Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Božidar Alajbegović • 16.05.2013.

Tomislav Osmanli : Pehovi na pragu nove epohe

Tomislav Osmanli istaknuti je makedonski 57-godišnji književnik - prozaist, dramski pisac teoretičar medija, filmski i kazališni kritičar i scenarist, esejist, te dobitnik brojnih nagrada. Nedavno je zagrebački Sandorf objavio njegov, najznačajnijom makedonskom književnom nagradom ovjenčani roman "21. : Knjiga utvara", što je bio povod za razgovor u kojemu smo s autorom osim o njegovu romanu i stvaralaštvu, popričali i o makedonskoj književnoj sceni, položaju pisaca u Makedoniji, odnosu tamošnjih medija ali i vlasti spram kulture i književnosti, itd.


Božidar Alajbegović: Budući da je u Hrvatskoj prevedena samo jedna Vaša knjiga, predstavite ukratko sebe i svoju bibliografiju?

Tomislav Osmanli: U 57 godina života uspio sam napisati i objaviti dvadesetak knjiga različitih žanrova, koje de facto u sebi sažimaju cjelokupni moj rad a koji, osim proze, obuhvaća i dramsko stvaralaštvo, esejistiku, scenaristiku, teoriju medija. U ovom sam domenu, sada već davno, objavio prve makedonske knjige iz teorije filma te stripa. Nedavno je Makedonska kinoteka obilježila 30 godina izlaska moje knjige „Film i političko" (1982), prve studije te interdisciplinarne vrste, dok je iste godine bilo četvrt stoljeća od pojave mog teorijskog rada „Strip, zapis ljudskoga lika" (1987) koja ja je ne samo prvom, već na žalost i jedinom domaćom knjigom iz domena teorije stripa. Imam nekih desetak realiziranih dramskih tekstova, pet nagrađenih i realiziranih scenarija u televizijskim filmovima, te jedan realizirani dugometražni filmski scenarij...

Za sobom imam višegodišnju praksu objavljivanja teorijskih tekstova iz domena svih dramski zasnovanih medija, od kazališta i filma, do stripa i televizije. Također i višegodišnje objave kritika iz kazališta i filma. Ima, dakle, toga dosta, ali je za kratko predstavljanje ovo čini mi se sasvim dovoljno. 


Kako je došlo do suradnje Vas i hrvatskog izdavača Sandorf?

Pa, preporukom makedonskog kritičara te nakladnika koji surađuje sa „Sandorfom“. Naime, nakon što je moja knjiga „Dvadeset prvo“ - naslov koji se dakako odnosi na stoljeće u koje smo nedugo stupili - u Makedoniji osvojila nagradu za Roman godine, a ubrzo bila žirirana i za nacionalnog predstavnika za međunarodnu nagradu „Balkanika“, iskazima članova žirija te kritike, knjiga je svrnula pozornost na sebe. Tomu je svakako doprinio i ishod glasanja međunarodnoga žirija spomenute književne nagrade „Balkanika“ koja se te 2011. održavala u Valoni, gdje je moj roman dobio drugo mjesto po broju glasova, odmah nakon pobjednika, istaknutoga albanskog te europskoga autora Ismaila Kadarea.

Tako, nedugo  nakon tog natječaja beogradski nakladnik je zatražio roman za objavljivanje u Srbiji, dobio sam još jedan poziv, a makedonski nakladnik g. Nove Cvetanovski vlasnik izdavačke kuće „Makedonska reč“ je predložio moj roman svome kolegi g. Ivanu Sršenu za objavljivanje u „Sandorfu“. Knjiga se u Zagrebu pojavila u srpnju  2012. godine i bila promovirana na prvoj književnoj manifestaciji mladoga zagrebačkog nakladnika, imenovanoj „Sandorfova Avantura“.

Ovo inače nije moja prva objava u Hrvatskoj. To je u stvari prijevod, moje antiratne drame „Apokaliptička komedija“, koji je uradio makedonist prof. dr Zlatko Kramarić još daleke 2000. godine u „Književnoj reviji“. Imao sam intervjue u „Oku“ ranije, u osamdesetima kojemu je bavljenje teorijom stripa bio povod, tekst iz političke teorije filma u časpopisu „Pitanja“, filmološke priloge u „Filmskoj kulturi“…

 
Možete li ukratko opisati makedonsku književnu scenu, i koji je vaš položaj u njoj? Postoje li možda neke skupine pisaca (generacijske ili prema srodnosti svojih rukopisa) i osjećate li se dijelom neke od njih?

Makedonska književna scena jeste sve življi prostor, osobito pojavom nove generacije autora koji unose suvremeni senzibilitet i mijenjaju tematske i narativne stereotipe. Kao ilustraciju te tekuće živosti koja vlada na makedonskoj književnoj sceni, želio bih spomenuti da je nasuprot prosjeku od dosadašnjih obično tridesetak romana godišnje nacionalne produkcije, ove godine za spomenutu nagradu za Roman godine učestvovalo čak 46 knjiga. To, dakako, ne govori i o kakvoći tekućih književnih proizvoda, ali svakako nagovještava brojnost te različitost proznih tema te pristupa.

Inače, moj je autorski položaj u njoj, rekao bih - apartan. Ne pripadam skupinama koje se, eventualno, sastavljaju po senzibilitetnim te adekvacijama različitih vrsta, obično generacijskma, ali pogotovu ne onima ideologijskoga karaktera. To je obično nepraktičniji, ali po meni i dosljedniji status. Držim da je moje pisati svoje knjige, ne dijeliti književne interese. Ne strepim kada se dijele nagrade, sinekure te financije državnih institucija. Odbijam biti podoban, već želim biti svoj i spokojan autor. Možda i time, a vjerujem prije svega knjigama, imam, međutim, vrijednu skupinu kvalificiranih makedonskih književnih poznanika te čitatelja uza se, te njihovo poštivanje. Član sam, inače, Društva književnika Makedonije, kao i makedonskog PEN centra, gdje sam više puta, eto i sada, biran za člana njegove Uprave.


U svom romanu ''21'' bavite se brojnim temama, između ostaloga i odnosom moderniteta i tradicije, i čini mi se da je vaš odabir postmodernističkih pripovjednih strategija, s obzirom upravo na tu tematiku, bio jako dobra odluka. Recite nam nešto o tome.

To je, jednostavno, moj svijet pripovijedanja. Čini mi se da je pripovjedna kombinacija moderniteta sa tradicionalnim vrijednosti, posljedica otvorenih vidokruga koji omogućuje multimedijalno prakticiranje narativnih plaidoyera, njihovu otvorenost ka fantastičkome, njihovu naglašenu fikcionalnost, te se, može biti, otuda i spomenuti modernitet može promatrati kao druga strana filmskoga strukturiranja proznoga diskursa u romanu, putem paralelizma radnje zasnovane na četiri glavne priče uz učešće pozamašnoga broja kako anonimnih tako i eponimnih karaktera, likova ne samo iz nacionalne makedonske, već i iz europske, te univerzalne povijesne nomenklature, montažom smjenom narativnih tokova pripovijesti, zatim kombiniranje duljih sa jako kratkim poglavljima onako kako sam osjećao da treba teći ritam radnje, itd....

Eventualnu, pak, začudnost u nekim sadržajima i proznim slikama romana „21.", doživljavam kao konzekvencu stripovne naracije koju volim, proučavam i sklon sam joj. Ti neobični, ironijski i humorno zamišljeni i intonirani karakteri mojega prvoga romana, ujedno i devetnaeste knjige, posljedica su poetičkoga zaokreta kojega sam nakon mojih nostalgički intoniranih proznih knjiga „Leptir djetinjstva" (1993), „Ljubičaste svijetlosti i sjeni" ili dramatskih poput moje nagrađene knjige Judeo-balkanskih priča i novela „Svjetiljka za Hanuku" (2008) koju tekuće, tekst za tekstom, ne prestaje objavljivati univerzalni sefardski časopis „Los Muestros" sa sjedištem u Bruxellesu; dakle zaokret prema začudnome koje u sebi sadrži bitne, skrivene značajke, suštine koje se odnose na naš položaj u povijesti, ne obični kalambur, čini mi se da sam autorski najavio svojom proznom knjigom „Kapriča".

To je poetika otkrivanja prividno smiješnih paradoksa, na rubnim područjima situacija, prostora, vremena, i to konkretno na samom prijelazu stoljeća, no i života i smrti i obrnuto, kažem poetika koja još uvijek traje u mojim inspiracijama i radu...

 
Radnju romana smjestili ste na razmeđe tisućljeća, u 2001. godinu, na sam prag ulaska u 21.stoljeće. Je li takvo lociranje radnje bilo intencionalno, kako biste činjenicu kalendarske tranzicije iskoristili da se u romanu pozabavite ekonomskom i političkom, ali i drugim vrstama tranzicije?

Vjerojatno. Hronotope - čini mi se uočljivije - bira autor. Ono što on ne bira to je tok priče koju postavlja poput začudnoga vlaka na tračnicama, da bi se on počeo kretati svojevoljno, nekontroliranim spletovima pokatkad nepoznatih tračnica i neviđenih postaja... Ipak, i hronotop za koji se kao autor odlučite, u suštini bira vas. Naime želio sam pisati o situaciji na prijelomu stoljeća, jer me se jako dojmio sam početak „novoga vremena", 21 vijeka, te s njime i novoga milenija, ulazak u eru Vodolije, itd. Naime ne zbog njih samih, već zbog tvrdokorne suprotnosti svekolikome optimizmu koje su obećavale i širile povijesne, astrološke ili mističke doktrine - da ćemo napokon, naime nakon stoljeća ratova i raspada, konačno i definitivno početi živjeti u mirotvornoj epohi.

Ništa od toga niti danas, a pogotovu ne na samome početku 21. stoljeća. Pehovi na pragu nove epohe. Umjesto toga u mojoj maloj zemlji koja je uspjela izbjeći onaj veliki i tragični ratni raspad zajedničke države, počeo je međunacionalni sukob, što je izgledalo kao kraj našega najedanput jako umanjenoga otadžbinskoga svijeta (termin koji ne volim puno, ali ga rabim da bih objasnio začudnu igru inspiracija), sve dok se te iste 2001. godine, prve godine stoljeća i tisućljeća, nije 11.09. dogodilo nešto nezamislivo: napad na SAD što je i na mene djelovalo poput dramatičnog planetarnog zoom-outa gdje smo, preokupirani našom, najednom uvidjeli strašnu „veliku sliku", geopolitički total planete, no zajedno sa nagovještajem velike drame koja će zadugo te opasno angažirati svjetsku scenu. Tomu se duži „21."


Osobno mi se najintrigantnijim čini lik profesora Kavaja koji je u emotivnom raskoraku, tranziciji između napuštanja starih iluzija i prilagodbe novonastalim društveno-političkim okolnostima, a u nemogućnosti razrješenja te osobne dileme on na neki način bježi u prošlost, u misticizam. Možete li reći nešto o tom liku.

U profesoru Kavaju egzistira i dio moga alter ega. Poput njega i ja vjerujem da smo imali, te izgubili neke vrijednosti, te sam ga koncipirao kao dobrog i naivnoga Odiseja, točnije Eneja, koji zalazi u podzemne hodnike da bi iznova pronašao samo nagoveštenu dobru stranu našega dijela svijeta. Ipak u njemu postoji i onaj slavenski duh sklon vrijednostima poput prijateljstva, gostoprimstva, čovječnosti, mirotvornosti (iako smo u novijem povijesnome južnoslavenskom iskustvu pokazali drastičnu suprotnost svim tim vrijednostima!), koji se ne može načuditi njihovim iščezavanjem, vjerujući u njihov nasušni značaj, poput čiste vode koja se najednom povukla, nenadano istekla podzemnim koridorima, neznano kuda...

Kako ćete pronaći tu iščezlu žilu? Na svaki mogući način. Rašljama. Pored  naučnih pretpostavki koje, inače, manje pomažu. Srcem. Nadom. Duhovnom potragom. Konzultiranjem starih zapisa poput malo poznate, ali dražesne Nušićeve knjige iz 1892. godine naslovljene „Kraj obala Ohridskog jezera", osluškivanjem mudrosti sufija, konkretno šejha i derviša iz ohridske mevlevitske tekije, silaskom u hodnike ispod starih crkava tih kršćanskih hramova Kristove ideje dobrote i mirotvornosti, ali i susretima sa duhovima prošlosti koji dolaze „s one strane" vremena i realnosti. Da bi nam starim, uglavnom prevaziđenim te drastičnim idejama pokvarile nova vremena i vrijednosti...

Eto to su ambijent i duhovni prostori kroz koje se kreće i uobličava lik profesora Kavaja. On neće uspjeti u svome naumu, ali je bitno da je pokušao pronaći izgubljenu dobrotu. U toj utopiji se naime krije najveća vrijednost. Jer sve dok postoje pokušaju da ju se uvijek iznova pronađe, postoji i sama ideja Dobrote.


Slažete li se s konstatacijom da je tranzicija, pojam koji u svojoj suštini pretpostavlja privremenost, za ovdašnje narode zapravo svojevrsna konstanta, permanentno stanje? Jer, i prije naime živjesmo tranziciju - socijalizam kao prijelazni period između kapitalizma i komunizma - a žrtve smo tranzicije eto svi mi, kako Makedonija tako i ostale zemlje s prostora bivše države, već 20 godina, bez izgleda za skorašnjim dokinućem takvoga stanja.

Svakako, ali u širem vidokrugu tranzicija jest sudbinom cijelog suvremenog svijeta. Čelična i hibernacijska vremena su prividno daleko za nama, iako je poslije Staljina došla Čelična lady, te - nakon Šezdesetih i Sedamdesetih - svijet koji se prividno dinamično kreće i tehnološki napreduje, de facto (za)ostaje u najznačajnijim domenama. A danas? Danas svijet hrli, barem se meni tako čini, novim prelascima, nevidljivim tranzicijama, naime promjenama koje se -  paradoksalno - događaju da bi svijet ostao isti ili da bi regresirao u prethodna stanja dominacije.

Mi smo sada u takovoj "tranziciji globalizma" koji logikom multinacionalnih tvrtki i korporacija briše autentične vrijednosti. Tim procesima se malima te autentičnima, oduzima snaga postojanja. Svi sve više mirišemo, jedemo, nosimo - brand. Brand je sve. I posvuda. Brand je totalni fenomen. Totalni fenomen jest i totalitarizam multinacionalnih tvrtki. Giga-konzervativizam se uspostavlja kao - tranzicija u mjestu. Upravo se to događa u vremenu u kojemu živimo. Nema nove humane ideje koja će zamamno unaprijediti ovo vrijeme.

Ovo vrijeme predugo tavori u zabranu zvanu post-modernizam, što je estetički adekvat postindustrijskome društvu. Ne mogu si nikako odgovoriti na pitanje: zašto, iako nam se događa u nauci, nemamo svoju informatičku epohu iliti kvantni skok i u umjetnostima. Tu imamo vječni postmodernizam. Ako ne sve, većina toga je u umjetnosti postmodernizam. I to je jedna tranzicija u mjestu. Partikularizam koji se promovira u svim domenama stvaralaštva onemogućava stvaranje novih općih senzibiliteta koji bi mogli da stvore određeniji identitet vremena, njegov novi te energični umjetnički izražaj poput umjetnosti u sjajnoj epohi moderne. Ni novi „Fin de sičcle", ni „le commencement du sičcle" nam tome barem još uvijek ne doprinosi.

Europska ideja, tako zamamna prije dvije decenije, sada blijedi i u našim doživljajima, zatvarajući se u pragmatične interese europskih konzervativnih struktura i koncepcija država-naciona. To ne znači da ne treba stremiti koncepciji Europe kao zajedničkog otvorenog doma, u čemu Vaša zemlja uspijeva što raduje sve nas, njene prijatelje. Ja mislim da će euro-asociranjem i ostalih država u regiji, sam klasični europski saziv dobiti živi te pozitivni impuls koji će prenuti birokratiziranu te beskrvnu Uniju. Jer se njena aktuelna slika vrijednosti, da tako kažem, „hladna", birokratska, otud, po meni, u velikom dijelu i krizisna.

Pod tom općom i u suštini tužnom slikom jedne političke povijesti „u šlajfovanju", do sada su, barem, funkcionirale naše partikularne, beskrajne tranzicije ka boljem i slobodnijem, u uslovima kada se ništa bolje ni slobodnije ne događa, naime ka jednom građanskom sistemu vrijednosti koji će postati boljim provođenjem vrijednosti socijalne države i altruističkoga solidarizma. U čemu mi ipak imamo značajno iskustvo iz prethodnog sistema, otud i sens, pa i kritički zazor prema novoj naglašeno merkantilnoj i dobrano profiterskoj praksi ove hladne, otud i tuđe suvremenosti...


Također, u romanu se bavite i odnosom privida i zbilje, stvarnosti i mašte, pa primjerice motive tradicionalne makedonske glazbe i plesa koristite kao svojevrstan način transmisije u drugu dimenziju, u dimenziju zaborava, bezvremenosti i očuđenja. Usto, neki se likovi nenadano nađu u prošlom vremenu, u društvu ljudi iz različitih vremenskih razdoblja, poput Zse Zse Gabor, Branislava Nušića, Sartrea, Simone De Beauvoir ili braće Miladinov, što roman obogaćujue referencijalnošću ali i značenjski  produbljuje tematiku odnosa modernosti i tradicije. Možete li pojasniti upravo takav odabir ličnosti iz prošlosti, radi li se o slučajnosti, tj. zašto npr. baš Zsa Zsa Gabor i Simone De Beauvoir, a ne netko drugi?

Zsa Zsa Gabor koja je kod mene preimenovan u Ži ži Žabor jer ta ličnost među svim karakterima jeste jedina koja još uvijek egzistira, jeste susret Orijenta i Oksidenta. Europska ljubavnica Kemala Ataturka, čije ime (njeno) stoji kao neobični podsjetnik na mesinganoj pločici na ulaznim vratima jedne od njihovih soba, u znamenitom istambulskom hotelu Pera Palace, recimo, pored imena Josipa Broza ispisanom na ulaznim vratima druge sobe, istog povijesno ali i budoarski uzbudljivog hotela. Želim, pri tome, vaše čitatelje podsjetiti da je taj isti Ataturk - strastveni, ponekad i surovi promotor zapadnih vrijednosti u post-otomonskoj Turskoj, njen prošlovjekovni Petar Veliki - imao i svoju drugu inovjernu i inorodnu ljubav, bitoljčanku Eleni iz bogate cincarske trgovačke porodice Karinte, s kojom ga je povezivala nježna mladalačka ljubavna avantura dok je boravio na Vojnoj školi u Bitoli...

Ukratko, zanimaju me uspostavljene relacije među pripadnicima različitih identiteta, a jedne iste, naime ljudske pripadnosti, prelamanje varljivih slika iz kaleidoskopa života u kojemu su upravo šarenolikosti i razlike, naime bogatstva egzistencije na jednom prostoru, povodi nerazumijevanjima, dramama, sukobima,  te tragedijama - i pored uspostavljenih i funkcionalnih veza.

Simone De Bovoir je zajedno sa Sartreom na kratko boravila u Skoplju, te sam i taj elemenat neočekivane Drugosti ugradio u jednu sliku romana. Makedonski nacionalni pregaoci, braća Miladinovi se, na taj način, u romanu na kratko susreću i mimoilaze sa znamenitim egzistencijalističkim te emancipatorskim francuskim parom, u nekom međuvremenu koje je moguće jedino u fikcionalnim narativima, te u tvrdnjama nove kvantne fizike koja se međutim za razliku od literature i umjetnosti uopće ne bavi sudbinom čovjeka kao jedinke i kao roda.

To što je kontinuum vrijeme-prostora žestoko pomjeren, ne „milenijumskom bubicom" čijim su nas kaosom plašili na pragu ovog stoljeća, može se promatrati i kako politički fenomen, naime kao jedna, u slučaju tehnološka, manipulacija povijesnim procesima kojima se oduzima progresivno kretanje. Želio sam da ta razmišljanja podstaknem u svome romanu upitno zagledanom u neizvesnu sudbinu stoljeća u kojem smo već dobrano zagazili...


Dojmljivo u romanu tematizirate jaz među generacijama. Uvjerljivo prikazujete kako se kod starijih građana, zbog rata koji je u Makedoniji tada bio na pomolu, rasprsavaju ideali o bratstvu i jedinstvu, gostoprimstvu i humanosti naroda bivše Jugoslavije, dok nova stvarnost donosi slike svirepih ubojstava izazvanih međuetničkim mržnjama. Mlađe generacije (likovi Maje i Gordana) s tim nemaju problema - njima je nestabilnost prirodno stanje, a prag socijalne solidarnosti sve niži, dok je prag njihove socijalne izdržljivosti, samostalnosti i borbenosti u stalnom porastu. Je li ispravno zaključiti kako roman govori i o tome da ugašeni zanosi i porušene iluzije nužno vode bešćutnosti, egoizmu i pragmatizmu?  I jesu li mladi zapravo primorani da budu pragmatični i bezobzirni, kako bi uopće opstali u današnjem svijetu surovog kapitalizma? I ako je tako, kakva nas budućnost očekuje?

Mladi se modeliraju prema aktualnim uvjetima, dok starije više povodi romantizam, sentiment te nostalgičarske motivacije. Što bismo i mi radili da smo na mjestu Maje i Gordana, dvoje mladih ljudi koji se vole kako su se to oduvijek voljeli svi mladi na svijetu, a da pred sobom osjećamo otpor i nemogućnost realizacije? Bismo li iz patriotskih nazora ostajali na rodnome tlu ili digli jedra i uputili se ka prostorima koje daju više šansi za sreću...

Mladi imaju puno pravo na takovu odluku. Sa bagažom koji nosim i kao pojedinac i kao stvaralac, ja sam već formirana ličnost - ako se tako može reći - više klasičnih nazora. Ja naime pripadnam drugoj, starijoj grupaciji. Kud ću ja sada iz ove balkanske džungle, po bijelome svijetu? Što ću sad tamo? Što je tamo meni sada? Pogotovu jer sam se formirao u drugom sistemu i kako autor i kao ethos. Otud ni ja ne cijenim pragmatizam kao životni credo, osim moždau operativnosti kada se međutim njime ne povrijeđuju etičke i konkretne ljudske vrijednosti.

Nikada nisam volio aroganciju koja se sada stavlja poput krinke koja odgovara modi ovoga vremena. Svi danas glume da sve znaju. Ma dajte, ljudi, pa mi smo baštinici Sokrata koji je lijepo govorio da upravo kad nešto sazna postaje svijesnim koliko malo (po)zna. A ovi skorojevići stave masku i arogantno držanje i - gredu kroz našu stvarnost i naše živote. Ne volime muške yuppi-je niti njihove drske ženske menadžerijalne pandane koje u svojoj kritičkoj esejistici nazivam bitch-kama. Tim se pitanjima, između ostaloga bavim i u svojoj studiji „Građanski porostor" („Blesok", 2011) gdje problematiziram deficite etičkih vrijednosti pravoga građanskog društva, koje nigdje u post-socijalizmu još uvijek nije suficijentno ostvareno.

Inače, uvijek me trone pokazana ljudskost. Moje su vrijednosti empatija, sućutnost, filantropija, altruistička kalokagatija... Tragičnim danas poimam nemogućnost njihove realizacije, pragmatičko umjesto etičkog društva, liberalnog umjesto građanskog socijalnog društva, tim više što se u liberalizmu sve proklamira u ime humanizma. Od obrta, do religije. Radi se o hipokriziji koju obilno luči ideologija svih vladajućih institucija ovog ispervertiranog doba, o laži koja u ime čovječnosti, ugrožava i samu ljubav. I kršćansku, ali i onu kao kod Maje i Gordana. Ipak, sam se zaokružujući njihove sudbine, opredijelio za povratak doma, ne naime toliko za sretan završetak koliko za princip nade u mogućnost istinske ljubavi, unatoč svemu. 


Nedavno je u Makedoniji izašao i Vaš novi roman, na hrvatski još nepreveden. Recite nam nešto o njemu.

Roman „Za uglom" (ili je točnije „Iza ugla" ?) još je kompleksnija priča, sastavljena od devet tokova radnje koju razastire na 370 stranica, prepliću te tokove, te - nadam se - i dosljedno rješava. Roman velikog broja likova posjeduje narativ koji se pretapa iz nježnog u ironijski, iz povijesne te karakterološke realnosti u fikcije i duhovitu, na mestima i furioznu fantastiku.

Radnja romana, puna preokreta, degađa se u Makedonji, na širem Balkanu, zatim u Švicarskoj, Americi, Rusiji, u sadašnjosti kao i u prošlosti - na tlu Male Azije i Velike Grčke (Magna Graecia), u drevnom Tiru, Miletu, Samosu, kao i u južnoitalskim polisima Krotonu i Metapontu od pre dvadeset i šest vijekova... Jedan od likova ove knjige o aleatornoj igri sudbinskog i slučajnog, jeste i Pitagora, otac učenja o selidbi duše, što će se uostalom, uz puno duhovitih i ironijskih peripetija, i referenci na aktuelno stanje stvari na krajnjoj granici prošlog, 20. vijeka, dakle pred sam početak ovoga stoljeća, jasno pokazati i u romanu. Nažalost u novim ratnim vremenima u regiji, ovaj puta 1999. godine.

Prostor događanja radnji u romanu varira: od komandne sobe NATO baze u Avijanu, virtualnih satelitskih snimaka, u "interijerima" duša različitih likova od profesora nacrtne geometrije is suvremenog Skopja koji se zove Nikola Kokinovki ali će u naletu mesijanske inspiracije, podstaknut Pitagorinim pokretačkim duhom, imenovati kratkim, te simetričnim, anagramski preslikanim imenom - Niko Okin. Tu su dakle taj Okin koji se jedva spašava samoubojstva na samom početku pripovjesti, realni likovi iz sadašnjeg vremena, nezaposleni, frustrirani raspadima, otpušteni s posla, do onih nekoliko duša koje su ušle u antičkog mistika i filosofa Pitagoru, te sada šetaju po "unutrašnjim prostorima" običnih ljudi na Balkanu, ali i američkih tajkuna te eponimnih policy maker-a iz nepristupačnih, eltitnih klubova iz prekookeanskih metropola. I proizvode prave povjesne i ljudske karambole.

"Za uglom" je knjiga koja, puna preokreta, traga za „geometrijom iznenađenja" u zadnjoj godini prošlog vijeka, upravo onoj u kojoj se na postojećem tlu i još uvek živom sećanju, već nepostojeće SR Jugoslavije odvijala, izmedju ostalog, i apsurdna i tragična kampanja bombardovanja iz nevidljivih visina... Roman međutim ne zastupa jednu, već prikazuje sve strane u konfliktu: od vojnika te zemlje, do gerilaca u uniformi UCK, ali i NATO-a, dakle sve ljudske žrtve jednoga po pravilu tragičnog konflikta. Želio sam da "Za uglom" - priču za pričom - gradi i otkriva začudnu i ironičnu geometriju svekolikog ljudskog postojanja u univerzalnom prostoru i obuhvatu, tretirajući iz putem razotkrivenih apsurda, paradoksa i - iznenađenja. Svih onih začudnih situacija koje nas očekuju tu, blizu nas, tako reći - iza ugla. Rijeđe da bi nas usrećile, obično da bi nas tresnule do komične, ali tako često i do tragične - boli...

Jako bih, ne samo zbog svojih visokih respekata prema hrvatskoj književnoj i uopće kulturnoj sredini, a pogotovu zbog jako pozitivne recepcije moga romana „21." želio da i roman „Za uglom" bude preveden te predstavljen osobito kvalificiranome hrvatskome čitateljstvu.


Na osnovu ono malo na hrvatski prevedenih novijih knjiga makedonskih autora (vaš roman i romani Goce Smilevskog, Emira Lafazanovskog i Venka Andonovskog) moglo bi se zaključiti da postmodernistička pripovijedna praksa prevladava među makedonskim suvremenim autorima. Je li tome uistinu tako i kako to objašnjavate?

To jeste tako, te se postmodernistički prosedei sreću i u recentnim objavama makedonskih autora uglavnom novijih generacija. Iako, dakako, postoje kvalitetne objave koje su klasičnog pripovjedačkog stila i pokazuju kvalitete poput okusa staroga vina. Želio bih tu pomenuti naše književne doajene: Oliveru Nikolovu, po meni, aktuelnu prvu damu makedonske književosti, Blagoja Ivanova čije se prozno stvaralaštvo doima psihološkim uranjanjem u likove malih ljudi, te Ferida Muhića s njegovim bogatim proznim, pjesničkim, esejističkim, te filosofskim objavama...


Koje biste suvremene makedonske autore i njihove knjige preporučili hrvatskim izdavačima?

Pomenuta tri autora, i još jednog doajena: Ilhamija Emina sa njegovom najnovijom knjigom romanom „Zid koji hoda", zatim Lidiju Dimkovsku sa njenim prethodnim romanom „Skrivena kamera", Sašu Kokalanova s romanom „Izabela, Išmaela i ja" jednom dobro sročenom pričom na čijem se backgroundu odvija ovaj zadnji ratni sukob u Makedonji, Žarka Kujudžiskog sa njegovom dobro napisanom proynom knjigom „Spektatorom", Slavča Koviloskog s kratkim romanom „Opasan sam" koji je trpka, skoro filmski dokumentarna slika mlade generacije, Kalinu Malesku-Gegaj sa njenim kvalitetnim romanom „Bruno i boje", Rumenu Bužarovsku sa njenim vrcavim pričama... 


Kakvu literaturu preferira makedonska publika, prodaju li se više publicističke knjige ili beletristika?

Najviše se prodaju strana hit izdanja, knjige avantura, trileri i ljubavni romani. Publicističke knjige jedva da se  kupuju. Srećom čitaju se i domaći autori umjetničke književnosti, prije svega prozne, na žalost ne i pjesničke iako je i tu makedonska produkcija bujna, i u više slučajeva jako kvalitetna. Pri tome se u najvećem dijelu kupuju romani „ovjereni" nekom od književnih nagrada, ali i knjige koje se lično preporučaju.  


Isplaćuju li makedonski izdavači redovito honorare autorima proznih i pjesničkih knjiga ili postoje problemi oko toga? Kolike su prosječne prodajne tiraže proznih knjiga i zbirki poezije?

Isplaćuju, po pravilu one autore čije su knjige dobile financijsku podršku u programu Ministarstva kulture. Inače ne. Iznimka bi mogla biti da određene kuće investiraju u nove knjige renomiranih makedonskih autora, po pravilu akademaca iliti akademika, ali se tu obično i ne radi o beletrističkim već publicističkim djelima. No tih slučajeva ima toliko da to nije vrijedno spomena. Ukratko, izdavači ne investiraju svoj novac već jedino novce iz državno financiranog programa. Postoji fenomen objave apsolutno bez autorskog dinara. Samo da bi se djelo objavilo. U ovim merkantilno pervertiranim vremenima zadovoljni su svi učesnici u procesu izdavanja knjige, nakladnici ponajviše, prevodioci također, ali nikako ne i sami književni autori čiji se rad podcjenjuje.

Inače honorari koje autori dobijaju od svojih budžetski podržanih naslova su, najblaže rečeno, skromni. Ove godine su čak i dodatno umanjeni. Tako na primjer, honorar za roman iznosi oko 850 eura, dok je cijena prijevoda toga istog dijela dva put veća, a na primjer honorar za dramski tekst, barem četiri do šest puta veći... Ne mogu razumjeti tu politiku koja osnovnoj, najbrojnijoj, ujedno i najrezultatnijoj stvaralačkoj disciplini kao što je književnost uskraćuje, nasuprot izdvajanjima za skupe umjetničke „sportove" poput filma gdje se izdvajaju velike sume...

To su paradoksi koji, što se tiče književnog stvaranja te izdavačke djelatnosti, opstaju jer ih nema tko problematizirati. Naime veliki broj autora imaju i neku vrstu nakladničkih kuća, javljaju se na konkursima sa svojim i sa još po kojom knjigom što ih, čini se,  zadovoljava i kao autore, a sve više i kao male poduzetnike.


U Hrvatskoj svjedočimo trendu izbacivanja kulturnih sadržaja iz dnevnih novina. Kakva je situacija u Makedoniji po tom pitanju, postoje li rubrike književnih kritika u dnevnim novinama?

U Makedoniji srećom to nije slučaj. Kulturni su sadržaji legitimne i lijepo rubricirane forme novinskih informacija. Ono što je međutim slučaj u nas to je da su kulturni sadržaji izbačeni iz najvećeg broja radio-difuznih medija. U tom smislu ponosan sam što radim u nevelikoj privatnoj televiziji nacionalne gledanosti koja se nije dala priključiti tom trendu. Dapače.

 
Kakva je politika makedonske Vlade prema književnom izdavaštvu, isplaćuju li se financijski poticaji za izdavanje knjiga proze i poezije i postoje li možda stipendije za autore?

Kako sam već spomenuo, Ministarstvo kulture jedan put godišnje usvaja program ukupnih financija u svim domenama stvaralaštva. Od izdavača se povremeno otkupljuje određena kvota izdanja, a planira se stvaranje fonda za poticanje prijevoda makedonskih djela u inozemnim književnim sredinama. Na engleski je jezik objavljeno 130 knjiga makedonskih autora ali kao domaći nakladni projekt, a financira se i veliki projekt izdanja znamenitih  djela svjetske književnosti. Stipendije za autore se još uvijek ne dodjeljuju.


Postoji li razvijena knjižarska mreža u Makedoniji?

Na žalost ne. Broj registriranih nakladnika je u velikoj diskrepanciji sa inače skromnom, godinama umanjivanom knjižarskom mrežom, tako da se nova izdanja mogu naći prije svega u Skoplju, veoma teško i po novim ili preživjelim knjižarama u unutrašnjosti. Taj se deficit donekle kompenzira po knjižnicama koje obično raspolažu i novijim, ne međutim i najnovijim izdanjima. Čitaoci su u unutrašnjosti na taj način prilično hendikepirani, kao uostalom i potrošnja (prodaja) novih knjiga.


Postoje li organizirani programi kojima knjižare pokušavaju poboljšati prodaju i radi li nešto Ministarstvo kulture u tom pravcu?

Na žalost ne postoje, a za sada to ne stimulira niti Ministarstvo kulture.


Koji su najveći makedonski izdavači i imaju li oni svoje knjižare?

To su „Matica makedonska", „Kultura", „Tri", „Ikona" naklade koje imaju i svoje knjižare, naime jednu ili dvije i to jedino u glavnome gradu, a na žalost ne i knjižarske mreže. Na njima bi se moralo početi raditi.


Jeste li zapazili prijevode na makedonski djela nekih hrvatskih pisaca, i o kojim se autorima radi?

Kako ne: „Makedonska reč" i „Blesok" prednjače u predstavljanju raznovrsnih autora iz Hrvatske. Pomenuta „Ikona" je prevela nekoliko knjiga Miljenka Jergovića, a naklada „Sigma" više knjiga eseja i romana Dubravke Ugrešić, i ranije i nedavno objavljene su drame Slobodana Šnajdera, „Rio bar" Ivane Sajko, agilni „Blesok" također je objavio nekoliko romana spisateljice Sibile Petlevske. „Makedonska reč" objavila je „Naš čovjek na terenu" Roberta Perišića, roman „Dobro je, lijepo je" Ivice Prtenjače, te "Mirnu ulicu, drvored" Nade Gašić, kao i knjigu priča Tanje Mravak „Moramo razgovarati"...  


Posvećuju li makedonski časopisi pažnju autorima iz regije?

Onoliko koliko mogu. Makedonski su časopisi naime u velikoj krizi. Godinama izlaze sa po jednim do dva broja, te se tu ne radi o politici već o financijskim tegobnostima. Časopisi, za razliku od ranijih vremena, na žalost ne mogu više  doprinositi upoznavanju makedonske književne javnosti sa novim ostvarenjima u regiji...


Poznajete li osobno nekog hrvatskog autora?

Upoznao sam Roberta Perišića te krasnog pjesnika Marka Pogačara u Zagrebu upravo na manifestaciji „Sandorfova Avatura" u čijim sam okvirima i ja čio predstavljen, a Miljenka Jergovića nedavno na prvom „Proza festu" u Skoplju. Komunicirao sam sa Ivicom Ðikićem čiji me se roman „Cirkus Kolumbija" jako dojmio. Sa zadovoljstvom sam pročitao književno-stipovno koncipiranu novelu „Skela" te priče „Bajke iz automata za kavu" moga hrvatskoga nakladnika, ali i književno kultiviranoga autora Ivana Sršena. Upoznao sam mladu autoricu Teutu Butuči koja njeguje autentičan i fantazijski bogat, suvremeni književni svijet. Moj je krasan prijatelj postao prof. Matko Sršen koji neprekidno stvara u domenu tzv. držićologije, kazališne dramaturgije te književnosti i čije knjige sa zadovoljstvom upravo iščitavam.

 
Koji su najznačajniji makedonski književni časopisi i postoje li, osim u Hrvatskoj dobro poznatog ''Blesoka'', neki  drugi internetski portali posvećeni isključivo književnosti?
 
Tu bih prije svega spomenuo portal Okno.mk, kao i Reper.net.mk koji je nedavno obnovljen. Postoje međutim i brojni informativni portali koji tretiraju umjetnost, a između ostalih disciplina i literaturu.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –