užasna. Moje mi se pjesme ne sviđaju ni dok ih pišem, a skoro uvijek nemam volje da ih usavršavam pa jednostavno ostanu kao projekti koji propadnu. Zanimljivo je što je moja poezija, za razliku od većine mojih kratkih priča, jako mračna, depresivna i na jaaako tankoj granici s morbidnim... Nekad se iskreno ježim samoga sebe.

Planiraš li se i u budućnosti baviti pisanjem?

Možda, ali više rekreativno. Ne planiram biti idući Stephen King ili Ephraim Kishon, ali se nadam napisati pokoju novelicu ili tu i tamo neki romančić.

Zašto pišeš i što najčešće pišeš?

Volim umjetnost. Volim kreativnost. Ne postoji neka davno potisnuta trauma zbog koje imam obvezu izraziti se kroz tekst ili zbog koje se ne mogu izražavati drukčije. Često se osjećam kao klupko misli i ideja koje jednostavno izbacujem iz sebe na način koji mi najviše paše u tom trenutku. Bilo to kroz komediju i smijeh, bilo kroz glumu ili pisanje. Ali, što god radio, paše mi da se veselim. Tuga mi ne paše te sam se davno odrekao melankolije i onih generičnih srednjoškolskih pitanja: "Zašto se uopće trudim?". Moj optimizam često zarazi i druge, a često dobijem poglede i upite: "Kako možeš biti tako veseo? Ponedjeljak je i u školi smo!". Tako da najviše volim pisati komediju. Dobro, komediju i romantične pričice jer tko ne voli malo romantike? Sjeda mi prirodno i obožavam nasmijavati ljude. Smatram da bi bilo mnogo manje konflikata kada bismo se svi trudili usrećiti jedni druge umjesto da mislimo samo na sebe, i ja se svakoga dana trudim ostvariti svoju viziju.

Je li ti teško pisati „po zadatku“?

Što se toga tiče, reći ću samo ovo: prosječna ocjena iz zadaćnice mi je trojka. 

A što misliš o školskim lektirama?

Mislim da su zastarjele. Ovo nije stajalište mene kao pisca, koliko god amaterskog, nego kao maturanta i budućeg studenta. Ono što pod time mislim jest to da je način obrade i interpretacije lektire potpuno zastario. Većina lektira jesu nekakva osnovna civilizacijska djela na kojima se temelji sveukupna europska kultura. Problem je što se preko tih djela, koja su kompleksna po svojoj naravi, prelazi kao po udžbeniku. Zbog nedostatka vremena postupak obrađivanja lektire je suhoparan i prepun činjenica koje su - izvan konteksta djela, autora i povijesti - apsolutno i ubojito dosadne. Smatram da svako dobro napisano djelo može biti intrigantno svakome čitatelju ako ima dovoljno vremena i informacija da bi ga u potpunosti razumio. Svaka drama ima svoj šarm, ali ne možemo razumjeti Fedrinu patnju ili Hamletovu intrigu i genijalnost na papiru. Jednako tako ne možemo uživati u romantičarskom zanosu jednoga Werthera ili Don Quijotea ako smo sami izgubljeni u razumijevanju djela i lika. Ne želim ulaziti u dublja pitanja zašto to nije tako, ali na kraju ću reći da je čitatelju (u ovome slučaju učenicima) nemoguće povezati se s djelom i uspostaviti dijalog i razumijevanje s likovima ako nemaju barem nekakve osnovne preduvjete za to. Što, pogotovo u prve dvije godine, učenici rijetko imaju.

Malen dodatak na kraju...

Ako dosada nije bilo jasno, ne pišem iz nekog uvjerenja osim želje da ljudi uživaju u onome što napišem. Zato se svaki put kada nešto pametno napišem, volim hvaliti time i tjeram sve svoje prijatelje i obitelj da me cenzuriraju i kažu mi što misle. Najviše uživam čekajući da se počnu smijati na neke od dijelova u kojima sam se najviše potrudio. A za kraj... Nemam nikakve čarobne riječi ili nekakav savršen citat. Vidimo se iduće godine. A-ha, da.
 

***

Zahvaljujemo autorima, dobitnicima nagrada i našim mladim novinarkama, mentorici Antoniji Sikavici Joler, urednicama Znanja i svima koji su priče pročitali, podijelili i tako podržali njihove prve korake u svijet književnosti. Vidimo se sljedeće godine! :)

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –