Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Lora Tomaš • 30.03.2018.

Robert Seethaler: Trafikant i Čitav jedan život: Dobra književnost ne bavi se ‘literarnim’, već čistim životom

Foto: (c) Heike Huslage-Koch (Wikipedia)

Bečanina s berlinskom adresom, pisca i glumca Roberta Seethalera neki će se možda sjećati kao upečatljivog, ali pomalo zbunjenog instruktora penjanja Luce Morodera iz Sorrentinova filma Mladost (2015.). U sceni, naprimjer, u kojoj pokušava zadobiti naklonost Lene Ballinger (Rachel Weisz), izvaljene pokraj jezerca u sklopu elitnoga odmarališta u švicarskim Alpama. Moroder izgovara tek nekoliko redaka: o penjanju i slobodi, i noćnom ormariću koji je zatekao na vrhu K2, s jednom praznom ladicom.

Moroder podsjeća na povučenog i žilavog protagonista Seethalerova romana Čitav jedan život (2014.), Andreasa Eggera. Barem na onog Andreasa koji u ljeto 1957., nekoliko godina nakon povratka iz ratnoga zarobljeništva u Rusiji, na trgu svoga sela u austrijskim Alpama nudi penjačke ture i “zajamčene” izlaske i zalaske Sunca, cijena po dogovoru. S time da je taj Andreas, za razliku od Morodera, davno odustao od udvaranja.

Čitav jedan život Seethaler Robert

Uz Čitav jedan život, u izdanju Naklade OceanMore, prošle je godine, također u izvrsnom prijevodu Željke Gorički, izašao i Seethalerov roman Trafikant (2012.), u izdanju Hena coma.

Radnje oba romana obilježene su Drugim svjetskim ratom. Osim političkim prevratima, uokvirene su, ili naglo preusmjeravane, i nevremenom i elementarnim nepogodama. Čitav jedan život započinje i završava snijegom u austrijskim Alpama. U prvom kadru, smještenom u zimu 1933., Andreas kroz snježnu vijavicu na leđima nosi umirućega kozara niz planinu. Razgovaraju o smrti, koju kozar naziva Ledenom babom: “Hoda po gori i šulja se po dolu. Dođe kad hoće i uzima što treba. Nema lice i nema glas.” (I László Krasznahorkai, naprimjer, već u prvom poglavlju romana Sotonski tango, 1985., piše i o smrti – koja se “prvo useli u juhe, mesa, zidove”...).

Andreas je iscrpljen, ali odlučan spasiti kozara, spustiti ga u selo. No ovaj mu iznenada pobjegne i izgubi se u noći.

Atmosferičnim i preciznim rečenicama autor tako uvodi prvu od velikih tema ovoga kratkog romana: hladnoću izjednačenu sa smrću. Odmah potom kontrastira je s drugom: željom, žeđi, glađu, toplinom. Andreas sam silazi u selo, ulazi u gostionicu, jede i pije. Sliku kozara pred njegovim očima zamjenjuje slika privlačne mlade žene koja ga poslužuje: Marie. Obje će slike Andreas arhivirati u sjećanje. Kao i noć kada je Marie, tada već njegova žena, poginula u lavini, nakon čega je žudnju držao na sigurnom odstojanju. Djetinjstvo mu je pak sadržano tek u dva jasna kadra. Prvi ispunjaju planine koje je promatrao sa četiri godine kada je, nakon smrti majke, s novčanicama u vrećici oko vrata iz grada doveden zemljoposjedniku Hubertu Kranzstockeru. U drugom ima osam i Kranzstocker ga je – i inače sklon batinanju bez razloga – toliko išibao da otada šepa na desnu nogu.

Trafikant Seethaler Robert

Trafikant, klasični roman o odrastanju po kojemu je snimljen i film, započinje olujom. I – opet – smrću. Bogatog i bahatog Aloisa Preiningera, ljubavnika samohrane majke sedamnaestogodišnjega Franza Huchela, u kasno ljeto 1937., u alpskome jezeru pogodi munja. Teatralan opis ove neočekivane smrti (“Blistava svjetlost ispunila mu je lubanju, i na djelić sekunde osjetio se besmrtnim”...), kakvima autor ne pribjegava često, podcrtava njezinu jedinu funkciju. Ona je okidač zapleta: gubitkom Preiningera, Franz i njegova majka ostaju bez financijske potpore pa majka Franza žurno otpremi u Beč, na brigu njezina drugog prijatelja, Otta Trsnjeka. Trsnjek Franza zapošljava u svojoj trafici.

Iz mirnoga života uz jezero, koje će mu se vraćati u misli kao “tihi, zeleni svijet” (kao utočište i simbol za podsvjesno, emotivno), podjednako zelen Franz bačen je u središte političkih zbivanja koja su prethodila Drugom svjetskom ratu. Trafika je stjecište (dez)informacija, ali i mjesto konkretnih okršaja. Od Franza se očekuje da pojmi i jedne i druge, a istovremeno je nepoznanica samome sebi. Barem dok se ne sprijatelji sa Sigmundom Freudom osobno, koji se na Trsnjekovoj trafici redovito opskrbljuje novinama i cigarama.

Savjetovavši mu da se zaljubi, Freud postaje katalizator Franzove inicijacije u “misterij zvan žena”. Nakon nekoliko fatalnih susreta bez budućnosti s punašnom Anezkom, Čehinjom bez papira, Freud mu također pomaže odagnati maniju i melankoliju koje su uslijedile. Franzov je libido ostao patološki vezan za izgubljenu osobu, ideju, rekao bi Freud, i potrebno je ili povratiti izgubljeno, ili libido svjesno navezati na nešto drugo. Kroz razgovor s njime, izbezumljeni Franz shvaća da je donekle slijep za promjene koje se događaju oko njega, za “tumor” nacizma koji podivljalo raste i metastazira u sve pore društva. Drugačije i ne može, tješit će ga Freud (“što je ovo sve što se trenutno događa u svijetu naspram tvojih briga?”).

Ne vjerujte ‘znalcima’, oni ništa ne znaju! Štoviše: strast i libido uvijek izbiju na površinu, i u dobrom i u lošem. Ne može ih se dugoročno suzbiti, zbiti u uniforme ili marširne redove.

Robert Seethaler, Foto: (c) Heike Huslage-Koch (Wikipedia)

U razgovoru koji smo vodili putem emaila, pitala sam autora, između ostalog, o odnosu između vanjskoga i unutarnjega u njegovim knjigama. “U stvarnosti tu nema nikakvog odvajanja”, odgovorio mi je Seethaler. “Sve je stvar naše percepcije. Ali gdje joj je sjedište? Vidimo li očima ili mozgom? Što nama znači majčin osmijeh? Što katastrofa lavine ili rata? Granice percepcije ne daju se konačno odrediti. Ali subjektivna percepcija vanjskih događaja određuje stanje uma i, ako hoćete, sudbinu svakog čovjeka.”

U oba romana – u većoj ili manjoj mjeri – autor ukazuje na “egzaktnost”, uniformnost i jednoumlje nacizma konkretno te svakog totalitarizma općenito, političkog ili privatnog. Na nedvosmislenost koja ne dopušta ambivalenciju ili paradokse od kojih je sačinjen život. U toj je maniri i Hubert Kranzstocker iz romana Čitav jedan život, koji je zlostavljao Andreasa dok mu se ovaj u osamnaestoj nije suprotstavio i time sam sebe inicirao u muškost, portretiran kao “čovjek, riječ i djelo”. 

Na drugom je kraju spektra nepredvidljivost i prevratnička snaga želje ili libida. Na pitanje kako izdržati u tom promjenjivom prostoru i ne pribjeći crnobijelim definicijama, Seethaler mi odgovara da ne zna, da nitko ne zna. “Svatko tko vjeruje da zna kako se staloženo nositi s tenzijama života, laže. Ne vjerujte ‘znalcima’, oni ništa ne znaju! Štoviše: strast i libido uvijek izbiju na površinu, i u dobrom i u lošem. Ne može ih se dugoročno suzbiti, zbiti u uniforme ili marširne redove.”

Nakon susreta s Freudom, Franz počinje zapisivati svoje snove, svoje podsvjesne sadržaje, i lijepiti te bilješke na izlog trafike. Naprimjer: “15. travnja 1938. Praterom šeće djevojka, sjeda u panoramski kotač, posvuda svjetlucaju kukasti križevi, odjednom pucaju temelji, a divovski se kotač kotrlja gradom i sravnjuje sve pred sobom, djevojka uzvikuje, a haljina joj je lagana i bijela poput oblaka.”

Iako bi se ovo moglo interpretirati i kao kakvu nadrealističku kritiku racia ili režima, autor mi je rekao da ne smije. “Ljepota snova leži u tome da se mogu potpuno različito tumačiti. Nema jednoznačnosti, ni u životu ni u snovima. Snovi su uvijek iracionalni i neukrotivi te stoga antifašistički per se.” 

Protagonisti oba romana su radnici, proletarijat. Franz radi u trafici, Andreas svaštari kao najamni radnik. Zapošljava se i u firmi Bittermann&Söhne (i samo se ime može simbolički tumačiti), na izgradnji žičare. Tvrtke poput ove gradile su prve žičare u austrijskim Alpama, a brojni su radnici smrtno stradavali. Moguće je da je miniranje koje su provodili uzrokovalo i lavinu u kojoj je Andreasu poginula žena. Ipak, Andreas se osjećao najsretnijim u životu upravo nakon otvaranja žičare: “Smatrao se malenim, no ne i nevažnim kotačićem divovskog stroja zvanog napredak…”

“Općenito možemo reći: napredak uvijek košta života”, rekao mi je Seethaler kad sam ga pitala o cijeni “napretka” u današnjoj Austriji. “Sve košta života. Sve na kraju moramo platiti životom. Život moramo platiti životom. No, o čemu govorimo? Digitalizaciji? Javnom zdravstvu? Stanovanju? Izbjegličkoj politici? Zaokretu ka desnici? Otvaranju granica u jednom smjeru? Zatvaranju u drugom? MeToo? Pitanju roda? Jednakim pravima? Izgradnji autocesta? Je li to dobro ili loše? Napredak današnjice često je nazadak sutrašnjice.”

Smrt ne može nikoga rasčovječiti, jer u sjećanju ostajemo ljudi. Tek sa zaboravom konačno prestajemo postojati. Ali tko zna, možda ni tada.

Iako Andreas i Franz dijele određene sličnosti – planinske krajolike, odsustvo očeva, dobrostojeće, ali moralno upitne muškarce koji su ih na neki način zamijenili (utjelovljene kao Hubert Kranzstocker i Alois Preininger), rani nestanak žena koje su voljeli, tugu i melankoliju koje uslijede, činjenicu da im te žene ostaju enigmatične, strukturu unutarnjega svijeta i sirovu vitalnost – autor mi je rekao da nije svjesno gradio poveznicu između tih dvaju likova niti razrađivao istovjetnu literarnu preokupaciju: “Zapisujem jednostavno slike i priče koje se u meni oblikuju. Nema iza toga nikakve druge namjere, a ponajmanje literarne. Dobra književnost ne bavi se ‘literarnim’, već čistim životom. Sudbine Franza Huchela i Andreasa Eggera možda su u ponečemu slične. Ali svi ljudski životu jesu. Uvijek se tu radi o ljubavi, želji, oslobađanju, rastancima, gubitku, smrti. U tom smislu ne postoji razlika između rudara ili šegrta iz 1930-ih, ili učiteljice u hrvatskoj osnovnoj školi.”

Čitav jedan život kratka je knjiga. Kao i mnogi drugi uspjeli kratki romani, ostavlja dojam kompaktne cjeline, nipošto skicoznosti. Za razliku od Trafikanta, koji nije samo dvostruko duži, nego i dinamičniji, prvenstveno se oslanja na ritam pauza i pitanja koja se otvaraju doziranom količinom teksta. Čini se i da je na tragu da razradi i poetiku autora, da se pozabavi tehnikama pisanja i prisjećanja, i utoliko se može doimati slojevitijim.

“Vrijeme ga je općenito zbunjivalo”, piše Seethaler o Andreasu. “Prošlost kao da se izvijala u svim smjerovima, a u sjećanju su se događaji uvijek ispreplitali i na neki čudan način dobivali nova značenja.” Trauma ili sreća produžuju trenutke, ponekad beskonačno. Prizor Grace Kelly na jednoj od televizija u selu kako, mašući, silazi iz zrakoplova, momentalno poništava one mnogo bliže i mnogo banalnije. Vrijeme, isto tako, zatvara krugove, barem one narativne. Kada Andreas zađe u duboke sedamdesete, četrdeset i nešto godina nakon njegova nestanka u snježnoj vijavici na prvim stranicama romana, skijaši pronalaze načeto i iskrhano tijelo kozara. Andreasu se čini “kao da ga je gledao kroz prozor u vremenu”.

Pronađenom smrznutom kozaru fali jedna noga, Andreas je šepav, Otto Trsnjek je izgubio nogu u Prvom svjetskom ratu, u romanu Čitav jedan život drvosječa izgubi ruku na radu, a prestravljeni mu se kolege pitaju je li on i dalje ista osoba. U jednom ključnom trenutku romana Trafikant, Franz kao da shvaća da su suveniri poraza ujedno i suveniri odrastanja – kada uzima zub koji je izgubio zbog udarca gestapovske šake i odluči ga položiti pokraj tijela noćnog leptira koje je podigao s tla ispred kabareta iz kojega je Anezka izašla s drugim.

Fizički i psihološki, Seethalerovi su likovi podvrgnuti fragmentaciji, gubitku. Na koji način to utječe na njihov identitet? “Smrt ne može nikoga rasčovječiti”, odgovorio mi je autor, “jer u sjećanju ostajemo ljudi. Tek sa zaboravom konačno prestajemo postojati. Ali tko zna, možda ni tada. Trebamo postaviti ovakvo pitanje: koliko toga moramo izgubiti da bismo postali cjeloviti?”


Fotografija: (c) Heike Huslage-Koch (Wikipedia)
 

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Mladost (Youth, 2015) - Robert Seethaler –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –