Semezdin Mehmedinović : Me'med, crvena bandana i pahuljica

Semezdin Mehmedinović: Me'med, crvena bandana i pahuljica

Me’med, crvena bandana i pahuljica Mehmedinović Semezdin

Pred smrću i bolesti uvijek smo goli. Semezdin Mehmedinović spremao se za posao, tuširao, kad je osjetio tupu bol u prsima i grlu. Ubrzo se njegov američki dom napunio nepoznatim ljudima, bolničarima hitne pomoći koji su se kretali po stanu sigurni u sebe, zagledavajući se u muškarca zaleglog na krevet. Tu je i Sanja, supruga, već se bila obukla i namjeravala izaći kad ga je vidjela kroz otvorena vrata kupatila, u boli. Sada je s bolničarima, uznemirena. Semezdinu prilazi djevojka u plavoj uniformi. Iza plave bluze nazire obrise njenih grudi. Čini mu se da je odnekud poznaje. Djevojka rastvara njegov mokri ogrtač za kupanje. Semezdin ostaje gol pred njom, gol pred nepoznatim ljudima. Djevojka kaže: „Gospodine, vi imate srčani udar!“

Nakon golotinje dolazi pitanje koje se ponavlja. Djevojka u plavoj uniformi pita: „Gospodine, koliko godina imate?“ Bolničar na hitnoj mjeri puls i pita: „Koliko imate godina?“. „Pedeset“, „pedeset“, „pedeset“… odgovara razgolićeni, aseksualizirani muškarac. Odvojen je od svoje muškosti. Od svog tijela. U svemu ovome ne vidi se kao sudionik. Događanje gleda sa strane, odozgora, kao nepristrani promatrač. Bestjelesan ostaje i bez imena. Bolničari, liječnici, administratori ne mogu ponoviti njegovo komplicirano ime pa ga skraćuju. Od sada je – „Me'med“. Me'med kao muškarac u pedesetoj s rastvorenim ogrtačem i srčanim udarom.

Tu su i nova poznanstva: bolnički cimer, starac po imenu Lukas Cierny koji se više ničega ne sjeća, a na pitanja na engleskom odgovara na slovačkom… Na kraju tu je i poezija. Telefonom se javlja majka iz Bosne. Pita kako si. Čudi se dijagnozi, jer nitko, ni s njene ni s očeve strane nije imao problema sa srcem. A Semezdinu pada na pamet jedan stih. Ništa posebno, ništa decentno ili duboko. Samo jedan zaboravljeni stih bosanskog pjesnika Vladimira Nastića, koji glasi: „Zanebesalo mi se, majko, kao ono tebi kad si me rađala“.

Nekoliko godina kasnije u kupaonicu će ujutro ući Sanja Mehmedinović. Semezdin će pristaviti vodu za kavu, vani će padati kiša, a iz kupaonice će se začuti jauk. Sanju će boljeti ruka, neće osjećati prste, ubrzo će stići hitna, a Sanja će na kišu izaći u bolu, i bosa. Semezdin će krenuti za njom, prateći kola hitne, vozeći se s bijelim tenisicama na suvozačkom sjedalu. On se pred bolesti našao razgrnutog ogrtača, ona bosa. Kroz grad se kretala prvo ona, a za njom njene bijele tenisice…

Knjiga prozorâ Mehmedinović Semezdin

Autoportret s torbom Mehmedinović Semezdin

„Me'med, crvena bandana i pahuljica“ trodijelni je zapis o Semezdinu, Sanji i Harunu. U prvome dijelu Mehmedu ima srčani udar i postaje Me'med (nešto kao Me'met – nekadašnji vezni igrač Bayerna Mehmet Scholl). U drugom dijelu Semezdin i njegov sin Harun putuju pustinjama Arizone i Nevade prisjećajući se svog dolaska u Ameriku sredinom devedesetih i fotografirajući nebo i zvijezde iznad pustinje u sklopu Harunova fotografskog projekta. U trećem dijelu Sanja ima moždani udar uslijed čega ostaje bez pamćenja. Ne zna koji je dan, mjesec, godina, tko je američki predsjednik. I uvijek iznova postavlja Semezdinu pitanje: „Reci mi tko je sve od naših poznanika umro?“… Ali zato dobro zna tko je Semezdin. Na pitanje liječnika samopouzdano odgovara: „Semezdin, moj.“

„Me'med, crvena bandana i pahuljica“ zapis je o dva udara, o tri kraka obitelji, o bolesti, o sjećanju, o identitetu. Tko je taj čovjek gol pred djevojkom u plavoj uniformi? Tko je ta bosa žena? U literariziranoj biografskoj crtici na kraju knjige stoji: prema rezultatima DNK testa Semezdin „u svojim genima ima juga Europe, pojavljuju se Italija/Grčka u visokom postotku (20%) (a to su valjda mediteranski geni kod svih rođenih na Balkanu), ima srednje i istočne Europe, ima 4% finskih (skandinavskih), sjevernih gena („Eto, zbog čega toliko volim snijeg!“), u malome omjeru (2%) zapadnoeuropskih („To su iza sebe ostavili križari na putu ka istoku“) i 2% kavkaskih gena.“

I pred pitanjem identiteta smo goli kao i pred bolesti. Bolničarka pita Semezdina: „Are you a native American?“. Pitanje nije loše (vidi na internetu Semezdinovu fotografiju). Ali odgovor nije jednoznačan. Ne može se jednostavno odgovoriti niti na dobacivanje „go back to Russia“, kad ga negdje u Arizoni razotkrije slavenski naglasak, jer Balkan i Rusija nisu baš isto. Semezdin nije „Rus“, nije naravno niti Indijanac. Ali, kaže, nisam ni bijelac. „Za Evropljane musliman. Za Azijate Evropljanin. Za Amerikance…“

U ove zadnje tri točkice može se svašta upisati. Za Amerikance Semezdin je – „Indijanac“, „Rus“, „Me'med“, vozač kamioneta kakvog voze rasistički bijeli muškarci iz unutrašnjosti, musliman u vrijeme dolaska Trumpa, pacijent s rastvorenim ogrtačem, cimer Lukasa Ciernyja… Privatno on je Harunov otac; i Semezdin, Sanjin… S ove posljednje dvije sastavnice može se zatvoriti potraga za identitetom. Politički koncept čistog identiteta je duboko redukcionistički. Identitet je uvijek hibridan. No znamo što je Sanja Semezdinu, i što je Semezdin Sanji. Ona nije znala ni koji je dan ni koja je godina, al je prepoznala njega. U dvije riječi. Bolnički Me'med to će potvrditi: Jest, „ja sam Semezdin, njen. To je moja ljubavna priča, i sav moj život.“

Velika je to ljubav. Dirljiva i nježna. Velika je to priča. „Me'med, crvena bandana i pahuljica“ knjiga je o bolesti, o imigraciji, o identitetima, o obitelji, ali prije svega knjiga o braku, o partnerstvu, o starosti, o ljubavi „dva udara“: srčanog i moždanog. Mehmedinović tu priču ispisuje u fragmentarnoj, dnevničkoj formi, spontanoj i rastresitoj, ali istodobno složenoj i duboko personaliziranoj.

Na kraju, Semezdinovu i Sanjinu knjigu ne možemo zamisliti drugačijom nego što jest, niti ispričanu nekim drugim riječima od onih kojima je ispričana…. U dvije riječi: magija, velika.

Semezdin Mehmedinović

Me’med, crvena bandana i pahuljica

• Fraktura 01/2017.
• 208 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789532668346

'Me’med, crvena bandana i pahuljica' najintimnija je knjiga Semezdina Mehmedinovića, koja kroz naizgled svakodnevne, a opet neobične događaje duboko ponire u međuljudske odno­­se, u odnose muža i žene, oca i sina. Omeđena bolnicom, iskustvom nemoći, težnjom da se shvati i prihvati promjena vlastitoga ja, prepuna empatije, ona je gotovo medicinski točna dijagnoza ljubavi u svakoj obitelji.