Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 11.03.2010.

Stjepan Gulin : Smokve od soli

Stjepan Gulin je mašina koja dugo turira. Na prvu knjigu naslov koje sugerira repromaterijal za strojeve, "Kovine" (1978), čitateljska je javnost čekala da Gulin uđe u trideset i petu. Druga knjiga "dinstala" se gotovo deset godina. Mašina je tada, iz sadržajem prepunog lera pjesništva, zakurblavši posljednji krug, prerasla u rilkeanski život: život u kruzima koji se šire.

Uslijedilo je osam naslova. Mašina se, preživjevši prvobitnu akumulaciju lirskog kapitala koji je pogonio industrijsko razdoblje Kovača stiha, lirskog Tribuna epske energije, pretvorila u postindustrijsku tvrtku. Nagomilano znanje postalo je čista proizvodnja. Njezin učinak, blagostanje čitatelja i uživanje u stihu. Ili anksija, jer ma koliko tih i neprimjetan u životu ovaj bi-lokacijski (ZG-ŠI) bard bio, njegov je tekst skandal verzija istine o svijetu izgovoren i izgovaran na beskrompomisne načine.

Snaga Gulinove kritike izvanliterarne zbilje nesvakidašnje je jaka. A jaka je, jer je tiha. Čitatelju se ne unosi u lice. Gotovo pa spinozist, svjestan da njegova sloboda prestaje u trenutku kada uđe u prostor slobode drugoga, ovaj pjesnik se čitatelju obraća bezinteresno ga estetski podsjećajući i upozoravajući na užas prezenta koji kao prostor sadržajne samorealizacije subjekta, već dulje vrijeme, nestaje.

Gulin je, kada se zagledam u početak četvrte dekade njegova tiskana pjesnikovanja, zapravo bespoštedni dijagnostičar zbilje. A užas otuđenja i raščovječenja o kojima piše, zapravo ne pripada imaginariju njegova stiha: on pripada svijetu. Tom svijetu, već toliko godina, jedan od posljednjih patricija stiha s ove bande Mediterana, uredno i strpljivo, bez milosti za njegove svinjarije, svijetu uzima anamnezu.

Ona je, konačno, pred nama. "Smokve od soli" knjiga je izabranih pjesama lirskog metalca Štefa. "Kovine" su tu cijele. Od ostatka poetske kuće bitka Gulin b.b., jedan drugi meštar stiha i riječi o stihu, profesor i džentlmen, Krešo Bagić, razrahlivši teksturu vida i matica, sastavio je tri lirska čina. Učinivši to od devet knjiga, bez straha kojega više ni golmani nacionalne poezije nemaju od jedanaesteraca sve tiše kritike, tri cjeline, zaklonjen živim zidom slova, Bagić je, trasirajući Gulina, kući skoro pa doveo Dantea i njegovu umnoženu trijadičku strukturu.

Tri su cjeline naslovljene tako da sugeriraju putovanje autora, ideje i stiha. "Kuća u meni", "Gura me val" i "Ja samo provodim nasilje". A kako drugačije upita se i unaprijed na autore nabrušeni kritik od Mohikanaca, kad vidi što je Krešo učinio od Gulinove Pjesme. Sjajan izbor jednog sjajnog pjesnika.

Iako se čitatelju može činiti da ovako posložena linearnost pjesničke osobnosti vodi od lirskog kriptosolipsizma sve do urlika tako sugerirajući poliperspektivnost umnožene motivske imaginacije, meni se čini da je Gulin izrazito konzistentan pjesnik. Zapravo, oguglao na jetke uličarske preemptivne udare klošara kritike i stiha, u ovom slučaju, naravno, okuražen teškometalnim mudima Stjepana G., iz grada koji je iznjedrio, kako je to lucidno iskreno predstavljajući po drugi put među Hrvatima aktualiziranu verziju knjige Darka Gašparovića, jedne noći na Trsatu, rekao Slobodan Šnajder Šac, čudovište domicilne kulture Kamova, Gulinu na jednak način komplimentiram: Stjepane, ti si čudovište. Čudovište koje u svoj ljepoti njegove razlike u odnosu na sterilnu vegetaciju akademija i drugih sabirnih centara marioneta s dijagnozom kanonizirane sterilnosti i nacionalno-poduzetničkog posluha, one koji čuju njegov lijeporijek, istovremeno i zastravljuje i plaši.

Uvjerite se kako to radi ovaj mali bog svijeta koji s Bogom s malim b igra preferans za pobjedu svih nas. Kad je tih, to čini ovako: "uronjen u šutnju / šutnja oko mene / šuti zemlja / šuti bog // možda je tako najbolje / istinu na vidjelo / moralnu šaku / psovku / krik // ne bi li se prelomilo nešto / što bi bilo to // suverena skromnost." Kad je glasan, to radi ovako: "počinio sam suicid / i ostao živ prodao / antikvarijatu kućnu / knjižnicu za kuna 100 // benn celin nova / europska kritika / jebo te poe pa la paz / u rano proljetno jutro // ma kakvo pomirenje / hrvata ko ostane ostane / pušim popušio sam / pustinju importanne / bez mjere ranjavam se/ko zvijer u kavezu / ustrijele me lažima / emaniram balončiće / koji ubrzo puknu // moraš biti igrač / član klanske ekipe / iskobeljat se iz mutne / kože u jasan interes // bit će veselo kad / vide da nisam ono / što jesam il gdje sam // il tko sam ja sam ne."

Izvrstan izbor. Nesvakidašnji pjesnik čije vrijeme ionako ne radi za njega. Sam ga, a to njegovi stihovi pričaju, ne mjeri njegovim jedinicama. Markira ga utiscima koji su nerijetko ožiljci. I to kad nasrne na njega. Kad se "kao kamikaza obruši" misleći na "Mamino srce". I ovo je, vratimo se u Rijeku, Barcelona: i što Gulina (s pravom) briga.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –