Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 02.10.2014.

Shefali Tsabary : Svjesni roditelj

Vi ste prvo čovjek, pa tek potom roditelj. Kao takvom, dan vam je zadatak za duhovnim razvojem i puno toga još trebate naučiti. Niste savršeni, a ako ste mudri, savršenstvo nećete ni tražiti. Savršenstvo je banalno, pronaći sebe u oduševljenju običnim, značajnije je od žudnje za izuzetnim i nevjerojatnim. Tako u svome bestselleru "Svjesni roditelj" (The Conscious Parent, 2010)  piše klinička psihologinja dr. sc. Shefali Tsabary.


Počevši od rasterećujuće konstatacije kako nema idealnog djeteta baš kao ni savršenog roditelja, dr. Tsabary postavlja novu paradigmu roditeljstva. Naime, ona odgoj djeteta promatra kao proces spiritualne metamorfoze - upravo nam naše dijete može pomoći u samoosvješćivanju, biti spiritualnim kompasom i katalizatorom duhovne promjene. Preduvjetom povratka k sebi i svojoj biti psihologinja drži kružno dinamički odnos roditelja i djeteta kakav je u opreci s ukorijenjenim jednosmjernim odnosom. To znači da ne doprinosi samo roditelj razvoju djeteta nego se podrazumijeva i obrnuto - dijete potiče osobnu evoluciju roditelja, pomaže mu da se prosvijetli, da podigne svoju razinu budnosti i svjesnosti. Svjesno roditeljstvo podrazumijeva nastojanje usklađivanja s djetetom, čime je u opreci s tradicionalnim, dominantnim roditeljstvom. Roditeljstvo hijerarhijske naravi usmjereno na autoritativnost, u kojemu roditelji svoje potomke kontroliraju i pokušavaju učiniti svojom kopijom za Tsabary je tek izraz nezrelosti i nesigurnosti. 

Dijete je duša koja vibrira svojom vlastitom frekvencijom i roditelj ga ne može posjedovati. Treba zatomiti ego kako bi naše autentično "ja" došlo do izražaja. Čak i reći "imam dijete" za Tsabary je problematično, jer to znači da ga doživljavamo produžetkom svog ega. Naprotiv, roditelji i djeca duhovni su partneri u zajedničkom napredovanju. Ne smijemo djecu odgajati u projekciji vlastitih želja, jer ona su naši suputnici i učitelji. Zadaća je roditelja da svoje dijete potiče u ostvarenju potencijala, da mu pomogne osnažiti se i emocionalno sazrijeti.  

Ujedno roditelji kroz izazove s kojima se kroz proces odrastanja suočava njihovo dijete može i mora procesuirati i razriješiti vlastite potisnute traume, inače će se one perpetuirati i kroz djetetov život. Dakle, doktorica Tsabary polazi od toga da moramo biti u miru sa samim sobom, a ako svoje unutarnje konflikte nismo uspjeli riješiti prije rođenja djeteta, trebalo bi se otvoriti mogućnosti da to pokušamo, uvjetno rečeno, uz njegovu pomoć - najobičniji svakodnevni autentični trenuci interakcije s djetetom inspiracija su i prilika za promjenu. 

Odgoj djeteta važno je prilagoditi njegovoj prirodi i temperamentu. Kad dobijemo djecu bitno je redefinirati tj. odbaciti svoja apriorna očekivanja i prihvatiti dijete u njegovoj jedinstvenosti, sa svim manjkavostima i otklonima - jer time i mi postajemo cjelovitije osobe. Jednako tako valja se pomiriti i s vlastitim ograničenjima, (prihvaćam da činim najbolje što mogu, i da je najbolje što mogu dovoljno dobro), jer ako ne poštujemo sebe, nećemo moći ni svoje dijete.  

U poglavlju na temu discipline Tsabary sugerira da bi taj pojam, koji implicira autoritet i kontrolu, bilo dobro zamijeniti terminom oblikovanje ponašanja gdje se jednaka pozornost posvećuje pozitivnom kao i negativnom ponašanju. Oblikovanje ponašanja implicira pozitivno jačanje gdje dijete hvalimo zbog onoga što je napravilo, umjesto da ga kritiziramo zbog nečega što nije. 

Inspirativan je dio teksta u kojemu doktorica poručuje da život služi istraživanju, pa je uzaludno protiv njega se boriti i od njega bježati. Život valja prihvatiti onakvim kakav on jest, sa svim njegovim manifestacijama kao ultimativno dobrim jer su prilika za učenje i rast. Život je neutralan, nije ni dobar ni loš, a na nama je odluka kako ćemo ga interpretirati. Kad nam je teško ne smijemo se prepustiti ulozi žrtve - nije dovoljno samo preživjeti ili suočiti se s izazovom, već život valja shvatiti kao avanturu. Imajući takav primjer, i djeca će vedro pristupati svim segmentima života i pri tome se osjećati moćno, jer ponašanje djeteta nije ništa drugo do odaziv na energiju roditelja. 

U skladu s prethodno navedenim, ne smijemo biti suviše brižni, moramo poštovati djetetovo mišljenje i odluke, puštati ga da uči metodom pokušaja i pogrešaka, ne nuditi mu svoju pomoć, ukoliko je samo ne zatraži. Odnos s djetetom bez obzira na njegovu dob trebao bi se temeljiti na autonomiji, jačanju, emocionalnoj slobodi i autentičnosti, nikako na kontroli, osudi i pritisku.  

Psihologinja tek ovlašno prolazi kroz prve razvojne faze djeteta da bi se potom usredotočila na predškolsku, školsku i adolescentsku dob. Prvih šest mjeseci turbulentno je i nepredvidljivo razdoblje uspostavljanja rutine. S dojenčetom koje je u postojanju nalik snu, nema verbalne komunikacije, pa taj period života za majku znači usporavanje i smiraj. To je duboko spiritualna faza, jer žena uz svoju bebu ima priliku uživati u jednostavnosti trenutka neopterećena prošlošću i budućnošću. Uz jednogodišnjaka i roditelji postaju spontaniji i autentičniji. To doba odlikuje vladavina instinkta nad razumom, ali i konstantna evolucija, iskušavanje granica.

Oko druge godine djetetova života nazire se ego i želja za izražavanjem individualnosti. Zadatak roditelja u ovoj je fazi prepoznati i prihvatiti osobnost svoga djeteta. Školsko doba je vrijeme socijalizacije, povezivanja s vršnjacima, udaljavanja od roditelja, eksperimentiranja i strahova. Roditelj odjednom ima tek pozadinsku ulogu i mora paziti da dijete ne ograniči u traženju sebe. Srednja je škola konfuzno i tegobno razdoblje metamorfoze u kojemu je nužno da roditelj umjesto svemoćnog autoriteta bude sveprisutni partner.  

U knjizi se naglašava kako je prijeko potrebno da se djecu do pete godine života pusti da budu lijena, da se igraju, istražuju, odmaraju, kako bi se mogla povezati sa sobom. Roditelji bi trebali uživati u običnosti svoje djece, ne inzistirati na njihovoj navodnoj posebnosti ili izvrsnosti i ne opterećivati ih od malena dodatnim aktivnostima, natjecanjima, usporedbama s vršnjacima. Ipak, kontroverzno je autoričino zanemarivanje, čak potiranje konkretnih ambicija kod djece: više me zanimalo kakav je moja kći učenik života od toga kakva je u školi, napredak u procesu življenja od onog koji se mjeri ocjenama. Stječe se dojam kako Tsabary stavljajući naglasak na emocije, kreativnost i duhovnost zanemaruje intelektualni razvoj djeteta. 

Dr. Tsabary općenito savjetuje da nam valja postojati, umjesto da činimo, trebamo slušati unutarnji glas umjesto da se vodimo vanjskim faktorima. Jer u protivnom, naše će odgajanje ili, kako to autorica naziva - putovanje s djetetom, biti ispunjeno dramom i tjeskobom. Djeci ne treba soba puna igračaka, već kreativnost koja se rađa iz njihovog centra mirnoće. Oni imaju bogat unutarnji svijet, ali mi malo po malo nagrizamo njihov magični osjećaj života i pretvaramo ga u osjećaj služenja stvarnosti. Kupnju i materijalne poklone moramo dakle zamijeniti doživljajem.  

Knjiga izbjegava nametanje odgojnih strategija, njena je vrijednost u obzirnom poticanju roditelja na samorad, na proces preobrazbe.  Dr. Tsabary naglašava kako se svjesno roditeljstvo uči kroz komunikaciju s djetetom, ne čitanjem literature ili pohađanjem tečajeva, pa tako ni ova knjiga nije zamišljena kao instant priručnik s brzopoteznim savjetima i ready made rješenjima. 

Ovo popularno-stručno štivo pristupačnog stila plod je autoričinih znanja, profesionalne prakse i osobnog roditeljskog iskustva. Sedamnaest poglavlja usitnjeno je u manje cjeline, svojevrsne odlomke za promišljanje i meditaciju, koji se ponegdje doimaju kao da su nasumce povezani, pa je opći dojam kako knjizi nedostaje čvrsta struktura. To naglašavaju i prema svršetku sve zamjetnija ponavljanja već prije rečenoga. No, čini se da su najslabiji segment knjige ipak nedovoljno razrađeni slučajevi iz ordinacije koji djeluju inscenirano i pretjerano. Autorica naime sporadično nabraja primjere ozbiljno narušenih obiteljskih prilika s kojima se susrela u svome radu, utvrđuje genezu navedenih disfunkcionalnosti, no ne nudi smjernice. Prosječan će se roditelj s takvim pričama teško identificirati i ispomoći.  

Autorica se po pitanju odgoja fokusira primarno na roditelja, tek posredno na dijete. Čitatelja ohrabruje na preispitivanje vlastitog nasljeđa, obrazaca usvojenih bilo od prošlih generacija ili okoline, na razračunavanje s emocionalnim balastima, traumama, kompleksima, a sve kako bi se mogao najpotpunije posvetiti svome djetetu i pomoći mu da postane zdrav i uravnotežen pojedinac.  

Shefaly Tsabary nenametljivo i dobronamjerno usmjerava odrasle kako ponajprije osvijestiti svoje potencijale (ona to naziva autentičnim jastvom), čemu će uspješna briga za pomladak biti prirodan slijed. Njezinu bismo filozofiju mogli sažeti ovako: ako dijete ima dobar primjer i priliku odrastati u pozitivnoj sredini, sve će se ostalo zbiti samo od sebe.  

Medijski sveprisutna psihologinja s privatnom njujorškom praksom u svojoj knjizi koju je predgovorio Dalaj Lama isprepliće istočnjačku duhovnost sa službenom, klasičnom psihologijom. Koliko su mnoge njezine postavke primjenjive u ritmu suvremenog življenja, dvojbeno je. Možda ćete se čitajući čuditi, moguće ponegdje i uzrujati ili naljutiti, ali unatoč činjenici da je Svjesni roditelj za zapadnjačke prilike djelo podosta alternativnog ishodišta, ono nudi osvježavajuć poticaj na preispitivanje i učenje te stoga svakako zaslužuje pažnju - sadašnjih i budućih roditelja, kao i ostalih koji se bave djecom bilo koje dobi. 

  

Shefali Tsabary: "Svjesni roditelj"

Dvostruka duga, 2014.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –