Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 31.08.2012.

Snježana Banović : Država i njezino kazalište
Održava se
01.09.2012.

Između proljeća 1941. i proljeća 1945. povijest se neobično zgusnula na prostoru današnjeg Trga maršala Tita. Predratni Wilsonov trg pa Trg kralja Aleksandra, za vrijeme NDH Trg I., i poslijeratni Kazališni trg, nije prostor mnogo veći od dva standardna nogometna igrališta, posebice ne u širinu. No u četiri ratne godine ovdje se odvijala čitava drama Drugog svjetskog rata.

Meštrovićev Zdenac života prije rata je bio popularno okupljalište školaraca i studenata. S početkom rata mladi zagrebački ilegalci koristili su ga kao mjesto za svoje kraće sastanke. Voda je u njemu bila pitka, oko Zdenca su se okupljali đaci raznih okolnih škola i Sveučilišta, pa su tu ilegalci SKOJ-a lako mogli organizirati leteće sastanke, iako je trg vrvio agentima UNS-a.

Mladi, često naoružani ilegalci, i naoružani agenti UNS-a, stvorili su u tim ljetnim mjesecima 1941. atmosferu nalik westernu. Svakoga časa usred najreprezentativnijeg trga glavnoga grada novoproglašene države mogli su zrakom poletjeti meci. Pričalo se da su agenti čak i prepoznavali ilegalce, uočavali pištolje zataknute u hlače, no bojali su se intervenirati kako ne bi pokrenuli sveopći rat na sjevernom djelu trga.

I dok su oko Zdenca života ilegalci i agenti stajali u pat-poziciji, drama Drugog svjetskog rata još jače se zgusnula u Kazalištu, središnjoj zgradi trga. Prijeratno Hrvatsko narodno kazalište tokom rata nosilo je ime Hrvatskog državnog kazališta u Zagrebu i predstavljalo je središnju kulturnu instituciju NDH. Ustaše su ovdje željele vidjeti "čisto hrvatsko kazalište novog duha" pa su odmah po preuzimanju vlasti dali na znanje "da Židovima i Srbijancima nema mjesta u hrvatskim kazalištima" (Zapisnik sastanka intendanata, ravnatelja i povjerenika hrvatskih kazališta 21. i 22. V 1941.). Slijedili su nemilosrdni progoni, ali i snažan antifašistički otpor samih djelatnika HNK.

Snježana Banović (1963.) je kao ravnateljica Drame HNK Zagreb tokom 2001. i 2002. godine imala priliku iznutra omirisati duhove te povijesti zbijene unutar žutih baroknih zidova Kazališta. A sedamdeset godina nakon što se povijest tako divlje zakovitlala na Trgu maršala Tita bivša ravnateljica Drame (redateljica u mnogim kazalištima u zemlji, regiji i inozemstvu, te profesorica ADU) doktorirala je na Filozofskom fakultetu s radom na temu Kazališta tokom Drugog svjetskog rata.

"Država i njezino kazalište" povijest je Drugog svjetskog rata svedena na prostor jedne zgrade. Sve osnovne silnice rata prelomile su se na Trgu maršala Tita i njegovoj središnjoj zgradi. Detaljno istražujući građu svog doktorata Banovićka navodi kako su Mile Budak i ustaški intendant Dušan Žanko odmah po preuzimanju Kazališta skinuli s repertoara povijesnu dramu "Tomislav" zbog vlastite kapitulantske politike prema fašističkoj Italiji i davanju Zvonimirove krune vojvodi Savojskom, tobožnjem Tomislavu II.

Nakon te bizarne koliko i samorazotkrivajuće ustaške cenzure slijedili su i krvavi progoni. U jesen je strijeljano četvero đaka i volontera Glumačke škole (Veljko Ilić, Vojko Kavić-Kardoš, Rade Sladić i Ivan Štrk - kojima je i posvećena ova knjiga). Nedugo kasnije za odmazdu je obješen i Nikola Vodopivec, član opernog zbora, a ubijanja će se događati sve do pred kraj rata kada će zajedno s još 30 talaca na stup pored ceste između Remetinca i Savskog mosta biti obješen glumac Janko Rakuša (glumac Joso Martinčević doći će izbezumljen u Kazalište kazujući okupljenima kako je vidio kolegu obješenog na drvo).

Ustaški progoni neće poštedjeti niti one najuglednije. Tito Strozzi biti će priveden jer je zbog ruske balerine prešao na pravoslavlje; Branko Gavella je uhapšen kao grčki pravoslavac, prilikom čega mu je oduzeta kravata pa je hodao ćelijom držeći dlanove pod vratom na prsima "jer ne može gol hodati među stranim ljudima". Među uhapšenima su bili i glumci Aleksandar Binički, Dejan Dubajić, Stevan Vujatović i Milan Vujnović; dirigent Opere Ðorđe Vaić; a među ostalima, i Bela Krleža preko koje su ustaše vršile pritisak na Krležu. Iz Kazališta je s ostalim židovima izbačena i Lea Deutsch, "zagrebačko čudo od djetetea", glumica, plesačica i pjevačica koja će umrijeti 1943. tokom transporta za Auschwitz.

Gotovo paralelno s progonima javlja se i otpor. U ljeto 1941. osnovana je u Kazalištu vrlo snažna Crvena pomoć, preko koje se skupljala novčana i druga pomoć za progonjene i za one u ilegali. Početkom svibnja 1942. iz Kazališta u partizane odlazi skupina oko glumačkog prvaka i redatelja Vjekoslava Afrića (Joža Rutić, Ivka Kropš-Rutić, Žorž Skrigin, Zvonimir Cvija, Milan Vujnović, Salko Repak). U prosincu 1943. pod vodstvom Mladena Šermenta u partizane će otići Mira Župan, Josip Marotti i Srđan Flego, uskoro nakon njih i miljenici publike August Cilić i Jozo Laurenčić, a krajem 1944. i ravnatelj Glumačke škole Drago Ivanišević s nekolicinom studenata. Neki, poput Dubravka Dujšina, navodi Banovićka, provest će više vremena u zatvoru ili skrivanju nego na sceni.

Zbog stalnih progona i zbog masovnih bijegova repertoar Kazališta bio je u permanentnom kolapsu. Primjerice, predstava "Fausta" odigrana je sedam puta s tri različita Fausta i Mefista i dvije Margarete. "Naime, Ante Šoljak u prosincu je preuzeo Mefista od Rakuše (koji je bio u zatvoru), a osječki glumac Amand Alliger preuzeo je Fausta od Strozzija koji ga je preuzeo od Afrića kad je ovaj, nedugo nakon premijere otišao u partizane".

Repertoarni kolaps pratio je i ekonomski slom. U vrlo živopisnom dokumentu otisnutom kao slikovni prilog pod brojem XXX može se pročitati kako je u veljači 1943. menza Hrvatskog državnog kazališta u Zagrebu, "odlučila i ove godine, kao što je to i prošle činila, uzgajati za potrebe Menze 4 / četiri / komada manjih prašćića, prehranjujući ih napojem i otpadcima iz kuhinje". Nije poznato jesu li se praščići držali na Trgu maršala Tita, ali se iz dokumenta može saznati da su nabavljeni u Velikoj Gorici, za što su tražene dvije putne dozvole za odlazak i potom povratak u Zagreb.

Sa slomom NDH u proljeće 1945. tek je osam osoba napustilo Kazalište i „otišlo s ustašama". Među onima kojima su osloboditelji sudili našli su se i Lovro Matačić, nositelj najvišeg domobranskog čina u Kazalištu i tokom različitih svečanosti ugledni dirigent nacističke himne "Horst Wesel - Lied", te skladatelj Jakov Gotovac. Matačića je vojni sud najprije osudio na smrt, "a potom kaznu smanjio na zatvorsku od pet godina koju je služio u Staroj Gradišci, gdje je "unatoč živčanom rastrojstvu" organizirao orkestar „na zavidnom umjetničkom nivou" i za njega skladao kompozicije "u duhu sadašnjeg stremljenja" ("Poema o Lenjinu", "Spartakus").

Na "narodnom sudu" optužen je i skladatelj Jakov Gotovac i to za "tri zločina protiv naroda": preradu himne „Lijepa naša" iz 1941. kada je Mile Budak naredio novu instrumentaciju državne himne, ravnateljstvo Operom tokom 1943., i odlazak s "Erom" na fašističko-nacističku turneju u Italiju u travnju 1942. i u Beč u svibnju 1943...

"Država i njezino kazalište" je izvanredna povijest jedne mikrolokacije u ciklonu svjetskog makro-rata. Snježana Banović sabila je dramu vremena unutar jedne zgrade. Riječ je o odličnom odabiru teme, opsežnom istraživalačkom poslu, i funkcionalnom stilu. Zbog zadanosti doktorskog rada Banovićka povremeno gubi dramu događaja koje prati.

Ali premda iz knjige povremeno probija uzduh akademskog shematizma "Država i njezino kazalište" je tekst u kojem čitalački interes mogu naći i oni čiji predmetni interes nije ni kazalište ni povijest... Možda se ništa više, niti bolje, ne može reći i napisati za jednu specijaliziranu i zapravo usko definiranu knjigu.

 

Snježana Banović: "Država i njezino kazalište"

Profil, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –